Granice slobode: Manjinsko pravo na šutnju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Herceg Novom, iako se ponekad čini drugačije, ne žive sve sami kreteni, ali su, kao i obično, najglasniji i imaju, što je također pravilo, viška volje, vremena i energije da potvrde koliki su kreteni.

U Sarajevu, lako je dokazivo, ne žive sve sami kreteni, ali su, kao i obično, najglasniji i imaju, što je također pravilo, viška volje, vremena i energije da potvrde koliki su kreteni.

(Kvazi)patriotski naboj

U Herceg Novom su, na tamošnjem karnevalu, odlučili biti jednake budale kao oni što su, ima tome godina, u istim prigodama spaljivali lutke sa likovima pisca Ante Tomića i spisateljice Martine Mlinarević, pa su najboljeg pisca te zemlje, Crne Gore dakle, Andreja Nikolaidisa – naložili. Sve uz, treba li reći, raskošan jezik mržnje.

U Sarajevu nije bilo maškara, pa se Franjo Šarčević nije ogrijao na samom sebi. Zato mu gore profili na društvenim mrežama čiji plamen je zahvatio – ili je bilo obrnuto, nevažno je – medije u kojima je novinarstvo zamijenjeno društveno političkim radom sa (kvazi)patriotskim nabojem.

Nije to mala razlika, sasvim suprotno, ogromna je – otvoreni plamen i otvoreno riganje vatre po internetu se mogu porediti koliko i brokule i brizle – no nisu male ni sličnosti onih sa upaljačem i ovih sa wi-fijem. Princip je, za razliku od tehnike i stvarne moći izvođača radova, isti i, što je najgore, o istom govori.

Novljani, ne treba brinuti, uslovno rečeno ne treba, Nikolaidisa nisu spržili zbog njegove proze. Ložioničari su, naime, iz nje izbjegli, čvrsto vjerujući kako je, o čemu je ovaj autor pisao u romanu „Mimesis“, sve što su ikada pametno čuli rekao Njegoš.

Verbalni plotuni

U Franju Šarčevića verbalni plotuni nisu, čisto da se zna, ispaljeni zato što predaje na Prirodno matematičkom fakultetu ili, daleko bilo, zbog knjige „Izvan stroja. Nacionalno, građansko i druge opsjene“. Ovi domaći mudraci, za razliku od onih iz Herceg Novog, čvrsto vjeruju da je sve što su ikada pametno čuli rekao Reuf Bajrović, što svojim riječima, što ustima Željka Komšića.    

Nikolaidis i Šarčević, svjedoče njihovi tekstovi, nisu istomišljenici.

Šarčević i Nikolaidis, međutim, dijele puno toga: i jedan i drugi su takozvani manjinci, ni jedan ni drugi se ne slažu sa većinskim mišljenjem, svoje se ne libe objaviti i neviđeno idu na živce kako bagri sa karnevala u Herceg Novom, tako i onima čije bi idealno Sarajevo trebalo biti nešto kao, pa recimo - Bošnjački Novi.

Andrej Nikolaidis ne vjeruje, i to ne krije, u institucije Crne Gore nakon što su ih zauzeli pravi i četnici u skupim odijelima, pa prijetnje ne prijavljuje, stoički podnosi uvrede na ulicama Podgorice i pazi gdje se kreće. Miran može biti ili na Cetinju ili u onim dijelovima Crne Gore u kojima su većina Albanci, Bošnjaci i Hrvati.

Franjo Šarčević još uvijek vjeruje i u Bosnu i Hercegovinu i u njene institucije, pa je posljednji set prijetnji prijavio policiji. Sada može biti miran, ali u vlastitoj kući, među kolegama i kolegicama sa portala Prometej.ba, u društvu istomišljenika i istomišljenica…

Posao proizvodnje neprijatelja

Novinarstvo jeste i posao proizvodnje neprijatelja, samo što u civiliziranim zajednicama neprijateljstva ostaju na papiru ili na portalima. I Šarčević i Nikolaidis su se sa prvim pomirili. Ovo drugo im je kao Jeti: čuli su da postoji, ali se nisu uvjerili vlastitim očima.

Zamislimo, upravo sada, da je Andrej Nikolaidis napisao: „Jedna od tih očiglednih stvari jest da bošnjačko obilježavanje Dana nezavisnosti, zajedno sa srpskim obilježavanjem Dana Republike Srpske i hrvatskim obilježavanjem Dana Hrvatske Republike Herceg-Bosne (koja, doduše, ne postoji na papiru, ali itekako postoji i u praksi i kao jedan od narativnih torova), kao i sve drugo što se događa u okviru tih vladajućih nacionalističkih PARADIGMI (gdje je manje važno o kojoj se konkretno stranci radi, što odlično ilustrira užasna SDP-ova gradonačelnica Sarajeva) – poput poštovanja ratnih zločinaca, negiranja ili umanjivanja zločina, nacionalističkog zatupljivanja omladine, njegovanja ratnih narativa i tako dalje, jasno pokazuje da sve tri strane aktivno, planski i programski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata, oko toga tko će zauzeti/zapišati više prostora, teritorijalnog i institucionalnog, i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati“.

