Mile Dodik u raljama života

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U povijesti književnosti i filma postoji cijeli niz fatalnih rivalstava na kojima se zasniva dramaturgija filma ili knjige. Spomenut ću samo neke: Sherlock Holmes i njegov smrtni neprijatelj profesor Moriarty; Superman i Lex Lutor; James Bond i sva ona niska egzotičnih negativaca, od ludog znanstvenika Dr-a Juliusa Noa, prvog Bondova suparnika, preko Goldfingera, pa sve do Le Chiffrea iz filma "Casino Royal", kojega, uzgred, glumi Mads Mikkelsen; Hannibal Lecter i Will Graham, agent FBI-ja koji je Lectera spremio u zatvor...

Polovna cigla

Društveno političku sliku Bosne i Hercegovine posljednjih godina obilježava jedno slično rivalstvo: ono između Milorada Dodika i bosanskohercegovačkog XXL predstavnika Christiana Schmidta. S tim da u toj našoj priči više ništa nije jasno, niti tko je tu negativac, a tko pozitivac, zbog čega je ova saga poodavno otklizala u rang komedije, u kojoj Milorad Dodik cijelo vrijeme prodaje Schmidtu uvijek jednu te istu polovnu ciglu.

Postoji li u svijetu filma pandan ovom neobičnom rivalstvu? Postoji, naravno. Riječ je o filmu "U raljama života" Rajka Grlića, koji je nastao prema romanu "Štefica Cvek u raljama života" Dubravke Ugrešić. Taj film je ostao upamćen po antologijskoj rečenici "A sad ću da te karam", koja se u filmu ponavlja čak sedam puta. Izgovara je Trokrilni, kojega u filmu glumi Bata Živojinović, obraćajući se bojažljivoj Štefici Cvek koju igra Vitomira Lončar.

U intervjuu koji je dao 2016. godine za jedan hrvatski internetski portal (Moje vrijeme), Bata Živojinović je izjavio kako je tokom snimanja ubačena i rečenica "Karat ću te kad-tad", koja je izbačena iz finalne verzije filma. Trokrilni ovu rečenicu izgovara pri kraju filma, u trenutku kada odlazi od Štefice neobavljena posla. "Žao mi je što nije ostala", izjavio je Bata Živojinović, "jer u njoj ima prilično naše balkanske nadobudnosti, švalerske prepotencije".

A sad ću da te karam

U našoj verziji Grlićeva filma, nazovimo je "Mile Dodik u raljama života", frazu "A sad ću da te karam" naš Trokrilni u liku Christiana Scmidta izgovorio je prvi put čim je stigao u Sarajevo, pozivajući se na oproštajni, danajski dar svog prethodnika Valentina Inzka, koji je kriminalizirao glorifikaciju ratnih zločina. Zakon je, da ne bude zabune, donesen upravo zbog Dodika i njegovih stavova o karakteru zločina u Srebrenici. "Patriotski" mediji su ovaj zakon prozvali zakonom o zabrani negiranja srebreničkog genocida, bez obzira što se on odnosi na sve ratne zločine, pa i na one koje je počinila Armija BiH, na takozvane halal zločine, tako da je igra mogla početi. 

Ovo je jedinstven slučaj u povijesti političke pornografije: da je jedna osoba odradila "predigru", Valentin Inzko, a zatim "karanje" prepustila svom nasljedniku na mjestu visokog predstavnika. Sve se odvijalo predvidivo, kao u Grlićevu filmu: čim Trokrilni izgovori poznatu frazu, pažnju od "karanja" mu odvuče nešto drugo, kokošji batak, na primjer.

Posljednji put je Christian Schmidt, s tipičnom balkanskom švalerskom prepotencijom, izgovorio famoznu rečenicu iz Grlićeva filma prije tjedan-dva, kada je zaprijetio kako će Dodika karati ni manje ni više već u Banjoj Luci, u Banskim dvorima. Sazvao Scmidt, tako, kibicere, po jednog Hrvata i Bošnjaka, računajući da će usput u Banjoj Luci nafatat i kakvog Srbina, što se u međuvremenu izjalovilo, umjesto da je poveo sa sobom jednog od one dvojice sarajevskih halal Srba, držeći se one poznate narodne izreke "Bolje Milan Dunović u ruci, nego Nebojša Vukanović na grani".

Kamo dalje, rođače?

Međutim, u toj nakani su ga spriječile barikade na banjolučkim ulicama. "Domaćini" su pripriječili sve prilaze Banskim dvorima. Tisuće ljudi su hrabro stale na Dodikove barikade. Međunarodna javnost je bila u predinfarktnom stanju. OHR-ovi doušnici iz Banje Luke javili su u Sarajevo da su u gradu viđeni ostaci Wagner grupe. A jedan očevidac, doduše malo pripit, kleo se da je tih dana u Banjoj Luci sreo glavom i bradom Jevgenija Prigožina koji mu je navodno rekao kako svi pogrešno misle da je on mrtav, a on, eto, živ hoda banjolučkim ulicama. "Elvis je živ", rekao je navodno Prigožin našem svjedoku, namignuvši mu pritom.

