Paučina i promaja
Grobnica za zdrav razum
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Klub zeničkih intelektualaca? Zvuči li vam ovo malo pompozno? Kako se postaje intelektualac, odnosno "intelektualac"? Učlaniti se u "klub intelektualaca" i redovno plaćate članarinu, i vi ste po automatizmu "intelektualac"? Nešto slično, što sebe naziva "klubom zeničkih intelektualaca", uistinu postoji, nisu to likovi iz nekog vica o glupim Bosancima, kao što bi se to na prvu moglo pomisliti.
Drvlje i kamenje
Za ovu veselu družinu saznali smo tek ovih dana kada su revni "intelektualci" osuli drvlje i kamenje na predstavu "Grobnica za Borisa Davidoviča" rađenu prema motivima iz istoimene priče Danila Kiša, koju je izvelo zeničko Bosansko narodno pozorište (BNP) u režiji beogradskog kazališnog redatelja Zlatka Pakovića. Kao povod, pretpostavljam, poslužio je plakat predstave na kojem je prikazana žena s nikabom.
U pomalo predvidivom priopćenju "Kluba zeničkih intelektualaca" navedeno je kako Zlatko Paković svojom predstavom želi "na stub srama staviti Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida". "Danima prije izvođenja navedene predstave ista je najavljena plakatom sa ženom u nikabu, feredži ili zaru, koja bi trebala predstavljati vjerovatno bošnjačke načine zidanja grobnica. 'Boritelji i boriteljice' za ljudska prava kako u Zenici tako i šire se nisu oglasili na taj sramni plakat, koji u kontekstu predstave vrijeđa žene, porodice i majke koje svojevoljno nose nikab, feredžu ili zar. Nanovo je naivno generalizirano i ismijano odijevanje Bošnjakinje muslimanke vodeći se analogijom da je svaka žena sa mahramom, nikabom ili slično natjerana da se oblači u skladu sa islamom i nanovo je ismijana njena sloboda, a ona predstavljena kao suicidni, tragični, snishodljivi i odvratni lik", navedeno je u priopćenju.
Klub i intelektualci
"Klub zeničkih intelektualaca" osnovan je 13. prosinca 2021. godine. Inicijativa za njegovo osnivanje došla je iz zeničkog ogranka Bošnjačke zajednice kulture "Preporod". Njezin je cilj, po riječima Ajdina Huseinspahića, "revitalizacija, preporod i očuvanje konstruktivno-kritičke svijesti u bosanskohercegovačkom društvu". Huseinspahić je, također, tom prilikom naveo kako je "Klub" otvorena organizacija, pod uvjetom da budući "intelektualac" uvažava "temeljne postulate slobode riječi, svaki oblik opredjeljenja, individualne sloboda, kolektivnu pripadnost, slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti".
Huseinspahić je u svom govoru dao i svoju definiciju intelektualca: "Tek kad se, kao obrazovan, stručan i prosvijetljen čovjek oslobodite svih okova, stereotipija i strahova, kad vas glas javnosti može učiniti samo jačim i odlučnijim, a nikako slomiti na putu djelovanja za opće dobro, u tom momentu, tek tad ste postali intelektualac!"
Pročitajte još
Postavlja se pitanje, da parafraziram naslov jedne pjesme Gorana Bare, "gdje je nestao intelektualac". Zbog čega bi na ovaj način definiran intelektualac imao bilo što protiv jedne kazališne predstave. Pogotovo stoga što je Kišova zbirka "Grobnica za Borisa Davidoviča" jedna od temeljnih antistaljinističkih, odnosno antitotalitarnih knjiga 20. stoljeća.
Pomračenje u podne
Ove godine navršava se četrdeseta obljetnica smrti mađarsko-britanskog književnika Arthura Koestlera, autora romana "Pomračenje u podne", jednog od najvažnijih romana 20. stoljeća, u kojemu se prvi put neuvijeno progovara o zločinima Staljinova režima. Roman je izvorno objavljen 1940. godine u Velikoj Britaniji, te je presudno utjecao na Georgea Orwella pri pisanju romana "Tisuću devetsto osamdeset četvrta", pa i na njegov roman "Životinjska farma", pošto Koestler u svom romanu djelomično koristi alegorijsko-simboličke elemente: Staljin je, tako, prikazan kao Vrhovni, a Trocki kao Rubašev, glavni lik romana protiv kojega se vodi staljinistički proces.