Karnevalski plamen

Zamislimo, zatim, da je Franjo Šarčević napisao: „Danas je objavljen odličan tekst Avde Avdića gdje je objasnio problem. Postavio je pitanje kako OHR planira sprovesti tu odluku. Ovakva odluka neće biti sprovedena, jer nema sile koja će je sprovesti. U zbiru to vodi, odnosno gura vodu na Dodikovu stranu i na neki način podržava njegov koncept. Država koja ne može provoditi zakone na svojoj teritoriji je manjkava država, a to je osnovna Dodikova teza. Primijetili ste sa kojim prezirom se Dodik obraća predstavnicima međunarodne zajednice. Za takvo što nikada nije sankcionisan i nije snosio posljedice, naprotiv imao je benefite. On vlada. Koje su to političke snage koje će poslije njega preuzeti vlast. Čak i da se pretpostavi da bi neko pristao, ne bi vodili drugačiju politiku nego njegovu. Stvari su otišle predaleko i sada je vrijeme posljedica politike pogrešnog činjenja međunarodne zajednice. Drugi problem možemo sažeti u pitanju ‘postoji li u RS-u i u Beogradu druga politika koja je drugačija od Dodikove? Moj odgovor je ‘ne’. Jedina politika koja postoji u RS-u i u Srbiji je sprovođenje ideje velike Srbije, koja podrazumijeva secesiju RS-a od BiH. Jedino rješenje za mir u BiH da velikosrpska ideologija bude zabranjena. Zašto da se zabrani? Jer je to ideologija koja je dovela do genocida. Ne jednog, više genocida, jer nije bio samo u Srebrenici. Jeste jedini presuđeni, ali bilo ih je još u BiH. Ratni zločin je moguće počiniti iz mržnje, ali genocide nije moguće počiniti bez ideologije".

Da je, dakle, kao što nije, da je prvo zbilja napisao Nikolaidis a ne Šarčević, karnevalski plamen bi obasjavao sretna lica onih kojima bi, da je sve kao što nije i da je drugo napisao Šarčević a ne Nikolaidis, Franjo bio, kako kaže Sejo Sexon, „Tito, Alija i bog“, odnosno „sveta krava“.

Rafalanje tastaturama

Oni što pale lutke po Crnoj Gori i ovi što po Sarajevu rafalaju tastaturama jedni druge očima ne mogu vidjeti. Kada bi mogli i htjeli, ugledali bi odraz u ogledalu. Malo iskrivljen, ali takav da bi sve sličnosti bile precizno istaknute.

“Godinama Franjo Šarčević etiketira ljude kao bošnjačke nacionaliste. Za njega su islamisti i Emir Suljagić, i Reuf Bajrović, i Vahidin Preljević, i Benjamina Karić, i Željko Komšić, i Andrej Nikolaidis. Dok Ugo Vlaisavljević, otac narativa o konsocijaciji, zaslužuje podršku svete krave Franje(…)Dok jede sa budžetskih jasala nezavisne Bosne i Hercegovine, sveta krava Franja dijeli stavove sa Rajkom Vasićem i Goricom Dodik glede obilježavanja Dana nezavisnosti(…)Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri”.

“On ne upotrebljava glavu u savjetovanju, nego prkno – šireći svoj smrad savjetuje predsjednika. Nepodnošljivi smrad se širi i u školstvo gdje zabranjuje Njegoša, Andrića i druge pisce. A razlog je kako on to kaže evo vam program školske lektire i biblioteke pune su Andrićevish smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazi filozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere. Loše mišljenje iznosi i za Dostojevskog. Izjavljuje da je Njegoš genocidan na peru, a Sveti Petar Cetinjski na djelu! Njegov smrad nezaobilazi ni Herceg Novi. Ovaj dželatov šegrt, produkljanski Grk, predstavnik savremene crnogorske fekalne književnosti, udesetostručio je dozu smrada da bi skrenuo pažnju na sebe”.

Verbalni delikt

Stilske razlike ne mogu, čak ni na steroidima, nadjačati suštinske sličnosti. „Sveta krava Franja“ koji „jede sa budžetskih jasala nezavisne Bosne i Hercegovine“ i „produkljanski Grk, predstavnik savremene crnogorske fekalne književnosti“ znaju svašta, ali nikako da nauče temeljnu lekciju o slobodi govora, onu prema kojoj je ta sloboda vrijedna njegovanja sve dok se govori ono što miluje uši i grije duše pravovjernih. Kada je drugačije, onda državljanin BiH, univerzitetski profesor, javni radnik i, eto, da se kaže, bošnjački zet, postane „sveta krava Franja“, a državljanin Crne Gore, jedan od njenih najprevođenijih i najnagrađivanijih pisaca, te friški dobitnik nagrade Engleskog P.E.N.-a „produkljanski Grk, predstavnik savremene crnogorske fekalne književnosti“.       

„Ko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protivustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i odbranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. Ko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inostranstva, kaznit će se zatvorom najmanje od tri godine“, pisalo je u čuvenom članu 133 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, poznatom i kao verbalni delikt.

U izuzetno uspješnom prelasku iz jednoumlja u maloumlje isparili su vlast radničke klase i radnih ljudi, socijalističko samoupravno društveno uređenje, bratstvo i jedinstvo,  ravnopravnosti naroda i narodnosti, kao i – srećom – zatvorske kazne za izgovoreno ili napisano, ali je preživjelo to da će svako „ko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način prikazuje društveno-političke prilike u zemlji“ onako kako misli da treba, ne pristajući da mu prostor slobode zavisi od imena, prezimena, nacionalnosti i većinskog političkog mišljenja, imati prokletu mogućnost izbora: ili da gori ili da se goni. Ako ne negdje daleko, onda barem u mrak i muk koji, istina, ostavljaju manje ožiljke od opekotina, ali vode ka istom, inkvizitorskom cilju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.