Nemajući druge, da izbjegne krvoproliće, Christian Schmidt je odustao od puta u Banju Luku. Kasnije se kleo kako su ga pojedini republičkosrpski oporbenjaci molili da smijeni Milorada Dodika. Međutim, svi oni su naknadno opovrgli sve slične tvrdnje, optužujući nesretnog Schmidta da je Dodikov igrač. Nebojša Vukanović mu je, uz prigodnu poruku (Sikter, bagro!), čak poručio da napusti Bosnu i Hercegovinu i da povede sa sobom i Milu Dodika.

"Kamo dalje, rođače?" zapitao se jednom Johnny Štulić. Nakon što te svi ostave? U Banju Luku? Čime si se trovao, time se i liječi, kaže narodna mudrost? Ako si se prethodnu noć napio, presijeci mamurluk s par piva? Upravo je to napravio Christian Scmidt nakon što je po njemu s vrhova Vlašića opleo poznati bosanskohercegovački planinar Željko Komšić: otišao je u Banju Luku, tražeći tamo, kod biskupa Franje Komarice, rame za plakanje. Iako je bilo kudikamo logičnije da je otišao na primjer u Bugojno ili Grabovicu, čime bi jednim udarcem ubio obje svoje dosadne muhe, i planinara i pjevača-amatera, dokazujući na taj način da se želi miješati u vlastiti posao.

Trinaesta sezona

Ona rečenica koja je izbačena iz Grlićeva filma, "Karat ću te kad-tad", u našem slučaju znači samo jedno: kako se naša saga nastavlja. Za očekivati je novi potez Christiana Schmidta. Pretpostavljam kako je Schmidt, nakon što je junački, bez ispaljenog metka, pao na banjolučkim barikadama, bijesno u sebi promrmljao: "Karat ću te kad-tad."

Ova bosanskohercegovačka predvidiva komedija polako prerasta u crnohumornu seriju. Zamislimo sada recimo trinaestu sezonu serije "Mile Dodik u raljama života". Radnja se odvija u staračkom domu na Palama, gdje su smještena i dva živahna starčića, Mile Dodik i Chris Schmidt, koji po cijele dane igraju "američki poker" s ponešto izmijenjenim pravilima, po kojima Chris pri svakom dijeljenju unaprijed ima dva asa viška, što Mili, širokogrudnom kakvog ga je Bog stvorio, nimalo ne smeta.

Posebno je bila burna partija u kojoj je Chris imao čak šest asova, a Mile pet kraljeva, partija koja je ušla čak i u "Guinnessovu knjigu rekorda" kao partija s "najvišim rejtingom" u povijesti pokera, partija koju je možda najbolje opisati stihovima Đorđa Balaševića iz njegove pjesme "Boža zvani Pub": "Uh, to je partija bila, / još se priča o njoj, / kibicere u transu ladan probija znoj. / Na stolu kamara para, da ne spominjem broj..."

Čim su svi drugi igrači odustali, Chris je pogledao u Milu: "A sad ću da te karam. Sad ili nikad! Reko sam ja tebi: karat ću te kad-tad", rekao je. Partija je završila tako što je razočarani Mile, poslušno skidajući gaće, bijesno bacio karte o stol, dok je oduševljeni Schmidt s obje ruke gurao sa sredine stola prema sebi gomilu novčanica od 275 eura.

Partija pokera

Zoka M., hrvatski umirovljenik, koji je cijelo vrijeme stajao iza Milinih leđa, dobrano načet Alzheimerom, kojega su drugi cijelo vrijeme neuspješno uvjeravali da je nekada bio predsjednik Hrvatske čak u dva mandata, zbunjeno je gledao u šest asova položenih na stol: "Imam osjećaj da tu nešto nije u redu", neprestano je govorio.

S druge, slavljeničke strane stola, Chris se okrene prema A.P.-u, hrvatskom građaninu koji je zbog visokih cijena u Hrvatskoj odabrao provesti umirovljeničke dane u ustanovi u Republici Srpskoj, gdje su cijene bile osjetno niže. A.P. je također bio dementna osoba, koja je cijelo vrijeme psovala onoga tko je uveo euro u Hrvatsku, pa on mora umirovljeničke dane provoditi u Herceg-Bosni. Sada je servilno zurio u Chrisa, kao da se radi o kakvom božanstvu.

"Mali, otiđi nam po ćevapčiće", reče Chris Andreju i dadne mu novčanicu od 275 eura. "Ostatak zadrži."

"Jebo te ćevapčić", reče Andrej. "Sto sam ti puta reko da to nije ispravno."

"Šta!!!" dreknu Chris. "Jebo te ćevapčić?! Ti to meni! Je li to ispravno?! Hoćeš da sad, iz istih stopa, zovnem Angelu!?"

Angela, živahna stogodišnjakinja, nešto je dalje, zajedno s hrvatskim državljaninom Josipom Manolićem, zvanim Joža, presvlačila Barbike.

"Oprosti, Chris", reče A.P., koji je svojom upadicom o ćevapčićima prekinuo višestoljetnu "hrvatsku šutnju". "Pogriješio sam. Nije ispravno: ispravno je - jebao."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.