Klima(vo)logika: Vazduh trepti, jer nebo gori

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ekološka svijest naših konstitutivnih naroda i ostalih narodnosti – i drugdje je, da ne bude zabune, navlas isto – proporcionalna je temperaturama, posebno ljetnim. Čim upekne, krene masovna zabrinutost koja će, normalno, splasnuti kada zahladi. Prema slobodnoj procjeni: negdje oko Dana državnosti.

Okoliš traži iskrenost

„U okviru bogatog programa i popratnih sadržaja 16. Telemach Omladinskog Film Festivala, održana je panel diskusija na temu 'Klimatska rješenja: Lokalne akcije za globalni utjecaj'", piše portal Klix.ba, pa citira „savjetnicu u Udruženju Green Building Council i vodeću stručnjakinju u oblasti održivog razvoja i cirkularne ekonomije“, Sanelu Klarić, te „voditelja projekta u Sektoru za energiju i okoliš u UNDP-u BiH“, Aldina Međedovića.

„Moja poruka mladima je da okoliš traži iskrenost i timski rad. Imate moćne alate na raspolaganju, a film je jedan od njih. Budite hrabri i istrajni u očuvanju planete, jer u pitanju su vaši i životi generacija koje ćete vi donijeti na svijet", kazala je Sanela Klarić.

„Jedino zajedničkim angažmanom možemo raditi na onome što se u naučnim krugovima i u implementaciji različitih projektnih aktivnosti zove ublažavanje, i sa druge strane, prilagođavanje klimatskim promjenama i kako pozicionirati širu društvenu zajednicu u tom kontekstu. Važno mjesto u tome imaju mladi, naročito sa aspekta razmatranja mjera i svega onog što slijedi u narednom periodu. Filmovi koje oni snimaju su sjajna prilika da podignemo interes za zaštitu okoliša i istaknemo sve važne teme u ovoj oblasti", dodao je Međedović.

Obaveza bogatih

Ne treba, to nikako, sumnjati u iskrenost i dobre namjere Sanele Klarić i Aldina Međedovića, ali treba, mora se, takva je situacija, parafrazirati manje poznatog pisca sa prijelaza stoljeća: blago naivnima, njihovo je carstvo ovozemaljsko.

Drugačije rečeno: vjerovati kako će pojedinačna, građanska odgovornost, eko aktivizam i umjetnost vratiti klimu na onu od prije, recimo, četrdesetak godina, jednako je vjerovanju da se bliskoistočni ratovi mogu zaustaviti kolektivnim pjevanjem „Give peace a chance“.

Ekologija je, da se ne lažemo, obaveza bogatih. Onih što su pokvarili sve što se moglo pokvariti, a sada popravak štete očekuju od žrtava vlastite pohlepe.

Teško da se i u najstarijim bazama nepotrebnih podataka može saznati ko je i kada prvi rekao kako svi skupa idemo ravno u užas dok se radikalna manjina enormno bogati i usput uništava prirodu mijenjajući je po svojoj volji i isključivo prema svojim interesima.

Tropske noći u Sarajevu, zahlađenje poslije kojeg u Čapljini bude ugodnih 37 stepeni u hladu, rijeke čija je temperatura takva da ribe izlaze da se malo ohlade, dio su onoga na što je upozoravala znanstvena zajednica do koje su vlasnici krupnog, najkrupnijeg mogućeg kapitala, držali koliko i Ramo Isak do frizure.

Svijet koji gori pred našim očima

Sada, kada klimatsku kataklizmu gledamo u direktnom prijenosu, isti ti vlasnici krupnog, najkrupnijeg mogućeg kapitala, imaju genijalnu ideju: da svi redom podnesemo žrtvu i opet, ali opet, učinimo sve da nama bude trenutno gore, kako bi njima, milijarderima, postalo isto kao nekada.

