Kamikaze cestu gaze
Lijepi li su mostarski pješaci
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Iako se u zadnje vrijeme stanje prilično popravlja, promet u Mostaru i dalje nosi neke specifičnosti, tako nespojive sa urbanim načinom ponašanja. I dok smo vozače kroz sve ove godine označili kao prečesto bahate, obijesne i opasne po okolinu, mostarski pješaci su manje ili više prolazili ispod radara.
To nije pošteno, jer u pitanju su jednako bahati, obijesni i opasni sudionici u prometu. Uz dužnu čast ipak rastućim izuzecima, ali u slavu onih koji mi svakodnevno čupaju živce, čak bih se zakleo kako nema zapadno od Mostara tako bahatih pješaka kao što ih ima Mostar, a i istočno bi se dugo tražili našima slični.
Činjenica je kako Mostar ima premalo pješačkih prijelaza. Mislim na one legalno iscrtane. Netko je u ovom gradu već desetljećima zaboravio ponovno prijeći sve ulice, uočiti i zapisati sve u međuvremenu stasale građevine i poslovne objekte, koje opet diktiraju način cirkulacije ljudi. Nekada manje prometne ulice u kojima su bila dovoljna dva pješačka prijelaza – na početku i na kraju, sada su ulice u kojima se mnogo toga obavlja, događa i susreće.
Nevjerojatno je kako su neke ulice tako siromašne iscrtanim pješačkim prijelazima, još nevjerojatnije kako nitko od nadležnih nije uočio prijeku potrebu da se oni postave tamo gdje se vidi da već godinama postoji potreba, gdje se većina odlučuje za forsiranje ceste, jer bizarno je da jedna ulica u dužini od stotinu metara ne nudi niti jedan prijelaz. A takvih ulica ima u ovom gradu i previše. Kao što i dalje ima puno pješačkih prijelaza koji bi bili i sigurniji i funkcionalniji da su pomaknuti pet metara više ili niže.
No, sve to, naravno, neće spriječiti Mostarca da svaki put iznova prelazi cestu gdje on misli da tako treba. Možeš ti njemu nacrtati deset, ali njegov, onaj imaginarni, je jedini pravi. On je sam sebi i predlagatelj zakona i provoditelj zakona – a bome i zakon sam. Tako da je u Mostaru svakodnevan prizor pješak u akciji, tamo gdje ga ni po jednom pravilu prometa ne bi smjelo biti.
Prelaze gdje im se ćefne, ne mare za zebre, nije ih briga je li na zelenoj traci nešto nedavno posađeno ili je blato, iskaču iza stabala pravo na cestu, već sam jednom opjevao takozvani prelazak ceste ukoso, mostarski specifikum hodnje po hipotenuzi trokuta koja traje duplo dulje od prelaska ravno na liniju pločnika. Sve što vrijedi u civilizaciji za mostarske pješake ne vrijedi. Sve što vrijedi u matematici, mi znamo drugačije!
Joj, kad ih samo vidim kad nonšalantno prijeđu jednu duplu traku, recimo na Aveniji, nije važno ni godište, a i spol, pa se prvo nabodu jednom nogom na rub one zelene trake u sredini, a onda stanu i drugom na onaj ivičnjak, pa se zateturaju, umalo da ih hoće inercija vratiti nazad, točno na jureći automobil. Vozač gleda u panici kako mu se pješak kojeg je već otpisao, vraća nazad pred kotače. To je još upečatljivije ako nešto nose u rukama, neke kese ili kutije. Ili kad, gluho bilo, tako prelaze vodeći sa sobom dvoje male djece. Definicija nemara i nes(a)vjesnosti.
Onda ide još nonšalantnije gaženje nekakve nazovimo trave ili neke biljke koja je posađena na zelenu traku, godinama je to bio slučaj - samo da bi se slabo zalijevala i tako crkavala. Pogotovo ljeti. Ili, u kasnojesensko – zimsko – mladoproljetnoj varijanti, ide pješački veliki korak preko blata, koje nastane čim tog raslinja nestane, a ostane samo zemlja na „zelenom toku“.
I onda slijedi novo teturanje, jer valja na onom drugom rubu ivičnjaka izbalansirati tijelo dok prođu automobili iz drugog pravca. I sve se to, da tragedija bude veća, događa jedno pet ili deset metara od pješačkog prijelaza, uredno iscrtanog, nedavno uvedenog – i jučer dodatno osvijetljenog!
Zapravo, zadnjih mjeseci su se komunalci potrudili, pa su malo ozbiljnije prionuli uređivanju tih zelenih traka, opet, recimo na Aveniji, iako ima toga po još nekim cestama sa četiri trake (nažalost, Dubrovačka i dalje vapi za pažnjom!).
