O priči i pričanju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije točno pedeset i devet godina, točnije 10. prosinca 1961. godine, u dvorani štokholmske Koncertne palače Švedske kraljevske akademije, dodijeljena je Nobelova nagrada za književnost Ivi Andriću.

Prije nešto više od godinu sarajevski Buybook objavio je prijevod knjige njemačkog publiciste Michaela Martensa "U požaru svjetova", podnaslovljenu kao "Ivo Andrić: jedan europski život". Radi se o biografiji Ive Andrića u koju je autor uložio golemi trud. Nakon toga knjiga je objavljena u Srbiji i Hrvatskoj. U Hrvatskoj je knjiga objavljena pod naslovom "Vatra u vatri".

Krleža-Andrić

Oba ova naslova preuzeta su iz Andrićeve priče "Žena na kamenu", i na poprilično dobar način sažimaju jednu biografiju koja se najvećim dijelom odvijala "u požaru svjetova": "Sagoreti potpuno, apsolutno, do dna, svemoćnim, čistim, časnim, neopozivim ognjem. Sagoreti bez ostatka! Izgubiti se u opštem požaru svetova kao vatra u vatri."

U svojoj knjizi Martens opširno opisuje okolnosti koje su dovele do toga da upravo Andrić dobije Nobelovu nagradu. Martens je pri tome konzultirao arhivu Švedske akademije, te podrobno piše o njegovim "suparnicima".

Ne samo one godine kada je Andrić dobio tu nagradu, već i godinu dana ranije, kad je nagrada Andriću izmakla u posljednji tren, kad ju je dobio francuski pjesnik Saint-John Perse. Te 1961. godine u najužem izboru, pored Andrića, bili su engleski pisci Lawrence Durrell i Graham Greene, Amerikanac John Steinbeck i Talijan Alberto Moravia, četiri književna "teškaša" od kojih je jedino Steinbeck dobio Nobelovu nagradu, i to godinu dana kasnije, 1962. godine.

Martens posebnu pozornost posvećuje rivalitetu Krleža-Andrić, jer se manje-više znalo da će jedan od njih dvojice dobiti tu nagradu, jer se željelo nagraditi autora s južnoslavenskog prostora. Usprkos uvriježenim predodžbama, da je Andriću nagradu isposlovala partija i beogradska čaršija, stvari stoje bitno drugačije. "Tito je smatrao da je Krleži učinjena nepravda", zapisao je Dobrica Ćosić, tadašnji Titov intimus, nakon dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Martens kao najzaslužniju osobu za Andrićeva Nobela navodi Gun Bergman, treću (od pet) suprugu slavnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana koja je prevela na švedski Andrićeve romane "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika".

Smjelo i moderno

Mnogo se pisalo o rivalitetu Andrić-Krleža, pogotovo u svjetlu (ne)dobivanja Nobelove nagrade. Ono što je možda zanimljivo, a što treba svakako spomenuti, je to da je "ritam" u tim svojevrsnim sučeljavanjima uglavnom davao Krleža, s nekim svojim izjavama u kojima je na ironičan način govorio o Andrićevu političkom oportunizmu:

"Andrić, Andrić. To je nešto drugo. On nije ono što hoće da bude i što drugi hoće da on bude. Bosanci ga ističu jer im je potreban, a Srbi ga uzimaju i smatraju ga svojim, jer piše srpskim jezikom, ekavštinom, no svi su njegovi važniji junaci uglavnom turski, muslimanski i katolički. A način kako ih fabulira i kako ih moralno i antropološki tretira srpskom uhu savršeno odgovara. Kod njegova se čitateljstva o ukusu 'in artibus' ne može govoriti. Sve je kod tog čitateljstva natopljeno Kosovom i kosovskim misterijima te ga u tome duhu i primaju i onda kad on takav nije."

Također, Krleža je smatrao roman "Legendu o Ali-paši" Envera Čolakovića boljim romanom od svih onih koje je Andrić napisao.

Dok je Andrić, s druge strane, o Krleži pisao isključivo pozitivno, ističući u prvi plan Krležine drame. Martens je u svojoj knjizi otvoreno stao na Andrićevu stranu, prikazujući Krležu kao provincijskog pisca, što je najslabija strana njegove knjige. Martens se dotiče Krleže na jednom mjestu, uspoređujući njegov i Andrićev književni stil, naravno na Krležinu štetu: "Ali puno toga što je prije pedeset godina važilo kao naročito smjelo i moderno u književnom smislu danas više podsjeća na umnu gimnastiku ili pubertetske izazove."