Nisu, naime, aktivisti iz Bihaća, režiseri i režiserke iz Breze i Ilijaša, pedijatrica iz Ljubuškog, vojnikinja iz Bužima i profesor biologije iz Banja Luke, čineći nesagledivu globalnu štetu, kupovali londonske dvorce, newyorške penthouse, jahte sa heliodromima i vile na Floridi na čiji prvi sprat može stati kompletno stanovništvo Gacka, kao što niko od njih nema ličnog bankara u Švicarskoj, račun na Kajmanskim otocima, niti se ikada privatnim avionom odvezao u Italiju po ručno rađene cipele i odijelo po mjeri.

U svijetu koji gori pred našim očima sada bi, koliko danas a najdalje prekosutra, aktivisti iz Bihaća, režiseri i režiserke iz Breze i Ilijaša, pedijatrica iz Ljubuškog, vojnikinja iz Bužima i profesor biologije iz Banja Luke, trebali spašavati što se spasiti da i to tako što će se ljeti topiti, zimi smrzavati, polovni automobil ostaviti da kisne i, bude li potrebe, umjesto mesa jesti nešto što nije trčalo po livadi, već samo od sebe raste po preživjelim gradskim parkovima.

Da, naravno, mogu aktivisti iz Bihaća, režiseri i režiserke iz Breze i Ilijaša, pedijatrica iz Ljubuškog, vojnikinja iz Bužima i profesor biologije iz Banja Luke dići jedan kredit za fasadu sa toplotnom izolacijom, drugi za ugradnju solara, treći za električni automobil, četvrti za preskupu hranu iz ekološkog uzgoja…

Đavlov trik

Za isto to vrijeme će oni što su kupovali londonske dvorce, newyorške penthouse, jahte sa helidromima i vile na Floridi, upoznali ličnog bankara u Švicarskoj, otvorili račun na Kajmanskim otocima i nije im, ma nikako i nikada, problem privatnim avionom otići u Italiju po ručno rađene cipele i odijelo po mjeri, ljetovati u Alpama i zimovati tamo gdje je globalno zagrijavanje prosječnu zimsku temperaturu podiglo sa devet na 22 Celzijusa. I tek će nas ponekad, između pjenušca za doručak i bifteka posutog zlatnim trakama za ručak, podsjetiti da „jedino zajedničkim angažmanom možemo raditi na onome što se u naučnim krugovima i u implementaciji različitih projektnih aktivnosti zove ublažavanje, i sa druge strane, prilagođavanje klimatskim promjenama“.

Francuski pjesnik Charles Baudelaire je kazao kako je najbolji đavlov trik u tome što je uvjerio ljude da ne postoji. Najveći uspjeh krupnog kapitala je u tome što je političare i političarke s lijevog centra, mlade umjetnike, aktiviste, pa, eto, i „savjetnicu u Udruženju Green Building Council i vodeću stručnjakinju u oblasti održivog razvoja i cirkularne ekonomije“, te „voditelja projekta u Sektoru za energiju i okoliš u UNDP-u BiH“ uvjerio da to što su za ovaj užas krivi koliko i lavovske pjesnikinje ili kijevski apstraktni slikari za ruska bombardiranja Kijeva, ne znači da sada ne trebaju biti „hrabri i istrajni u očuvanju planete“.

Nekada davno, ne čak ni toliko davno, oni što su, čineći zastrašujuću globalnu štetu, kupovali londonske dvorce, newyorške penthouse, jahte sa helidromima i vile na Floridi, upoznali ličnog bankara u Švicarskoj, otvorili račun na Kajmanskim otocima i privatnim avionom išli u Italiju po ručno rađene cipele i odijelo po mjeri su između beskonačnog gomilanja bogatstva i općeg dobra nepogrešivo birali prvo.

Sada, dok slušaju ili čak šalju apele i nadaju se da ćemo zajedničkim snagama, više našim nego njihovim, spasiti svijet od izgaranja, zapravo čekaju da se, kažimo tako, vrijeme i popravi i vrati. Da sve bude kako je bilo i da opet, i opet uzalud, nauka upozorava gdje vodi skupljanje milijardi bez razmišljanja o posljedicama. A one su takve – i bile bi u reprizi – da se mora mijenjati i lozinka iz filma „Valter brani Sarajevo“ koja sada glasi: vazduh trepti, jer nebo gori. I zemlja. I voda. I gdje išta ima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.