Ima i zadovoljnih: Republika slavi 21.11.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jučer, 21. novembra ili studenog, oboje je službeno, u Republici Srpskoj nisu radile škole, fakulteti, administrativne ustanove, vrtići, banke… Tako je, eto, manji bosanskohercegovački entitet, ni prvi ni posljednji puta, obilježio dan parafiranja Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. U ostatku iste Bosne i Hercegovine je jučerašnji dan, 21. novembar ili studeni, bio četvrtak.

Dobro vrijeme

Prošlo je, dakle, punih 29 (slovima: dvadeset i devet godina) od suštinskog kraja rata. Da, još uvijek su se nosile uniforme i puške, postojali rovovi i u njima vojnici, Sarajevo je bilo bez Grbavice, Vogošće, Ilidže, Brčko bez statusa distrikta, Mostar bez Starog mosta, brda i doline bez oznaka da su minirane, ali je rat bio gotov.

Od mira se, krajem te 1995. godine nije očekivalo puno: samo nek' ne puca je bilo dovoljno. Dobro, i da se više ne mora na liniju, da dođu voda, struja i grijanje, da zvuci dana prestanu biti oni što označavaju opću opasnost, da…

Tri vojske, a niti jedna dovoljno jaka da pobijedi i dovoljno slaba da izgubi, ostajale su bez vojnika kojima je, jedne davne zime, više značilo to što, konačno, postaju civili, nego što nisu uspjeli ostvariti ono za šta su se borili.

Bilo je to, kao što rock pjesnik reče, dobro vrijeme. Ali kratko. Istina, nije se imalo para u džepu i prozora na kućama, lakše je bilo naći dinosaurusa u Zenici nego pristojan i plaćen posao, prelazak linija razgraničenja nije predstavljao visoki rizik samo ako bi se dešavao uz pomoć međunarodnih, dobro naoružanih trupa, ali se sve, baš sve, podnosilo.

Frankenstein kreiran u Daytonu

Ima, mora biti, onih što su i tada vjerovali da je u Zračnoj bazi Wright-Patterson dogovorena, u gorem slučaju, nešto duža pauza između bitaka ili, u boljem, kreirano nešto što bi Božo Ljubić nazvao onako kako je opisao Herceg-Bosnu, dakle prelazno rješenje.

Većina se tada, i još malo, samo malo kasnije, zadovoljavala time što više ne sluša topove, vjerujući – ne do kraja pogrešno – da će opet ići na posao i na more, razmišljati o novom kauču umjesto o tome gdje naći metar drva i 20 litara vode, da se cigare neće kupovati na komad, samoposluge imati još nešto osim praznih polica, ma da će se sve nekako složiti samo od sebe, život upristojiti i da taj ustavni Frankenstein kreiran u Daytonu možda može trajati neko, ali svakako ne dugo vrijeme.

Puno se toga, treba priznati, i jeste promijenilo i to, ma kako zvučalo, na puno, puno bolje. S kraja na kraj BiH se putuje bez oružane pratnje, na svakom njenom kvadratnom metru važi jedna valuta, sjednice Predsjedništva se održavaju u zgradi Predsjedništva a ne u Zemaljskom muzeju, ministri i ministrice s Pala i iz Čitluka dolaze na posao u Sarajevo, baš kao što neki drugi ministri i ministrice iz Tuzle ili Bihaća poslom idu na Pale i u Čitluk, novi kauč i godišnji odmor nisu nešto što postoji samo u sjećanjima i u mašti, porušeno je mahom obnovljeno, novo svašta napravljeno…

Pobjednika nema

Kao što rat završava samo za one što ga nisu preživjeli, tako i pravedan mir poznaju samo pobjednici. Nikada niko svoj vojni poraz nije doživio kao pravedan, bez obzira na poziciju sa koje je krenuo pucati.

U Bosni i Hercegovini pobjednika nema. Nema, međutim, ni zvanično poraženih, osim onih što su se postrojavali pred Fikretom Abdićem. Zato ima frustriranih. Ono davno samo nek' ne puca, sada – ma ne sada, već odavno – glasi: nek' ne puca, ali neka bude po našem, pa tako puta tri.

Ako je sporazum iz Daytona trebao zaustaviti rat – a jeste – onda je zbilja uspio. Ako je trebao ravnomjerno raspodijeliti nezadovoljstvo, onda je spektakularno propao.

Većinski srpski entitet unutar BiH nije bio cilj Slobodana Miloševića, ali je postao historijska nužnost Bosne i Hercegovine, jednako kao što je Bosna i Hercegovina historijska nužnost Republike Srpske koja decenijama predstavlja izvor ozbiljnih, ali različitih frustracija Bošnjaka i Hrvata.

Etnički homogena zajednica na jasno definiranom teritoriju i sa visokim stepenom autonomije, a bez suvišnih nivoa vlasti i institucija koje mogu poništiti volju matematičke većine – drugačije rečeno: domova naroda – možda nije navlas isto onome kako odgođeni i konačni kraj rata vide najbrojniji i najmalobrojniji konstitutivni narod, ali jeste jako slično.

Nepodnošljiva frustracija

Zasebna federalna jedinica, treći entitet, Herceg-Bosna 2.0 – kako god se već zvalo – ne bi, naravno, imala nikakve domove naroda i kantone, ali bi predsjednika ili predsjednicu, parlament, izvršnu vlast, naravno i policiju, svoje praznike, grb i zastavu, plus, kao najvažnije, mogućnost da utiče na sve odluke centralnih vlasti, a odluke državnih sudova ignorira bez posljedica.

Republika Bosna i Hercegovina, kao bošnjački ideal, također ne bi imala nikakve domove naroda i kantone, ali bi predsjednika ili predsjednicu – komada jedan – zatim jedan jedini državni parlament, istu takvu izvršnu vlast, naravno i vojsku, praznike koji bi se svugdje jednako obilježavali, grb i zastavu sa ljiljanima, plus, kao najvažnije, takvu strukturu stanovništva da bi politička volja većine Hrvata i Srba bila uvažavana samo ako nije u suprotnosti sa voljom bošnjačke većine.

Uglavnom, Srbima u Bosni i Hercegovini Dayton nije drugo ime za ostvarene snove, ali ni za ogromno razočarenje ili nepodnošljivu frustraciju. Bošnjacima i Hrvatima ime jednog američkog grada predstavlja sinonim upravo za ogromno razočarenje ili nepodnošljivu frustraciju, a najčešće oboje.

Zato je, eto, 21. novembar ili studeni u Republici Srpskoj bio neradni dan, praktično praznik koji se, istina, ne slavi uz trube i parade, dok je u Federaciji 21. novembar ili studeni bio samo još jedan četvrtak. Tmuran i hladan.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.