Hajkine hajke hajka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije ni sam više ne znam koliko godina netko od novinara jednom je svom tekstu, u kojem je pisao o jednoj od onih poslovičnih balkanskih hajki koje su bolesni kontinuitet na ovim prostorima, dao naslov "Jebem vam hajku!". (Taj naslov bi najprije pripisao Borisu Dežuloviću ili Viktoru Ivančiću, koji su prvi na ovim prostorima započeli svoje tekstove opremati na sličan način.)

U nepisanoj bosanskoj tradiciji ova "psovka" bi uključivala barem tri generacije s geneološkog stabla, hajkine hajke hajku.

Društvo pocijepano po nacionalnim šavovima

Ne sjećam se više, ponavljam, ni povoda, pa čak ni toga je li tekst objavljen u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini, ali taj naslov sam zapamtio kao ironični i jedini mogući odgovor zadriglom političko-kriminalnom i nacionalističkom polusvijetu koji je poput otrovnog bršljana ugušio svojim pipcima i virtualnu i društvenu stvarnost, pri čemu je stanje u Bosni i Hercegovini daleko najteže, zbog kompleksnosti Bosne i Hercegovine kao višenacionalnog društva trajno i nepopravljivo pocijepanog po nacionalnim šavovima.

Pogotovo je beznadno stanje u većinskim sredinama, a nije daleko vrijeme kada će sve naše sredine dobiti "ispravnu" krvnu sliku,  gdje su na udaru isključivo manjinci po svim osnovama, pri čemu posebno treba apostrofirati Sarajevu, gdje su se na udaru svojevremeno našli čak i oni pojedinci koji su cijelo vrijeme uredno servisirali jedan ovakav nakaradni nacionalistički model, pa su u jednom trenutku napravili krivi korak i došli pod udar onih pravovjernijih od njih.

Poseban su problem internet i društvene mreže, koje su tehnički prilagođene i zadnjim, nepismenim budalama koje ih nesmiljeno koriste u svom brutalnom i nesmiljenom pohodu protiv svih onih koji se ne uklapaju u njihovu zamišljenu sliku svijeta. Sve se to odvija u atmosferi sveopćeg i sve agresivnijeg galimatijasa koji je kafkijanski preobrazio Bosnu i Hercegovinu, pretvorivši je u najveću ludnicu na svijetu, u jedno raspamećeno i bolesno društvo u kojem arbitriraju ljudi s društvenog dna, pri čemu je osnovni princip pravilo po kojem manjinci nemaju pravo glasa, već moraju šutjeti i vezati konja tamo gdje im age kažu, taj primitivni političko-kriminalni polusvijet koji je zasjeo na svim razinama u skupštinske klupe, prikrivajući svojim skupo plaćenim odijelima ovčje kožuhe iz kojih se nikada nisu mentalno i intelektualno izdignuli.

Društvena patologija

Tekstovi zbog kojih se Franjo Šarčević našao na tapetu samo su djelić društvene patologije u kojoj sudjelujemo, svatko sa svoje strane nišana, s jedne rijetki pojedinci poput Franje Šarčevića, a s druge hajkači i njihovi politički pokrovitelji, te šutljiva većina koja je svojom andrićevskom šutnjom najviše i zaslužna za civilizacijsko dno koje je Bosna i Hercegovina već odavno dosegnula. Djelić patologije kojemu sam, uzgred, nevezano za slučaj Franje Šarčevića, posvetio svoje dvije posljednje kolumne.

Franjo Šarčević je jedinstvena medijska pojava u Bosni i Hercegovini, pa i šire, osoba koja je beskompromisno pisala o svim anomalijama u društvu, o čemu na najbolji način svjedoči njegova nedavno objavljena knjiga "Izvan stroja" podnaslovljena kao "Nacionalno i građansko i druge opsjene". O Franji Šarčeviću na najbolji način govori definicija intelektualca koju je na jednom mjestu dao Viktor Ivančić, što je u ovom trenutku sasvim dovoljno: "Intelektualac dovodi u pitanje postojeći poredak i upušta se u radikalnu kritiku stvarnosti; takav je spreman žrtvovati vlastiti komoditet da bi se, svojim glasom, borio za bolje društvo."

