Kad, ono, počinje rat?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ljudi u nedoumici, da ne kažem panici, svašta sebi dopuštaju. Kako smo opet preko noći upali u svjetsku centrifugu i kako nas opet guraju u nestabilne krajeve, kao zlatnu rezervu, tako me zadnjih dana često ljudi znaju upitati – a je li, hoće li biti rata, zna li se išta?

Godi ponekad čovjeku kad ga drugi uzmu za autoritet na bilo kojem području, to dođe kao neka neslužbena nagrada za minuli rad, ali sam čin ugode puno je manji od zadatka koji se postavi pred tebe kada te potrefi jedno takvo pitanje. Kako smo navikli da danas svaka kreatura može biti vojni i politički analitičar, pa bubnuti pritom svašta, valjda ljudi i u meni vide nešto za čije se riječi mogu uhvatiti.

Oni očekuju velike odgovore u nezgodnim vremenima, ali iako je pitanje hoće li biti rata jedno od najnezgodnijih velikih pitanja koje vam netko može postaviti, iako traži jedan sveobuhvatan i kompleksan odgovor, čini mi se da smo došli do granice na kojoj se od upitanog uopće ne zahtijeva odgovor, nego potvrda teze. Daj ti meni reci da sam ja u pravu i to je to! Čime se zapravo stvar još više komplicira.

O ratu, kao i o bilo čemu drugom, uopće ne volim gatati, prije svega zato što nitko od nas nije Baba Vanga pa da vidi u budućnost, što znači da je jako teško proniknuti u to hoće li ili neće biti nečega takvog, čak i u zemlji koja je namještena na sukobljavanja, poput naše. Mi čak ne možemo biti sigurni hoće li pasti gol nakon dosuđenog penala, a kamoli hoće li biti jedne tako velike i sudbonosne stvari poput rata.

Ponavljam, čak i u zemlji koja je u stalnome stanju latentnog sukoba i čije poglavice, plus onaj koji se javio od kuće, ne mogu potrefiti ni dvije identične rečenice u izlaganju pred Europskim parlamentom.

Pitanje o možebitnom ratu nezgodno je i zato jer pravi problem nastupa onog trenutka kada poželiš nešto na tu temu i izustiti, a onda skužiš u očima onoga koji ti je pitanje postavio kakav odgovor zapravo želi dobiti.

I dragi moji, da vam nešto kažem, jako puno ljudi i dalje potajno želi rat. Vidiš im u očima koje zaiskre na sam spomen takvog jednog mogućeg raspleta, vidiš kako požudno šire zjenice očekujući od tebe da im potvrdiš činjenicu kako opet sve ovo ode u tri lijepe, da će se naš Gordijev čvor rasplesti samo ratom. To bi bilo dovoljno svakom "normalnom" da učas pokupi stvari i najmilije i odleprša odavde dok još može, zar ne?

No, bez panike, to što im zasjaje oči na sam spomen te troslovne riječi i lagano porastu očnjaci, to uopće ne znači da su ljudi zbilja spremni za rat. Čak i u zemlji u kojoj podloga za ključno nerazumijevanje, a koje često zna odvući u rat, konstantno postoji. Ali, hajde da pojednostavimo stvari - ljudi se na ratove lože, oni ih uzbuđuju svojom silinom i sposobnošću da pokrenu stvari s mrtve točke! Rat je privlačan kao i sreća, koja je, kako kaže stara stvar – "lepa samo dok se čeka."

Pa čak i ako su već doživjeli iskustvo rata, mnogi ljudi na prvu neće u glavi rafalno izlistati pouke koje su itekako izvukli iz ratova, nego će pomisliti kako će ovaj put sigurno biti drugačije nego prošli put. Kako ih neće naložiti, navući, ugurati. I kako će im dati na kraju svega poprilično duplo golo. O, ne! Nitko se ratu ne raduje zato što u njemu može izgubiti, raduje mu se jer mu se čini kako će ovaj put to biti apsolutna pobjeda! Jer mu se čini da su sad sile s nama! Raduje mu se jer je i Bog na našoj strani! Eno, svi ugledni analitičari tako kažu! Pa, zar nije tako?