Ali, ne bi naš pješak bio to što jest, da nije zgazio stotinu puta na tek prolistalu sadnicu. Gazi je kao da je tuđa, a ne naša. Gazi je kao da mu je neprijatelj sadio. Još kad vidim gospoje u dobrodržećim godinama, one koje, kad im podvale mikrofon za anketu, vazda laju na seljake i političare, kako uredno i ničim ometane, a pogotovo ne prizivom savjesti, taru svoj vlastiti putić preko zelenila, dođe mi da pomislim da je naša vlast još i dobra kakvi su joj kritičari.
Stane autobus da pokupi putnike, eto ti pješaka, k'o kamikaza, iznenada istrčava iz zone nevidljivosti prednjeg dijela autobusa. Pravo na tvoje auto. Koliko god si usporio, ne može biti dovoljno sporo kad ga udariš.
No, našim pješacima kao da je netko rekao da, ako se preživi sudar s autom, stiže dobra lova, jer ma što da si uradio, vazda je vozač kriv. Pa k'o namjerno, svaki dan, vidim, izmišljaju nove fazone. Ne idu više pločnikom (trotoar, ako slabije divanite hrvatski), nego im je sad fora ići cestom, pored onih u liniji parkiranih automobila. K'o biva dosta ste se vi parkirali na naše pločnike, sad ćemo mi ići vašom cestom.
I ti voziš, dolazi ti auto iz drugog pravca – odjednom nema više mjesta za mimoići se, jer pješak sa četiri kese u rukama (znači, metar i po' širine) tandara asfaltom. I nitko ne zna gdje ide i kad će skrenuti. Nema pješak žmigavac, a i da ga ima, po uzoru na naše vozače, ne bi ga dao pa da mu je zadnje u životu!
Hajde kad se to događa u ulicama gdje su pločnici još oni puni rupčaga, nadignuti korijenjem stabala ili uzurpirani stolovima, ali ima pločnika, baš ih sredilo, no pješak ne *ebe živu silu. On će travom, kakav puteljak, kakvi bakrači! On će asfaltom, kakva betonska galanterija, kakvi bakrači!
Razumijem da se semaforima pokriveno raskrižje prelazi i pod crvenim svjetlom, ali kad se vidi jasno da nema auta ni za lijeka, ni iz jednog pravca. To se i meni omakne, zbilja je glupo čekati zeleno kao Pale sam na svijetu. Ili kao onaj hrvatski hadezeovac kojeg su nedavno postavili za ministra. Ali kad pješaci mrtvi – hladni forsiraju crveno u sred gužve, u špici, to se može samo kod nas. Crveno bije u oči, auta piče, ali on hrabro među njih.
Ili jučer, gospođa u poznim godinama, izlazi iz ljekarne bez gledanja ravno na cestu, pa onda zalazi među automobile koji čekaju zeleno na semaforu. Iskustvo valjda, ne gledajući semafor, ona siječe kolonu i između automobila prelazi na drugu stranu ceste. Ja vozim trećom, vanjskom, i ujedno jedinom u tom trenutku otvorenom trakom, sreća služi me periferni pogled, kužim eto mi stare pod kotače. Misliš da je trznula i stala? Jok! Stao ja, a ona hladnokrvno pronosi svojih mostarskih osamdeset i kusur preko ceste. Desetak metara od zebre. Koja je, znamo mi u Mostaru, samo i isključivo životinja u Africi. Ili zoološkom vrtu.
Ima toga još, samo mi polako nestaje prostora za pisanje. Još jednom ću ovim putem probati pozvati nadležne iz MUP-a, s komesarom ili bez njega. Pa, ljudi dragi, nije li postavljanje pozornika u svaku ulicu, koji bi, eto, samo pratio i kažnjavao grijehe pješaka, ono što zovu živom lovom? Isplatili bi čovjeka već prvi dan, a preostalih tridesetak dana u mjesecu mogao bi prehraniti sve uposlene u MUP-u skupa s obiteljima!
U Mostaru je to nalik na ono kad ribar na moru baci mrežu i izvuče je punu. Ili kad krivolovac ribolovac grune dinamit u jezero i ribe same isplivaju. U Mostaru ti za pješake ne treba dinamit, sami izlaze i upadaju u koji god hoćeš prekršaj. Džabe im pričaš da bi za njihovo dobro bilo bolje da poštuju pravila…
Ipak, izgleda kako je i meni uzalud govoriti kako lova leži svuda okolo, samo je netko konačno mora pokupiti. Za dobro svih onih idiota koji bi sutra, da ih se pita, tražili da u ovoj zemlji bude više zakona i reda, a prvi svojim primjerom pokazuju da ih đoka, što bi Vojvođani kaz'li, zaboli - i za jedno i za drugo.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
