Frankenstein u Sarajevu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je engleska spisateljica Mary Shelley 1818. godine anonimno objavila svoj roman "Frankenstein", podnaslovljen kao "Moderni Prometej", imala je samo dvadeset godina. Roman je nastao slučajno, kao svojevrsno natjecanje između nje, njenog supruga Percyja Shelleya i Lorda Byrona. Oni su se, naime, dvije godine ranije, 1816., odlučili natjecati u tome tko će od njih troje napisati bolju horor priču.

Ostalo je, rekli bismo, povijest. Victor Frankenstein, glavni lik romana Marry Shelly, jedan je od najpoznatijih književnih likova u povijesti, rame uz rame s Iljom Iljičem Oblomovom, Jayem Gatsbyjem, Robinsonom Crusoeom, Hamletom, Sherlockom Holmesom, Draculom, Raskoljnikovom... Frankenstein je mladi znanstvenik koji je u jednom znanstvenom eksperimentu stvorio čudovište koje mu se nakon toga otelo kontroli. Njegovo ime postalo je sinonim neodgovorne znanosti koja ne računa na moguće posljedice, a koristi se i u prenesenom značenju, kao neodgovorno poigravanje vatrom čije posljedice mogu biti kobne. (Često se kod nas ovaj pojam, frankenstein, brka s čudovištem iz romana Marry Shelly.)

Jedan novovjeki frankenstein ukazao nam se ovih dana u liku visokog predstavnika Christiana Schmidta koji je, zbog najavljenih izmjena nekih spornih mjesta u neustavnom Izbornom zakonu, bio meta nasilnih prosvjeda ispred sarajevskog sjedišta OHR-a, kada je dobro organizirana rulja, orkestrirana od strane fašistoida iz "građanskih stranaka", okupirala prostor ispred OHR-ove zgrade, prisilivši visokog predstavnika Christiana Schmidta na uzmak.

Tako se jedan fenomen, gledajući ovako površno, sa strane, nastao pod okriljem međunarodne zajednice, okrenuo protiv svoga tvorca, a Christian Schmidt se upisao na podužu listu likova koji su jedno vrijeme marljivo servisirali bošnjački nacionalizam, poput zastupnika u Bundestagu Josipa Juratovića, a koji su, čim su se maknuli korak s utabane staze, ekspresno, preko noći proglašeni bošnjačkim din-dušmanima.

Ili poput nekih drugih, dobronamjernih osoba, što je mnogo mučnija priča, poput pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je potpomagao Majke Srebrenice, a koje su mu okrenule leđa na mig Bakira Izetbegovića, čim je Bandić poprilično uljudno upozorio na neprihvatljivost političkog preglasavanja bosanskohercegovačkih Hrvata.

Nikoga sa zrncem soli u glavi u ovoj zemlji nisu iznenadili ovi prosvjedi, niti otvoreni govor mržnje prema Hrvatima, pa čak niti onaj bošnjački retard koji je u kamere Face TV izjavio kako se bosanskohercegovačke Hrvate "može staviti u dva željeznička vagona", ogolivši do srži bošnjački nacionalizam svojim tupavim prizivanjem brutalne nacističke prakse.

Međutim, ipak donekle iznenađuje odluka uredništva Face TV da jednu ovakvu izjavu gurne u javni prostor, ne zbog toga što uredništvo ne dijeli stavove ove zadrigle bošnjačke budale kojoj su dali onih njegovih "petnaest minuta slave", već naprotiv: iznenađuje isključivo zbog toga što slične izjave bacaju jedno krajnje ružno svjetlo na cijeli jedan narod koji je, sudeći po svojim političkim predstavnicima koji su se ukazali taj dan pred zgradom OHR-a, plebiscitarno stao na vagondžijinu stranu.

Ni s međunarodnom zajednicom stvari ne stoje mnogo bolje: godinama se ovakav i sličan govor mržnje prema Hrvatima tolerirao, a u pojedinim momentima čak i poticao. Treba se samo prisjetiti fašističkih izjava bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka, onih o "katalogu prava Hrvata".