Neću posebno elaborirati tekstove zbog kojih se Franjo Šarčević našao na tapetu, jer oni su u cijelom ovom slučaju najmanje važni, što je paradoks, ali samo za one koje žive u koliko-toliko normalnom okruženju. Mogao je Franjo Šarčević napisati primjerice da su sarajevske vrane crne, svejedno bi bila pokrenuta hajka na njega ukoliko bi nekom političkom redikulu trebala mrvica medijske pažnje, jer naše vrane su bijele, nisu crne kao  "njihove". Neću ih elaborirati, dakle, zbog elementarnog dostojanstva Franje Šarčevića, jer bi svaka daljnja elaboracija bila i neka vrsta opravdavanja.

Mišljenje većine

Šarčević nema pravo na vlastito mišljenje, već mora preuzeti mišljenje većine, bilo ono ispravno ili pogrešno. Dakle, to što je prekršio nametnutu manjinsku šutnju, jedini je njegov grijeh. Neobično je važno u ovom slučaju i to što je Franjo Šarčević, kao manjinac, laka meta. Sve što hajkačima treba je povod, bez obzira kakav bio, tako da je besmisleno suvislo vagati argumente iz Šarčevićeva teksta, jer ih s druge strane nema tko čuti, što je najmanji zajednički nazivnik svih hajki vođenih na ovim prostorima.

Ovdje je, dakle, isključivo važan povod, nešto što anonimnim provincijskim budalašima, kojih su pune skupštinske klupe na svim razinama vlasti, služi isključivo u svrhu vlastite promocije. Ovim agresivnim imbecilima, kakvi uspijevaju isključivo u većinskim sredinama, to je jedini način da se za njih čuje. Ostaje im samo strpljivo čekati svoje skupštinske plaće, pazeći pritom da svojim nepogrešivim lešinarskim instinktima napadaju isključivo lake mete.

Sarajevski sijači mržnje koji su u velikoj mjeri obesmislili ideju života u zajedničkoj zemlji, koja je u ovom trenutku dalje nego ikad, s naglaskom na nikad, čine se moćnijima nego ikada, bez obzira što više nisu na vlasti stranke poput SDA i DF-a kojima je širenje mržnje i netrpeljivosti već odavno jedina politička strategija.

Multi-kulti bižuterija

Međutim, ovi su drugi, čini mi se, po društvo još opasniji, jer bi oni, umjesto što hrane mržnju i netrpeljivost, trebali otvarati neke druge perspektive u društvu, što bosanskohercegovački mračni bezdan širi u beskraj. Riječ je o licemjerima poput sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić i federalnog premijera Nermina Nikšića, koji dolaze iz "lijevog" SDP-a. Gostujući nedavno na podcastu portala Bljesak, premijer Nermin Nikšić je na izravno pitanje novinara Borisa Čerkuča o prijetnjama upućenim Franji Šarčeviću odgovorio kako on to "ne želi komentarisat".

A zatim je otišao i korak dalje, licemjerno optuživši Franju Šarčevića da svojim tekstovima samo privlači medijsku pažnju. Nikšić valjda očekuje od Šarčevića da se ponaša kao SDP-ova multi-kulti bižuterija koja je posljednjih godina nestala iz javnosti, dok su SDP preuzeli bošnjački jastrebovi poput Heleza, Bećirovića, pa i samog Nikšića. Valjda tom svojom šutnjom Nikšićevi multi-kulti "žetončići" žele sačuvati posljednje mrvice dostojanstva, jer za njih vrijede ista pravila kao i za Franju Šarčevića. Drugim riječima: "Šuti Đurđa, jebem ti minutu!", što je vrhunac Nikšićeva intelektualnog angažmana. Pametnima dosta. Kad imamo ovakvog premijera, što očekivati od "skupštinara" iz naše gluhe provincije.

