Majstore, bolan, đe si?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bilo je to u ratu, prolazeći pored jednog smetljišta, a smetljišta su u ratu bila puna povijesti, prvi put sam uzeo u ruke ploču Teške Industrije, zvala se "Zasviraj i za pojas zadjeni". Nekom novom stanaru nečijeg tuđeg stana očito nije trebala i završila je na otpadu, a ja sam joj, prolazeći pored gomile nečijih uspomena, lakonski odbačenih kao da i ne trebaju više postojati, kao ni ti ljudi sa slika, dao drugu šansu. Kao još mnogočemu što nekom novom vremenu i nekim novimljudima, očito, nije trebalo.

I na toj ploči bila jedna stvar, zove se "U našem poslu i zanatu", gdje pjevač grupe, Goran Kovačević, u jednom trenutku viče – "Majstore, bolan, đe si?" Simpatično mi je bilo čuti tu Kovačevićevu kratku odu rodnom kraju, a radnja pjesme bila je smještena u jedan od onih kombinata, gdje jedan kvar na stroju odnosi milijune planiranih dinara zarade, a kakve smo imali i mi u Mostaru. Znate već, Soko, Aluminijski...taj rad. I gdje su majstori bili cijenjeni, ali samo kad sve drugo ode u klinac krasni. Kad dođe gusto, svi zovu majstora da popravi. Ako sve radi kako treba, kome treba majstor? Inženjeri i tehničari tad su bogovi.

I, iako nisam bio neki fan Teške industrije, ta ploča mi je ostala u memoriji kao jedna od onih koje zbilja, na neku foru, mogu slušati. Možda zbog načina pronalaska ploče (nije, doduše, ni  prva ni jedina takva, neki ljudi su u ratu izbacivali pravo umjetničko blago iz zauzetih stanova).  I taj polurefren "Majstore, bolan, đe si?" ostao mi je u kutku sjećanja, spreman da ga nekad upotrijebim. Zvonio je s vremena na vrijeme, ali zbilja sve ove godine nisam znao ni kud ni gdje s njim. Do danas, kad sam ga metnuo u naslov ove kolumne.

A kolumna govori o majstorima. Čovječe! Nije to tako davno bilo, kad bi se tražio izgovor za nešto što ti se ne da, obično kad bi te netko zvao negdje gdje ne želiš biti, obično bi rekao da si bolestan, da te boli glava, da si preumoran, da ti dolazi rodbina, kumovi ili da ti je punac doživio blaži udar, pa ga upravo voziš u bolnicu. A danas? Samo kaži da čekaš majstora i svaka priča tu prestaje! I što je najgore, sve odgovara istini!

Čekanje majstora pretvorilo se u neokrunjeni olimpijski sport i kao takav spada u one najteže sportove. Još do prije koju godinu majstora je ovdje bilo na pasja preskakala, mogao si birati između barem petorice pouzdanih i dobrih, ali i malo skupljih, te onih malo nepouzdanijih, ali zato malo i jeftinijih. I birao si, lako si se rješavao jednog majstora, ili grupe njih, da bi u posao uveo druge. Danas? Pristaješ na sve! Majstore, samo dođi!

Jednostavno, nema više majstora, one stare otkucao je biološki sat, oni mlađi dali su vjetra petama pa sada majstorijaju u EU, a ovi što su ostali ili su preopterećeni ili nisu baš neki majstori. Zbilja, danas s nostalgijom možeš pričati o vremenima kada si govorio da su majstori lako zamjenjivi, danas moraš šutjeti o tome i svakoga tko iole zna držati alat u rukama nazivati velikim slovom – Majstor!

Netko će reći da je to čudna igra sudbine, donedavno ne baš cijenjeni poslovi, jer jebeš majstora, vazda ga možeš pronaći, najednom su postali najcjenjenija kasta u zemlji. Majstor je na ljestvici odjednom pretekao čak i frizere, manikere, pedikere, vizažiste i kozmetičare (uglavnom ženskog roda), jer ovih navedenih ima koliko hoćeš po gradu, što legalnih, što malo prikučenih, makar su im liste čekanja kao na kavu i šećer u socijalizmu, a majstora, braćo i sestre, odjednom je strašno malo. I ne samo to, strašno je teško pronaći majstora s terminom, a pogotovo dobrog majstora s terminom! Tko uhvati i dobrog majstora i dobar termin, kao da je povukao samog Boga za bradu!

