(Ne)savršeni zločini: Amater te tuži, a sistem brani

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Savršeni zločin ne postoji, ali postoji mehanizam koji ga takvim čini i u njemu, tom mehanizmu, loše pravosuđe je daleko važnije od dobrog zločinačkog plana ili inventivnosti počinitelja.

Ubistvo generala Hrvatskog vijeća obrane Vlade Šantića osmog marta 1995. godine u Bihaću, prema svemu sudeći, nije bilo brižljivo planirano, niti je izvedeno daleko od svjedoka i bez ostavljanja tragova. Sasvim suprotno: uniformirana elita na zapadu Bosne zna i ko je i gdje i zašto odveo Šantića, a svjedoci i gdje je i kako njegovo tijelo pretvoreno u hrpu kostiju. No, to što postoji žrtva, ne znači da postoje krivci koji će za likvidaciju odgovarati.

Kantonalni sud u Bihaću oslobodio je – istina nepravosnažno –Hamdiju Abdića Tigra i još pet pripadnika Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, suđenih za Šantićevu likvidaciju, uz bizarno obrazloženje prema kojem „činjenični opis optužnice ne odgovara opisu krivičnog djela”. 

Dakle, krivično djelo postoji, postoji i leš, ima i nekih svjedoka i tragova, ali, eto, „činjenični opis optužnice ne odgovara opisu krivičnog djela”. Teorijski, tužioci i svi zainteresirani za elementarnu pravdu, imaju dovoljno dobar razlog za žalbu i dalju borbu po sudnicama. Samo...

„Da imam podršku od Hrvatske, vjerujte mi da bih išao u Strasbourg i ne bi to baš tako završilo da imam novca. Nemam podršku ni od Hrvatske ni od BiH, tako da sam primoran zaustaviti ovo sve. Baš sam primoran i ne znam, moram stupiti dolje (Bihać) s Tužiteljstvom da se obustavi žalba na presudu jer nema smisla budući da to šteti meni i mojoj obitelji“, izjavio je Duje Šantić, sin pokojnog generala, nakon što je, - naivnima neočekivano, a za upućene baš onako kako su i predvidjeli - bihaćki sud izdao privremenu potrdu nevinosti jednom od tamošnjih war lordova i njegovim saborcima.

Odluka mlađeg Šantića je, budimo realni, sasvim razumljiva. Da je drugačija, čekalo bi ga, u najboljem slučaju, barem četiri-pet godina mrcvarenja po sudovima, prijetnji, možda i neugodnih poruka poslanih preko dobronamjernih glasnika...ma svašta nešto i, na kraju, sasvim je moguće da bi i bihaćki sud, baš kao onaj sarajevski u slučaju likvidacije Dženana Memića, izmislio neke mučenike i probao im natovariti robiju za nešto sa čim imaju veze koliko i sa cijenom mlijeka u Tokiju.

Pravda je u Bosni i Hercegovini spora ali nedostižna, osim u slučajevima u kojima njeni lovci, jednostavno, nemaju šta za izgubiti. Ko ne razumije, eno mu spomenutog slučaja Memić ili onog Davida Dragičevića koji bi, da mu se otac nije posvetio najvažnijoj borbi svog života, završio zaveden kao neko ko je umro ili od droge ili od utapanja u čaši vode.

Bez obzira na vrijeme i mjesto radnje, nevjerovatne su sličnosti tri zločina: jednog iz rata i dva mirnodopska, zataškavana navlas istim metodama. Naime, ubice iz svih ovih slučajeva još uvijek uživaju sistemsku zaštitu. Jedne štiti režim Milorada Dodika sa kojim su kapilarno povezani, druge SDA zbog svojih tajkuna i uticajnih članova, a treće i politika i ratni staž kojim su, izgleda, kupili pravo na vječni imunitet.

Duje Šantić, za razliku od Muriza Memića i Davora Dragičevića, sada mora birati između vlastite budućnosti i dugog marša kroz korumpirane, politizirane i neefikasne institucije pravosuđa, dok su Memić i Dragičević odlučili ostatke svojih života posvetiti borbi, u suštini, upravo protiv tih institucija. Razumljivo je to, ma koliko moglo brutalno zvučati: gubitak djeteta je najveća moguća trauma koju ljudsko biće može doživjeti, dok gubitak roditelja ne izaziva malu bol, ali gubitnika tjera, htio ili ne, na nastavak života sa svim što ga čini, računajući, eto, i podizanje i zaštitu vlastite djece od užasa svake, a posebno naše stvarnosti.

Tamo gdje kažnjavanje zločinaca zavisi isključivo od upornosti pojedinaca ili ne postoji pravosuđe ili, što je jedino gore, postoji zbog toga da bi zločini ostali nekažnjeni. Ovo naše se, treba li reći, bavi drugim: za tri metra drva sirotinju šalje na robiju, dok za mrtvu glavu „činjenični opis optužnice ne odgovara opisu krivičnog djela”. 

Zanimljivo, ni nalazi na tijelu Dženana Memića nisu odgovarali optužnici prema kojoj ga je ubio kombi, pa se opet sudilo nekim nesretnicima koji su imali višestruku nesreću: em su imali kombi, em su Romi, em na Ilidži nemaju vilu ili hotelski kompleks, a u džepu člansku iskaznicu Stranke demokratske akcije. Da nije bilo Muriza Memića i advokata Ifeta Ferageta, oni bi danas, potpuno nevini, gledali Zenicu kroz rešetke i slučaj bi se smatrao rješenim.

Pokojni Vlado Šantić nije bio samo general, već i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice koju, očito je, baš i ne zanima da se konačno otkrije ko je i zašto tačno ubio zapovjednika bihaćkog HVO-a. Trojni pakt i u ovom slučaju pokazuje kako savršeno funkcionira. Drugačije rečeno, ako HDZ želi da SDA ne štiti svoje zločince, može očekivati i da SDA zatraži skidanje neslužbenog imuniteta onim HDZ-ovim. Milorada Dodika, naravno, boli neka stvar. Uostalom, niti se on pretrgao oko slučaja Memić, niti su se Čović i Izetbegović zanimali za okolnosti likvidacije Davida Dragičevića, a jedina dužnosnica HDZ-a koja se ozbiljno – bez obzira na motive – bavila ubistvom Dženana Memića, bila je bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić. Ostali su, je li tako – tako je, imali prečeg posla: nisu htjeli smetati najdražim neprijateljima u spašavanju „zaštićenog zločinca“.

Ako je tako, a dokaza da je drugačije nema, onda se mora imati razumijevanja za odluku Duje Šantića u istoj mjeri u kojoj Muriz Memić i Davor Dragičević zaslužuju divljenje. A zaslužuju itekako, makar od njega imali koristi koliko i od sistema postavljenog da služi najgorim među nama. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.