Cijeli je niz ratnohuškačkih izjava Bakira Izetbegovića prolazio mimo radara međunarodne zajednice, pa i ove najnovije koje su ekspresno s njihove strane relativizirane uključivanjem Milorada Dodika u cijelu priču. Ima li, onda, Bakir Izetbegović dozvolu da ponovo iz sefa Centralne banke gura bošnjačku sirotinju u smrt? Sve ovo pokazuje svu dubinu poraza politike međunarodne zajednice, osim ako se ne radi o svjesnom uništavanju jednog društva do razine spaljene zemlje.

Međutim, ono što je u cijeloj ovoj priči najsmješnije, ali i tragikomično na svoj način, je povod tih prosvjeda. Zadrigli bošnjački nacionalisti u svome bjesnilu su smetnuli s uma da su Schmidtova djelomična zadiranja u Izborni zakon neka vrsta Danajskog dara Hrvatima. Dragan Čović bi uvijek trebao imati na umu onaj Vergilijev stih iz "Eneide": "Bojim se Danajaca i kad darove nose."

Namjere Christiana Schmidta i politike koja iza njega stoji, prvenstveno politika njemačke vlade, nisu iskrene. Za one kratke pameti jedno malo podsjećanje: isti čovjek koji bi sada donio nova izborna pravila, barem donekle usklađena s Ustavom, prije nekoliko mjeseci je otvoreno minirao pregovore u Neumu koji su se vodili pod pokroviteljstvom Amerikanaca.

Schmidtov prijedlog u principu predstavlja pretpostavljanje kaosa i anarhije Ustavu Bosne i Hercegovine. Kao što se ne može "malo biti trudan", ne mogu se "malo" ili djelomično implementirati ustavne odluke. Što je s izborom člana Predsjedništva BiH? Ili sve ili ništa. Ova cinična, eskapistička priča o "kompromisu" koji bi sada, je li, trebali postići akteri naše sumorne političke groteske je priča za malu djecu.

Schmidt je svoj cilj već postigao, uvodeći "tehničke izmjene" Izbornog zakona na mala vrata, kojima je nelegalno postavljeno  Središnje izborno povjerenstvo pretvorio u parapolitičko tijelo sa zakonodavnim i ustavnim ovlastima, tijelo koje je pod punom kontrolom SDA, koje ima između ostalog i ovlasti da sankcionira govor mržnje u predizbornoj kampanji, pa čak i da pojedine kandidate isključi iz izbornog procesa.

Ako se zna da je Suad Arnautović, predsjednik SIP-a, prije par godina u javnosti davao izjave koje nesumnjivo spadaju u govor mržnje, poput one kada je Hrvate i Srbe, odnosno politiku Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini nazvao "UZP"-om, čime je, je li, tako posredno nazvao i sve građane hrvatske i srpske nacionalnosti koji ne glasaju po željama njegova šefa Bakira Izetbegovića, što mu je bio primarni cilj, onda je jasno u kakav se to cirkus može pretvoriti.

Međunarodna zajednica će preko ovog mehanizma, pretpostavljam, pokušati oslabiti Dodikov SNSD, udarajući po njihovim kandidatima preko SIP-a, jer uz SDA-ove kadrove u SIP-u su još i kadrovi republičkosrpske oporbe, što bi se republičkosrpskoj oporbi u tom slučaju moglo vrlo lako obiti u glavu, jer, pretpostavljam, ukoliko SIP odstrani iz izbornog procesa nekog od kandidata SNSD-a, u Republici Srpskoj će to unisono biti doživljeno kao napad na Srbe u cjelini.

Također, vrlo je neizvjesno hoće li srpska strana pristati na Schmidtov jeftini cirkuski trik, bez obzira hoće li on naknadno, nakon što mu "saliju stravu", ustrajati u svojim namjerama. Schmidt je ovim potezom doveo republičkosrpsku oporbu u nezavidan položaj prikazujući je kao prirepak Izetbegovićeve politike, što će Dodik, bez obzira kako ovo završilo, i ovaj put, kao i mnogo puta dosada, vjerojatno uspjeti kapitalizirati na izborima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.