Mogu komotno reći kako se mnogi ljudi, unatoč svemu poznatom i proživljenom, i dalje gotovo instinktivno lože na ratove kao na utakmice u kojima se sve ima riješiti u devedeset minuta, plus eventualni produžeci i penali. I u kojima će, naravno, naši na kraju slaviti!

Raduju se ratu kao bračnom partneru u vrijeme dok još hodaju. Nešto novo, nešto uzbudljivo, nešto mistično, nešto toliko mirisno i ukusno da lako učini pogled u budućnost tako lijepom vizijom. I to zbilja djeluje tako, i u ratu i u ljubavi, sve dok se zbilja ne uđe u suštinu stvari. Svi ratovi, a vrijeme učini da takvima postanu čak i oni minuli, izgledaju veličanstveno na papiru. E, jednako tako veličanstveno izgleda onaj sjaj u oku ljudi koji me zadnjih dana pitaju – hoće li biti rata, zna li se išta?

Svima se rat čini veličanstveno, gotovo kao idealno ljudsko stvorenje, pravo muško, djevojka iz snova, baš kao kad Bijelo Dugme pjeva "Ti lijepa kao Armija ispod zastava". Taj sjaj u oku otkriva uvijek jedno te isto - kako, u perspektivi budućeg rata, naši ulaze u njihove krajeve, rješavaju stvar brzinom munje, odvajaju žito od kukolja - i donose, zauvijek i konačno, mir i prosperitet po našim željama i aršinima. Taj sjaj u oku podrazumijeva kiruršku operaciju bez trunke krvi, lasersko otklanjanje tumora, besprijekorno odvajanje sive današnjice od sunčanih i mirisnih budućih proljeća.

Tom sjaju u oku dosta se teško namjestiti kao sugovornik. Iza njega su mediji koji već godinama čine sve da bi sjaj u oku pojačali, uvjerili ga u apsolutnu ispravnost svih naših postupaka, a onog drugog predstavili kao entitet vrijedan istrebljenja, stoku koja slijedi čobana, dehumanizirane glave koje treba nabiti u pijesak. Iza njega su pamfleti i poruke koji govore baš u prilog ispravnosti svakog postupka, pa i rata.

No, ne bojte se. Sjaj u oku ne ratuje. On uvijek računa da će netko drugi krvaviti gaće za njega. On nikada ne vidi sebe u rovu ili na meti protivnika koji je baš taj dan odlučio napasti iz svih oružja. Taj sjaj u oku nikada sebe ne vidi u situaciji da ga žuljaju čizme, da spava u blatu, da mu u ledu mrzne guzica ili da mu pod šljemom ključa glava. Taj sjaj u oku ne vidi krv i garež eksplozije na svojoj perfektno održavanoj i hidratiziranoj koži, on ne vidi otvaranje Ikar konzerve negdje u pizdi materinoj uz pitanje otkud mene ovdje? Sjaj u oku uvijek vidi tuđu djecu u redovima, tuđu kuću u plamenu, nečiji grob u zalogu za budućnost.

Ne bojte se, sjaj u oku ne ratuje. On ne vidi sebe nigdje drugdje nego na isturenom zapovjednom položaju, nešto kao udoban naslonjač pred televizorom. On svakako računa da će televizija, ako rat ikada dodije, ionako pustiti na poluvremenu reklamni blok. Ili će on sam, nakon što zagusti, samo prebaciti program pritiskom na dugme daljinskog.

I da vam kažem nešto iskreno, zadnjih tjedana sam se već naviknuo napustiti svoj klasični hipi stajl, priču kako nit' će biti rata, nit' ima tko ratovati. Ma, čim vidim sjaj u oku, nonšalantno takvima kažem – Da, bit će rata! U četvrtom mjesecu počinje! Imam dojavu odozgo. Sve vodi prema tome, kako ne vidiš?

Reakciju vam ne moram prepričavati. Uostalom, probajte je iskusiti sami. Odmah sad, pred ogledalom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.