Heroji ejakulacije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znam, naiđu takvi dani. Posebno ako je napolju kakva omorina, jugovina, ako pada ona dosadna kišica ili je nešto u zraku. Čovjek se, naoko ničim izazvan, najednom osjeti mizerno, bezvoljno, nivo samopouzdanja naglo mu opadne. Gdje god se okreneš, ne valja! Stislo te nešto, sve guši i drži u klinču. Čini ti se da su svi drugi sretniji, uspješniji, fokusiraniji, da svi znaju svoj put i da sve u njihovim životima ima smisla. A kod tebe, rasulo je mala riječ.

Ti si mizeriji mušterija, a drugi su nasmijani, oni su čili i zadovoljni, oni imaju više, oni umiju bolje. Kako god da se postaviš, prema njima si donji. Oni imaju bolje kuće, stanove, vikendice. Oni imaju bolje poslove, bolje veze i bolju rodbinu. Oni voze bolja kola, oni svako malo upare dobru garderobu da još boljim satom.

Care, care, govedare…

Ti, naravno, znaš koliko je sati, ali to vidiš na zaslonu par godina starog mobilnog, kojeg od sramote i stida više i ne držiš na stolu kad se pije kava. Ono, kava je ovdje ritual, ali uključuje i ritualno hvalisanje – ono kad svi pričaju gdje su bili, gdje su danas i gdje će sutra, a ti gledaš u daljinu, jer to je jedini put koji ćeš u skoro vrijeme prijeći. Pogledom do prvog brda. I nazad u zabrinutu, poraženu glavu. Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj, što bi rekao onaj veliki film sa Sidranovim scenarijem.

Svijet je, siguran si, krojen po mjeri drugih, a tvoj kroj je za broj prekratak, dva broja preuzak, a materijal srednja žalost. Dani ovih drugih su uzbudljiviji, praznici emotivniji, a blagdani topliji od tvojih. Njihovi vikendi su ispunjeni, puni avanture i života. Tvoji su svedeni na dovlačenje umornog dupeta doma i gledanja u plafon. Bolje i u plafon, nego u obitelj. Zatvoriš vrata kao Mirko S. Kojotowski i probaš nekako isprazniti prazninu iz sebe. Tebi se, nakon svega, ništa više ne da.

Kod tebe je, kad se stvarno analiziraš, ono baš kad staneš pred ogledalo, na jedan od baš tih dana, sve stvar totalnog kompromisa i apsolutnog pristanka na sve što drugi misle da treba. Tvoj život je plod duboko defanzivne igre i kad malo bolje razmisliš, cijelo vrijeme držiš gard u kojem je bitno da ne boli više nego što već boli. Ili, što bi naš narod rekao – šuti, dobro je, samo da ne puca.

Zelenija trava doma njihovog

Tvoja obitelj je gora od njihovih obitelji. Tvoje karte su nikakve, sve same sedmice, jer drugi uvijek imaju asa u rukavu. A i ostale dobre karte davno su podijeljene. Ti si stalno na rubu između plača i tihe patnje. Pritisak je sve veći. Osjećaš se poraženo, umorno i pretučeno. Jednom riječju – luzer. S televizora i Jutjuba ubiše reklame nasmijanih proizvoda punih života, svi žele da ih želiš, a ti sa svojim željama zapeo u beskrajnom redu, kao na šalteru gdje jedna tetka Stanka radi.

Naravno, dođu takvi dani, posebno kad mijenja vrijeme, čovjeku dođe da se analizira i nikad u takvoj analizi neće biti zadovoljan. Uvijek je netko bolji, uvijek je netko ljepši, uvijek netko izgleda uspješnije, doima se sretniji. Dobro,  netko je još uvijek gluplji od tebe, ali mu, što te posebno boli, sve u životu ide. Glup je, ali uporan. I to te pojede. To te ubija. To te tjera da se ne voliš. Nimalo.

Ali, glavu gore, šampione! Ne zaboravi da si ti bio jedini koji je došao na ovaj svijet, u onoj strašnoj konkurenciji, koliko ono? Je li bješe petnaest? Više! Možda trideset, pedeset milijuna drugih! Varira taj broj, ovisno o formi, godinama i spermogramu izvođača radova kojeg zvaše ili još uvijek zoveš ocem. Plivao si najbolje, bio si najbrži, pogodio si pravo mjesto i držao se najčvršće, gotovo nadljudskom snagom uspio si opstati – i biti The Chosen One!

Đe si, Ovens?

Zamisli, čovječe, ženo, dječače! Zamisli da čitava ova regija, cijela bivša Juga, plus Austrija i Albanija….ma, može i Mađarska…da svaki od nas izađe iz svojih kuća, stanova, automobila, radnih mjesta i stane u jedan red, ili na jednu gomilu -  i da svih 35 milijuna, može li se uopće zamisliti toliko ljudi na jednom mjestu, trče prema jednom cilju – a da kroz cilj može proći samo jedan!

Zamisli, trče i Plenković i Vučić, i Komšić i Čović, i Konaković i Dodik. I Draško i Benjamina, i Mario i Slaven i Zukan i Ramo. I Brnabić i Krišto i Sejdić. I Finci. I oni iz Možemo i oni što ne mogu. I sva svita oko njih. I svi nogometaši i ostali sportaši, i studenti i đaci i policajci. I muško i žensko, i staro i mlado, visoke i niske stručne spreme, vrhunske, dobre i nikakve forme, uglavnom svih 35 milijuna, možda i više – i od svih njih, od čitave te nepregledne mase glava, jedino ti, baš ti i samo ti - pobjednik! Svi ostali su izgubili, samo ti pobijedio i samo ti odnio grand prix!

Čime si to zaslužio? Iskreno, pojma nemaš, zar ne? Slučajno? Omaklo se? Malo sutra! Bio si najbolji, valjda. Je li tako?  I u čemu je sad problem? Jesi li prestao biti najbolji? Zbog čega si tako jadan, šampione? Jer si, da pogodim, zaboravio otkud te ovdje, u krugu pobjednika?

Samo opušteno…

 A, da ti pravo kažem, biti jedan od najboljih, a svi oko tebe na ovom svijetu su šampioni svoje vlastite utrke, to je već posve dovoljno da čovjek bude zadovoljan cijeli život. Ne vjeruješ? A što bi da si onomad bio tek drugoplasirani? Znaš dobro za onu izreku kako svi znaju tko je osvojio zlato, ali srebrnog se već sutra nitko ne sjeća. A tko bi se tek sjetio onog 34.897.456-og?

Stoga, šampione, šampionko, prvače, prvakinjo, to što trenutno imaš dojam da su svi oko tebe bolji, da ničemu ne vrijediš, da si nula, objesi mačku o rep. Prvo, možda te vara osjećaj. Drugo, njima njihovo, tebi tvoje. Možda bi oni sve dali da mogu vikendom mirno buljiti u plafon poput tebe? I treće, možda ovo više i nije utrka. Možda je sve ovo jedan veliki počasni krug, a utrka je završila onog dana kada si prvim plačem, onako gromoglasno, javio/la ovom svijetu da si baš ti pobjednik/ca! Šampion! Prvakinja!

Zato, šampione, polako. Samo opušteno…ne izmišljaj poraze, a tamo gdje te zbilja život ne štedi, gdje završiš glavom u blatu, sjeti se da je on zapravo trofej. Tvoj trofej. Kakav god da je, samo je tvoj! I ničiji drugi. I ne zaboravi ga ponekad ulaštiti. Vratiti mu sjaj. Da gledaš u njega, a ne okolo, u tuđe.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.