Dušmani, ne dirajte mi u Svjetsko prvenstvo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad imaš pet godina, ljeto ti traje gotovo beskrajno, a godina nikad proći. Kad imaš deset, godišnja doba izmjenjuju se sporo, svaki dan sunce sja i svaki dan je igra, a samo jedna školska godina vrijedi kao čitav jedan mali život.

Kad ti je petnaest, imaš osjećaj kako imaš život čvrsto u rukama i kako famozna osamnaesta nikad neće doći. Udišeš život punim plućima i, što god da uradio, čitav jedan lajf je pred tobom. U četiri godine srednje škole stane materijala za triput Rat i Mir. I danas živiš na materijalima koje si proživio u to vrijeme. Pa se rado sjetiš kako si ružio, kako si ljubio, kako si mogao, a nisi, kako jesi, a možda nije trebalo, ali neka si! Pa te nešto štrecne oko srca.

Kad si student, ako  si išta dotad naučio, ono mladosti što imaš, možeš rastegnuti i na deset dugih godina. Fakultet je isto što i srednja škola, ali sada sa iskustvom. Zaljubljivanja i odljubljivanja, filozofija življenja, dubinske analize svemira i nemira, stalne fizičke pojave, još stalnija psihička stanja, eksperimenti svih vrsta, lirske besane noći i sirove strasti. I danas te štrecne druga klijetka kad se samo sjetiš.

Poklanjala, al' si krala, i nevjerna si bila ti.

Čak ni stalnoponavljajući ispitni rokovi, koji bi kao okovi stiskali tvoj svijet, nisu ti mogli puno nauditi. I danas sa sjetom zagrabiš iz bunara u kojem ti je bilo dobro, napiješ se vode s izvora za kojeg  si bio siguran kako nikad neće presušiti. Nit' te je što boljelo, čak i ako si bio bolestan. Nit' je bilo nečega što ne možeš, čak i ako si bio spriječen. 

Trebalo je trajati vječno, ali su te na neku foru zeznuli. Kad ćeš ovo, kad ćeš ono, stalna pitanja okoline smjestila su te u šablon i, valjda, da te ne bi više morili – evo te! Ne znaš kad se točno dogodio prijelaz iz tog svačega u ovo nešto, ali se dogodio.Situiran, nedodirljiv, ili barem tako misliš, čovjek s ciljem i svrhom.

Pitaju te i dalje kad ćeš ovo, kad ćeš ono, i dalje ti stišću vrijeme, baš kao što se stiska limun u čaj. Čini se beskrajnim taj niz pitanja, ali ti odavno znaš kako nema ništa beskrajno. Od dvadeset i neke sve ti ima rok trajanja. Sve ima granice. Sve jasnije i ozbiljnije granice. Ali vrijeme se sve slabije ocrtava.

Beskrajan dan

Danas, zapravo već odavno, svjestan si kako vrijeme nevjerojatno ubrzava i nekoć dugo toplo ljeto, što si stariji i stariji, pretvara se tek u fusnotu. Kratak, sve kraći predah između sve kraćeg proljeća i sve bržeprolazeće jeseni. A zime ovdje ionako nisu duge.

Život ti se čini kao pogled kroz prozor brzojurećeg vlaka. Kad tek polazi sa stanice, vidiš sve, do u detalj, ljude, kuće, automobile, stabla i krošnje, livade i krave što mirno pasu pod vječnim suncem. No, sve ubrzava, mijenja e krajolik, sve teže razaznaješ stvari i pojave.  Pogled ti se pretvori u beskrajan niz vodoravnih linija, a sve boje, čitavo ono šarenilo s početka, pretvori se u jednu boju, neki miks sive i zelene.

Kao što se u jednu nijansu pretvori i svih dvanaest mjeseci u godini.  Od prvog do prvog munjevito, i sve brže i brže teku dani, slijepivši se u jedan te isti, što bi Čorba u pjesmi „Kako je lepo biti glup“, to lijepo rekao – čitav život ti se najednom svede na „lezi, dig' se, ustaj, sedi!“. A od pos'o, kuća, birtija, ostanu ti, da ne zaboravim ni Pušenje, tek ova prva dva. Pos'o u kuća. Kuća, pos'o. Lament starog, dobrog, rahmetli Ekrema.

Baš, od ponedjeljka do petka dani padaju jedan za drugim kao jesensko lišće, ne prepoznaješ više koji je koji,  trune kalendar k'o jabuka ostavljena na stolu. Pa onaj vikend od kojeg očekuješ uvijek previše, a koji, kurvinski, prođe u treptaj oka, ne znaš više je li bio ovaj zadnji ili onaj prije njega. Ili, pak, onaj početkom mjeseca.

