Glasovi iz Amerike: Umijeće nemogućeg

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Amerika nije, kako je pjevao Štulić, samo rad i znoj, ali nije ni spremna da svoje balkansko i daytonsko čedo pomogne u odrastanju. Ima, istina, po budžacima State Departmenta, Bijele kuće i u diplomatskoj mreži SAD-a svijeta kojem je Bosna i Hercegovina briga i posao, više drugo nego prvo, ali nema ni volje ni želje da se historijske greške zapisane u Ustav jedne male zemlje izbrišu za sva vremena. Nema, treba reći, ni  puno načina, a onaj jedan i jedini sto postotno učinkoviti – puni protektorat uz jako vojno prisustvo - prema svemu sudeći, ne dolazi u obzir.

„Ono što je jasno jeste da su BiH potrebne reforme. Potrebne su joj ekonomske reforme i političke reforme. I to je nešto što narod BiH ima svako pravo da očekuje od svojih lidera. To nije lako, to je teško učiniti. Da je lako, mislim da bi lideri već pronašli put prema dogovoru. Ali Sjedinjene Države se i dalje se nude kao partner BiH. Podržali bismo proces reformi koji bi prihvatile političke partije i lideri u BiH. I voljeli bismo vidjeti reforme koje su potrebne da BiH krene ka evropskoj i evroatlantskoj budućnosti“, rekao je u intervjuu za Glas Amerike Matthew Palmer, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD za Evropu i Euroaziju.

Nekada su se, čisto da se podsjetimo, nama bavili državni sekretari – dakle ministri – dopredsjednici i predsjednici Sjedinjenih Američkih Država, a sada, eto, zamjenici pomoćnika. No dobro, to svakako u ovoj priči i nije najvažnije.

Puno je bitniji stav iz kojeg bi se dalo zaključiti kako su građani Bosne i Hercegovine, svi po redu, taoci vlastitih političkih elita i njihove neodgovornosti, kukavičluka i nespremnosti da reformiraju društvo, odnosno društva.

Palmer je, naravno, u pravu kada kaže „da su BiH potrebne ekonomske reforme i političke reforme“, te da ih sva tri konstitutivna naroda i sve i jedna nepriznata manjina „očekuju od svojih lidera“.

Drugačije rečeno, Srbi u Republici Srpskoj bi rado, jer budale nisu, radili za prosječnu platu od 2.000 maraka, primali jednako prosječnu penziju od makar 1.000, a ne bi, ni u ludilu, voljeli nastaviti plaćati visoke poreze i za te pare dobijate javne usluge kakvih nema ni u Somaliji. Također, sada bi, ove sekunde, potpisali šta treba samo da Narodna skupština prestane biti mjesto jalovog naduravanja i glupih optužbi, te postane ozbiljan parlament koji se bavi ozbiljnim temama. I sve bi to, većina, velika većina Srba u RS, voljela imati ili u nezavisnoj Srpskoj ili u RS-u kao regiji unutar Srbije ili, u najgorem slučaju, u granicama Bosne i Hercegovine – države sa ingerencijama kućnog savjeta.

Jednako tako, bosanskohercegovački Hrvati bi rado, jer budale nisu, radili za prosječnu platu od 2.000 maraka, primali jednako prosječnu penziju od makar 1.000, a ne bi, ni u ludilu, voljeli nastaviti plaćati visoke poreze i za te pare dobijate javne usluge kakvih nema ni u Somaliji. Također, sada bi, ove sekunde, potpisali šta treba samo da Hrvatski narodni  sabor postane upravo to, Sabor, a ne zabavište HDZ-a. I sve bi to, većina, velika većina Hrvata u BiH, željela imati u svom, trećem entitetu, ako baš ne može u regiji unutar Republike Hrvatske.

I Bošnjaci bi, jer budale nisu, platu od 2.000, penziju od makar 1.000, niske poreze i skandinavski javni sektor u državi bez entiteta i kantona, sa jednom vladom, jednim predsjednikom i jednim parlamentom u kojem može biti i Hrvata i Srba, ali da su prvi kao Željko Komšić, a drugi poput Slaviše Šućura. U toj i takvoj, politički i ekonomski reformisanoj Bosni i Hercegovini, ne bi postojala konstitutivnost, službena bi zastava bila bijela sa plavim štitom i šest zlatnih ljiljana, oružane snage bi se zvale Armija BiH, dok službena valuta može ostati konvertibilna marka.

Kada Palmer kaže kako su Sjedinjene Države spremne podržati „proces reformi koji bi prihvatile političke partije i lideri u BiH“, te da i on i šefovi mu žele „vidjeti reforme koje su potrebne da BiH krene ka evropskoj i evroatlantskoj budućnosti“, on zapravo govori o granici angažmana SAD-a u BiH i ciljevima koji su, upravo zbog američkih očekivanja od domaće političke kaste, nerealni.

Nikada, ali nikada, SDA, HDZ i SNSD neće provesti nikakve političke i ekonomske reforme, niti će učiniti nešto zbilja bitno za tu famoznu evropsku i euroatlantsku budućnost. Sa ovakvim ustrojem i Ustavom, izbornim zakonima i međuetničkim odnosima, neće ni drugi.

Imalo se vremena, a imalo se i kada – nije 25 godinamalo – napraviti neku bolju, funkcionalniju i normalniju državu,samo što nije imao ko.Da su, nekim čudom, tri naroda izabrala tri lidera kakve priziva Matthew Palmer, njihova bi karijera imala rok trajanja k'o jogurt, dok bi od sve i jedne reforme ostala oštra nula.

Reformatorima i drugdje, u zrelijim i manje traumatiziranim društvima, demokratija obično skoči na nos. Sve što naprave, dugoročno veliko i važno, ubrzo dođe na naplatu, pa završe pred prokletim izborom: ili sužavanje demokratskih kapaciteta društva ili ubjedljiv izborni poraz. Prosječan glasač, naime, često bira na način na koji je pokojni Arsen Dedić nalazio partnere za duet. „Kada biraš, biraj najgore“, glasio je njegov recept.

Sreća manje baksuznih zemalja i naroda što posljedice reformi prežive i poraze svojih tvoraca. Mi, međutim, u takve ne spadamo. Ovdje je upitno bi li i reformatori živu glavu izvukli kada bi, umjesto podilaženja glasačkoj bazi, podilazili budućnosti.

„Mi smo taoci svojih birača“, možda nije najvažnija, ali sasvim sigurno jeste najtačnija rečenica nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, Nebojše Radmanovića. Izgovorena je ne sada, ni jučer, već prije punih devet godina, onog predizbornog ljeta 2010. godine.

Od tada se, vidimo, nije promijenilo ništa: ni suicidalna volja naroda, ni nerealna očekivanja SAD-a, zemlje majke ovakve, daytonske Bosne i Hercegovine.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.