Crven ban i druge priče

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svratim jučer u supermarket, dobio dojavu od kuće kako treba usput kupiti par stvari kojih više nemamo. Isukao na kasi ponosno stotinu maraka, pa, gotovo uz suzu iskrenu, zaključim kako se ne tako davno odlazak sa stojom u prodavaonicu zvalo fasung. A danas, gledam tih pet artikala između sebe i radnice na kasi, a u meni tiha molitva da neće, valjda, trebati dodati još. Srećom, 79,90! Ju-hu!

I tako, dok sam ponosno klizio prema izlazu, sretan što je cvaja barem ostala u džepu, a sa cvajom si, tugaljivo konstatiram, nekad bio car u kafiću, a danas jedva da pokrije jednu širu jutarnju kofeinsku turu, naletim na frenda koji je jedan od onih što otkad se znamo sa mnom priča samo o nogometu. Ne pamtim kad smo ikad stali i pričali o nečem drugom. Recimo, o tome kako je stoja postala nedovoljna.

I u trenutku skužim da mi se sprema Musemić i onih mostarskih 7:1 i priča o crvenom kartonu. Sreća, u vrećici iz supermarketa nije bilo ništa od onih zaleđenih ili na dugo izlaganje vanjskim faktorima osjetljivih proizvoda. Pa, eto, dok trošite svoju dvadeseticu maraka danas za potrebe kave i doručka (ako dotekne), da vam prepričam kako je ta priča tekla.

Uglavnom, rekoh da otkad pratim nogomet, a to je od daleke 1982., možda i koji mjesec ranije (uh, jesam odavno, čovječe!), dakle, još otkad je Husref Musemić bio golgeter FK Sarajevo, oko svega što se na terenu dogodi postoje najmanje dva viđenja stvari. Kad padne gol, jednima je to bila odlična napadačka akcija, a drugima tek grozna greška njihove obrane. Oni kojima je u korist sučeva odluka pronaći će razlog zašto je tako, oni kojima nije, pronaći će razlog zašto ih je sudac oštetio. S kulminacijom u vidu Maradonine Božje ruke.

Čak i danas, nakon svih tih novih kamera i VAR-a, nakon gomile sudačkih seminara, čak i u višestruko jačim i svjetlosnim miljama skupljim ligama od naše, slobodno sudačko uvjerenje po pitanju odluka, penala i kartona ostaje to što mu ime kaže – slobodno sudačko uvjerenje. Pitajte Tonija Kroosa i Njemačku od ljetos. Suci su i dalje mali bogovi, ali su i ljudi, odluke se donose u sekundi i postoje makar mikronski elementi emocija i kod njih. Emocije koje se onda preuveličavaju u navijačkom mozgu. Što ne znači da suci toliko griješe, nitko da kaže kako strašno puno griješi i publika.

I, u svemu tome ostanu ti dvije mogućnosti - biti emocionalno nabijen i uvijek očekivati zavjeru ili probati biti pragmatičan, stvari pogledati i iz drugog ugla. To je ono kad pitam, a bi li bilo u redu da je ovo nama ovako sudio? Pragmatičnost je i, nakon što sam se nagledao, evo i kroz prošlu sezonu ovdje kod nas, mnogog faula bez ikakvog dodira, reći da, ako je bilo kontakta, neka sudac procijeni namjeru i intenzitet. Jer on je tu da sudi i prosuđuje. Mi smo samo publika.

Ako je bilo kontakta, neka sudi, pa ćemo se mi nakon toga raspravljati je li nas brutalno pokrao kao Dani Makeli protiv Italije ili nas je lijepim suđenjem pomilovao kao Dani Makeli protiv Salzburga. U suprotnom, nogometu sudac ne bi bio ni potreban. A neki bi jako voljeli da sudaca i nema, pa da tribina prosuđuje i sudi.

Ono što me više brine, onako kako griješe suci, griješi i publika. A publika se nekako u startu postavila kao baštinik i tumač elementarne pravde. Ova zemlja, koja je ionako navijački podijeljena po granicama elektroprivreda, sve više postaje Homerova slijepa publika i pritom tone u svakoj pori društva u slobodna navijačka uvjerenja. Naše je u redu, čak i ako nije! A izjave, obećanja, obraćanja i razmišljanja, čak i onih najpozvanijih među nama da koriste racio, sve više smrde po navijaštvu.

Od sportskih novinara do nesportskih političara, odavno se mozak preselio na tribine i u ovoj zemlji očajnički nedostaje spuštanja lopte na zemlju. No, smirivanje ne donosi lajkove, ne donosi brzopoteznu popularnost i ne donosi mokre snove da ćemo mi, eto, u nekom budućem dijeljenju pravde, zajebati njih.

Savez napolje i zazivanja da je red da nacionalni ključ malo obasja i naše klubove, jer predugo obasjava vaše, ustvari je pristanak na igranku i velika usluga onima kojima ta igranka i ne bi bila mrska kad bi se zavrtjela do maksimuma, jer bi vlastoručnim potpisom u traženju podjele pravde neki onda podijelili zemlju baš kako bi je najveći, kako se ono veli, dušman, podijelio. Umjesto da se realno analiziraju stvari i sjedne razgovarati, ovdje se urla, poziva i galami.

No, rekoh već – navijaštvo u svakoj pori društva i ne može izroditi ništa drugo nego ovo, da je heroj kočijaš, a pravda samo kad je sudac u našu korist dijeli. Ovakvo traženje smisla vodi ravno u besmisao, a svaka zazvana akcija, srećom, u čisti promašaj.

 A pritom cvaja, žalim, već istekla. Ubi inflacija.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.