Point of no return

I onda godine. Poslije dvadeset i neke, ozbiljno počnu sličiti jedna drugoj. Naoko ti se sve manje i menje toga događa, nema više svjetionika po kojima bi razlikovao godine. Čak niti rođenja, prvi zubi, prvi koraci, odvikavanje od pelene, rođendani, godišnjice braka, krštenja, polasci u školu, novi mobitel, nova kola, novi posao, ništa ti ne pomaže u razlikovanju godina. Za svaku unatrag dvadeset kažeš – prije par godina...

A onda shvatiš da je prošlo više nego li traje djetinjstvo. Ono, dugo, toplo, sunčano, koje se činilo vječnim. I kako si, a da nisi ni trepnuo, potrošio već nekoliko djetinjstava na, naizgled, apsolutno ništa. Beskrajan dan koji ti se iznova ponavlja. A ti, sve više i više, izgubljen u vremenu i prostoru, sve češće tražiš neki svjetionik da se ne bi izgubio na sve široj pučini. Neku izbočinu na stijeni da ne padneš u ambis. Neki orijentir u apsolutnoj tami.

U takvom svijetu, u takvim okolnostima, Svjetsko nogometno prvenstvo stoji gordo.  Svake četiri godine nogometna fešta se pojavi, poput kometa, dođe i ode. Da bi se opet nakon četiri godine pojavila.

Gledaj, ali ne diraj!

Arsene Wenger je, jezik pregrizao, dugo godina agitirao da se, u skladu sa sve bržim životom, sve bržom civilizacijom, sve većom potrebom za zabavom (i zaradom), skrati vrijeme između Mundijala. Puno su četiri, tko će to čekati, neka prvenstvo ide svake dvije godine, reče Arsene. Sreća, ima tamo netko pametan, pa su ga odbili. Jesu mu zauzvrat obećali dati šansu mnogima, pa su odlučili povećati broj sudionika na čak 48! (Jao i kuku!).

Možete ga dati bilo kome na organizaciju. Davali ste i do sada svakome. Od 1978. godine sve je to politički i lobiranjem uvjetovano. Katar je samo došao zadnji u nizu. Sve medijske pisanije će sutra, kad se spusti zastor na Svjetsko prvenstvo, postati nebitne. Na kraju se uvijek samo pamti nogomet.  Uostalom, vi ste gazde, radite što hoćete i dajte ga kome god hoćete, ali četiri godine ne dirajte, molim vas!

Po čemu bi čovjek pravio razliku između proživljenih godina, da jednog dana, netko pretvori nogometno u rukometno, pa da se svjetsko i europsko izmjenjuju svake godine. Pa da, nakon nekoliko godina, više ne znaš tko je kad i koje osvojio. Kad se sve pretvori u jedno veliko ništa, u kratkotrajan fitilj, koji mjesec dana sekira narod i već narednog mjeseca ne znači nikome ništa.

Kao trag u beskraju...

Ovako, Svjetsko nogometno je jedina stvar koja stoji gordo u svijetu stalne mijene. I stalnog ubrzanja. I unatoč svemu, unatoč cirkusu koji se oko njega uvijek stvori, unatoč blještavilu iza kojeg obično stoji velika prljavština, sa svoje četiri godine razmaka, Svjetsko je svjetionik.

Znaš, draga, uzeli smo se onda kad je bilo u Brazilu. 2014.! On se rodio kad se igralo u Rusiji. 2018.! Diplomirala sam kad se igralo u Njemačkoj. Koje ono godine? Pa, 2006., naravno! Jednako tako, i dan danas znam što mi se sve događalo 1982., 1986., 1990., 1994., 1998., 2002.....

Svjetsko je jedna od rijetkih stvari u današnjem svijetu za koju se još možeš uhvatiti. I onako i u glavi. Svjetsko je jedini preostali dodir sa onim sporim protokom vremena iz mladosti. Svjetsko je jedini preostali dodir onog starog osjećaja vječnosti.

 Jer između dva Prvenstva smjesti se toliko toga, čitav svijet promjeni kožu, čitavo djetinjstvo izmakne, proleti čitava srednja škola, odnese čitav fakultet, dogodi se čitava pandemija, čitav mandat predsjednika, garancija automobila, omanji kredit...

Prođe čitav jedan život, ako baš tako hoćete...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.