Benjamina Karić i Nermin Nikšić spadaju bez sumnje među one Štulićeve "primate" koji u "principu rijetko čitaju" i kojima zbog toga treba "isključiti elektriku", jer ionako žive u mraku vlastitog neznanja i blagoglagoljivog tupila. Nikšić je u podcastu, također, spomenuo kako od portala čita isključivo svoju "omiljenu" Slobodnu Bosnu. "A i to što čitaju, krive stvari čitaju", rekao bi Štulić.

Kutija olovnih slova

Koliko Šarčevićeva donkihotovska borba u jednom potpuno obesmišljenom društvu, kakvo je ono bosanskohercegovačko, uopće ima smisla, drugo je pitanje. Jedini njezin smisao, čini mi se, što je možda i ključna Šarčevićeva motivacija, ona je Krležina "kutija olovnih slova", kao posljednje preostalo sredstvo kojim pojedinci poput njega u jednom ovakvom društvu mogu sačuvati barem minimum vlastitog dostojanstva.

Povodom hajke na Franju Šarčevića oglasio se i PEN Centar BiH, organizacija koja je proteklih godina temeljito i sustavno deratizirana od bosanskohercegovačkih Hrvata, pa Hrvate "uvoze" iz Hrvatske. Međutim, oglasio se tek jedan manji dio članstva, njih tridesetak, koji su stali iza Franje Šarčevića imenom i prezimenom, što je za svaku pohvalu i što ulijeva barem neku nadu.

Međutim, uz Andreja Nikolaidisa, čiji su lik crnogorska subraća naših, bosanskohercegovačkih hajkača, nedavno zapalila povodom maškara u Herceg Novom, čvrsto je stao cijeli PEN, što naravno treba pozdraviti. Razlog je, pretpostavljam, taj što Nikolaidis po svom političkom habitusu čvrsto svih ovih godina stoji uz politike koje stoje iza hajke na Šarčevića.

Ovakva, partikularna potpora zapravo više od bilo čega drugog govori o aktualnom trenutku bosanskohercegovačkog društva, o onoj famoznoj šutljivoj većini, u ovom slučaju unutar PEN Centra, koja je i dovela do ovakvog stanja u društvu, prepustivši ga raznoraznim karićkama, nikšićima, helezima... Međutim, svi ti "šutljivci" trebaju razmišljati o vremenima poslije, kada u Sarajevu nestane Srba i Hrvata, a to vrijeme se bliži, o tome čime će se u tom slučaju hraniti stoglava političko-nacionalistička hidra.

Hajka kako žanr naše suvremenosti

U svojoj znanstvenoj studiji "U rovovima interpretacije – strategija i tragedija nelegitimnog čitanja" iz 2020. godine, Nebojša Lujanović se pozabavio modelom nelegitimnog, odnosno nekritičkog čitanja Andrićeva književnog djela. U istoj knjizi bavi se uzgred još nekim piscima, prvenstveno Miljenkom Jergovićem, dokazujući kako se to sve odvija po istom obrascu, tvrdeći kako takva čitanja uvijek završe kao hajka koju je on definirao kao novi, prevladavajući "žanr" naše suvremenosti.

U jednom intervjuu koji je dao povodom ove knjige, Lujanović je izrekao i sljedeće: "Kada sam to napravio, vidio sam da, ako se model nelegitimnog čitanja pusti u javno čitanje i tu zakotrlja, rezultira hajkom. Onda me zanimao taj obrazac hajke. Uočio sam ga i u srpskom tretmanu Basare, crnogorskom tretmanu Nikolaidisa... S obzirom na broj čitatelja i lavinu koju izaziva, jer takav tekst može steći čitanost od pet tisuća klikova ili pregleda u samo sat vremena, što jedan roman ili kratka priča ne može u dvije godine, shvatio sam da je to karakteristika kulture koju živimo. I tu sam došao do stava da je hajka možda najreprezentativniji oblik kulture koji živimo."

I ova, tko zna koja po redu hajka na Franju Šarčevića, rezultat je prije svega nelegitimnog (ne)čitanja njegovih tekstova, jer ne vjerujem da su hajkači ili njihovi šutljivi pokrovitelji intelektualno dorasli tekstu dužem od SMS-a, uključujući tu i gradonačelnicu Sarajeva i aktualnog federalnog premijera.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.