Ovo spominjem zbog toga što Kiš u svojoj priči "Grobnica za Borisa Davidoviča" gotovo na identičan način kao i Koestler piše o državnom i ideološkom terora usmjerenom protiv pojedinaca, bez obzira što se u oba slučaja radi o pojedincima, bivšim revolucionarima, koji su taj režim stvarali. Radi se, dakle, o onoj arhetipskoj priči o "revoluciji koja jede vlastitu djecu", ili, kako glasi naslov jedne Kišove priče iz zbirke "Grobnica za Borisa Davidoviča", o "krmači koja proždire svoj okot".
Koji je krajnji cilj "zeničkih intelektualaca"? Jesu li, prije nego što su napisali priopćenje barem pogledali predstavu? Ovdje se, čini mi se, radi o jednom fenomenu koji je karakterističan za Bosnu i Hercegovinu: o nicanju raznoraznih satelitskih udruženja pojedinih političkih stranaka čija je jedina stvarna svrha to da njihovim čelnicima ili "osnivačima" omogući uspinjanje u stranačkoj hijerarhiji. Sličnih je primjera u Bosni i Hercegovini dosada zabilježeno jako mnogo. A napad na jednu kazališnu predstavu, pa i kultura općenito, u tom je kontekstu samo zgodna prilika za vlastitu samopromociju.
Taoc sistema
Predstava "Grobnica za Borisa Davidoviča" već je jednom, prije četrdesetak godina, uprizorena u zeničkom BNP-u. U ovoj, novoj izvedbi, sudeći prema opisu predstave na internetskim stranicama BNP-a, Kišova "Grobnica" je osuvremenjena u skladu s današnjom društveno političkom stvarnošću, što je za kazalište jedan uobičajen postupak, jer je mlađim gledateljima, pretpostavljam, poprilično nejasan i dalek kontekst događaja o kojima Kiš pripovijeda u svojoj priči.
O tom aspektu predstave progovorili su iz BNP-a, kao odgovor na stupidne i apsurdne optužbe "zeničkih intelektualaca": "Želimo upoznati javnost da predstava ne osporava niti na bilo koji način dovodi u pitanje genocid u Srebrenici, niti je usmjerena protiv Bošnjaka, kao jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. Predstava, u jednom dijelu, upravo kritikuje one predstavnike Bošnjaka koji su zbog vlastitih interesa ugrozili svoj narod i doveli ga u poziciju taoca sistema koji su za sebe stvorili. Ti i takvi, kao i novoosnovani zenički, bošnjački intelektualci služili su se i služe, populističkim floskulama sa predznakom nacionalizma, šovinizma i lokalpatriotizma. Obmanjuju nas poluistinama, sijanjem straha od Drugih i čvrsto drže u stalnoj ulozi žrtve. Mi kao Bosansko narodno pozorište imamo obavezu da propitujemo, analiziramo, seciramo, promišljamo i istražujemo društveno-politička dešavanja, kao što su to radili u pozorištima vjekovima prije nas i što će raditi i poslije nas."
Besmisleni rašomon
Redatelj Zlatko Paković naveo je kako se od vremena prvog uprizorenja "Grobnice za Borisa Davidoviča" u BNP-u mnogo toga promijenilo, da su se u međuvremenu u Europi odigrale tektonske promijene, te da je to uzeo u obzir pri najnovijoj dramatizaciji ove priče: "S lica Evrope zbrisana je ideologija državnog komunizma, a iz istorijske svijesti i sama komunistička ideja kao ideja emancipacije."
Cijeli ovaj besmisleni rašomon podsjeća pomalo na one stare, već viđene kulturne skandale, primjerice na napade na djelo Ive Andrića ili Meše Selimovića, gdje "intelektualci", u ovom slučaju zenički, insistiraju da se o vlastitom nacionalnom korpusu piše na način na koji se to radilo u doba romantizma i nacionalnog preporoda. Da je Paković pristao raditi ovu predstavu po željama "zeničkih intelektualaca" morao bi najprije promijeniti njezin naslov. Adekvatan bi, recimo, bio "Grobnica za zdrav razum".
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