Na hiljadu raznih jezika

Tog 10. prosinca 1961. godine Andrić je prilikom dodjele održao svoje čuveno predavanje nazvano "O priči i pričanju", što je jedina obveza dobitnika nagrade. U tom predavanju Andrić je pojasnio vlastitu poetiku. Ovo je i danas jedan od najvažnijih tekstova koji su nastali na ovim prostorima, i kojemu vrijeme, čini mi se, nije ni najmanje naštetilo. U tom jednostavnom naslovu, "O priči i pričanju", sadržana je jedina Andrićeva opsesija koja bi mogla stati u istu ravan s Bosnom - "pričanje".

"Na hiljadu raznih jezika", stoji u tom jedinstvenom tekstu, "u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah?"

Želja za pričanjem

Međutim, u Andrićevim dnevničkim zapisima postoji jedan zapis, potpuno u opreci s ovim: "Želja za pričanjem potiče iz jedne osnovne ljudske potrebe; lice kod koga se ta kobna potreba neodoljivo javi i koje joj popusti, dolazi neminovno u podređen i zavisan položaj prema onome kome priča i od koga očekuje razumevanje, odobravanje, ili sl."

Kako bi Andrić postupio danas, u vrijeme internetskih komentara, kad je "onaj koji priča" izručen nemilosrdnom sudu "onih kojima priča", u komentarima koji se počesto bez valjana razloga pretvore u poziv na linč? Bi li zauvijek zašutio, po maksimi vezira Jusufa iz njegove pripovijetke "Most na Žepi", po kojoj je "u ćutanju sigurnost"?

Postoji još nekoliko njegovih dnevničkih zapisa u sličnom tonu:

"U svakom pričanju ima nečeg neprirodnog, opasnog, štetnog i pomalo nedostojnog. Onaj koji priča, kao i onaj koji glumi, napušta na trenutak svoje ja, odriče se svoje ličnosti i potrebne, prirodne pažnje nad sobom, otkriva se, ostaje bez odbrane, i predaje se ćudima slučaja i tuđe volje."

(...)

Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom.

(...)

Stoga zdravi i mudri ljudi i ne pomišljaju da puste maštu i razvežu jezik i da kazuju ma šta što je izvan kruga njihovih neposrednih ličnih, porodičnih i društvenih interesa, a pričanje ostavljaju dokonim i nesmotrenim ljudima koji su lišeni urođenog obzira i vaspitanjem stečenog stida."

Pogled na priču i pričanje

Je li ova očita kontradikcija uvjetovana vremenom nastanka? Kontradikcija između dvije oprečne priče o istom: slavljeničkog govora u Štokholmu i dnevničkih zapisa koji su nastali tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, kad se nešto poput "priče i pričanja" činilo nevažnim u svjetlu velike svjetske tragedije koja je trajala i bližila se svom apokaliptičnom vrhuncu? Ili se događa nešto drugo? Možda se radi o zakašnjelom stresu nakon njegova dramatičnog boravka u Berlinu i "bijega" koji je uslijedio nakon poznatih beogradskih demonstracija protiv sudjelovanja Kraljevine SHS u "Trojnom paktu"?

Otkriva li nam ovaj drugi, sumorni pogled na priču i pričanje, u kojemu je sadržana i određena nota sadomazohizma, pomno skrivane Andrićeve komplekse koji su česti kod svijeta izmještenog iz Bosne, dok Bosna u njima ostaje živa i trajna? Je li to onaj kompleks opisan u Andrićevoj možda najosobnijoj pripovijetki, "Čaša"?

"A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! (...) I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje!"

U jednom svom romanu na kojem trenutno radim, a koji je i neka vrsta književnog eksperimenta, napisao sam i svojevrsni homage velikom piscu, referirajući se upravo na njegov slavljenički govor u Štokholmu:

"Poput života teku i dotrajavaju priče, nadživljujući svojim trajanjem one koji ih pričaju. Priče su to nastale iz iskonske ljudske potrebe, stare koliko i potreba za vodom i hranom - da pričaju i slušaju tuđe priče. Iz potrebe, dakle, stare koliko i čovjek sam. Ili priče koje nastaju iz ljudske muke, one zapisane, ispričane stotinama, tisućama znanih i neznanih, podjednako onima kojih više nema i onima koji dolaze, iz neke tajanstvene potrebe kojoj se ne zna uzrok niti povod. Svaka od tih priča sazdana je od duha, od njegove 'paučine i promaje', a ne od opipljiva materijala podložna kvaru, šteti i propadanju, od čega je sve sazdano: slavoluci, crkve, mostovi, mauzoleji, dvorci, tvrđave, Kompanije i Konaci. Sve to stari, propada i nestaje, a priče o njima ostaju, upravo zbog te neutažive ljudske potrebe za pričom. Od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.