Netko drugi će reći da nije nikakva igra sudbine u pitanju, nego sasvim jednostavno objašnjiv razvoj događaja i da sada mnogi mogu obrisati guzicu svojim doktorskim i inženjerskim  titulama, kad moraju padati ničice pred majstorima i moliti ih da im posvete pozornost.

Društveni tokovi jasno su vodili ovome, tržište rada vrištalo je odavno, ali nitko se nije obazirao. Sada imamo to što imamo – daj majstora, pa kakav god da je, samo da sliči majstoru! I nema više gledanja majstora s visoka, nema više cjenkanja s majstorom i pokušavanja da ga uštineš za koju marku. Jok! Sad se majstora dočekuje kao da dočekuješ Visokog predstavnika, ne gleda se je li popio kavu ili jednu ljutu, nego mu odmah serviraš čitavu bocu i  punu džezvu, pa koliko mu je volja! Samo da se slučajno ne bi nečim uvrijedio i otišao prije vremena!

Trčiš oko njega kao da je u pitanju pop zvijezda, pitaš ga stalno treba li mu išta i pristaješ na svaku njegovu riječ. Ako treba mijenjati, odmah trčiš kupiti, nema više rasprave o tome je li baš to potrebno. Sve pazeći da ga nečim ne bi izbacio iz ravnoteže ili, ne daj Bože, naljutio, majstora pitaš je li mu vruće, da okreneš klimu na najjače, je li mu hladno, da odvrneš grijanje, je li gladan i ima li barem malo mjesta za kolač? Ne pitaš više tko će pokupiti šut i šrot nakon radova, nije majstor ni otišao, ti već s metlom i lopatom u rukama, a žena sa lavorom i šlaufom.

A sve to zato jer se majstor udostojio doći, ne baš na vrijeme, nego desetak sati nakon što je najavio. Jer, čuj, ima onih što im je rekao da ga eto u ponedjeljak u osam ujutro, a još ga čekaju. Prošla dva ponedjeljka, a majstora nigdje!

A ti, kad si ga čekao, poslao ženu na gornju stranu ulice, a djecu na donju. Pa im rekao da viču kad ga ugledaju – Eto majstora! Eto majstora! Da zna čitav kvart da tebi majstor dolazi, jer danas, gle, teško je pronaći majstora. I zato bi mu dao odmah s vrata sve pare! Da zna u kakvu je kuću došao i da zna koliko ga cijeniš! I, naravno, kakvu god cijenu majstor da ti odreže – dobra je! Nema  prigovora, jer nema više ni majstora. To je taj! Drugog nećeš naći! Zadnja instanca.

I tako, vremena su se, kažu ljudi, promijenila. Sad su majstori gospodari situacije. Nema više hoću – neću, nego moraš! Uzmi ili ostavi!  Što god ti majstor kaže, što god ti majstor slaže, ti moraš prihvatiti. Malo ti i dalje curi bojler, dobro je! Ponekad svjetlo malo zatreperi, pravi se da ne vidiš, ionako većinu vremena ne treperi. Perilica opet ne prima vodu? Ženo, i ti bi da sve bude cakum – pakum! Ne može! Zid malo otišao u krivo? Pomjeri glavu malo u stranu i ponovo pogledaj – nije zid kriv, nego je cijeli svijet otišao ukrivo!

Danas majstor više ne pita tko ti je ovo prije mene radio? Majstor nema više potrebe za šupljom. Njegovo je samo da se ukaže i sve je riješeno. Čak i ako nije ništa riješeno. Majstorovo pravo je da obeća, a ne dođe. Da ti, dok ga čekaš k'o ozebao sunce, hladno kaže kako je uzeo posao u Makarskoj i Dubrovniku i da ga neće biti do desetog mjeseca. I ti ćeš reći da ti se svakako tada javi.

Jer, ljudi stisnuti između bilo kakvog majstora i gledanja tutoriala o popravci na Youtubeu i nemaju previše izbora. I da, danas je car onaj koji je sam svoj majstor. Ili na listi velikih prijatelja ima i vodoinstalatera, električara, molera i zidara. A o automehaničaru i da ne govorimo.

A tko je za sve ovo kriv? Citirat ću jednu drugu poznatu bosanskohercegovačku grupu, s njihovog prvog albuma, kojeg  sam također našao odbačenog u kontejneru ranih devedesetih – Krivo je more....

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.