Obrana i posljednji dani

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Klimatske promjene su veliki misterij. Nasuka se tako iz čista mira na stotine delfina ili kitova. Ili doplove do Jadrana kakve opasne ribe iz tropskih predjela. Ili se poput požara proširi svijetom kakva epidemija, kao ovaj korona virus, po principu danas u Wuhanu, a sutra na Plehanu, kako je to uobičajeno u globalnom selu.

Tako su se nedavno, nakon dvadeset i nešto godina, usijala internetska prostranstva na prostorima gdje Hrvati (uz)dišu. Bila su preplavljena natpisima o hrabrom činu jednog HDZ-ovog parlamentarnog zastupnika koji je za vrijeme zasjedanja Parlamenta Federacije BiH postavio čak 3 zastupnička pitanja - i slovima, tri, da ne bi bilo zabune. Agilni urednici portala odmah su poslali novinare da se malo propitaju o kome se radi, da vide kakav je bio u školi, da po mogućnosti porazgovaraju s njegovom učiteljicom i školskim kolegama.

"Nije bio dobar učenik, a po prirodi je bio živ i nestašan. Al niko u razredu nije znao obrisati ploču tako dobro kao on", slažu se svi. Čovjek je usred Sarajeva izjavio da novinari i urednici Federalne televizije "siju mržnju među narodima BiH".

Ovo bi bilo sjajno da to Federalna televizija radi tek od jučer. To je očit dokaz da je čovjek prespavao barem deset proteklih godina, a onda se probudio uslijed klimatskih promjena. Zatim se okomio na nesretnog Edima Fejzića iz Goražda koji u Domu naroda s velikim uspjehom glumi Hrvata, nakon što se pojavila snimka na kojoj se vidi kako Fejzić kupuje glasove birača na proteklim parlamentarnim izborima, iako se na snimci vidi i to da se radi o visokomoralnoj osobi, koja je svojih šest glasova uredno platila unaprijed (100 konvertibilnih maraka, bez PDV-a). U zemlji u kojoj su dugovanja i neplaćena potraživanja svakodnevnica, jedan ovakav čin treba samo pozdraviti. Na stranu to što se spomenuti HDZ-ovac ovoga sjetio kada je to već bila stara vijest, i da je kupovina glasova u Bosni i Hercegovini postala neka vrsta običajnog prava koje nije pristojno dovoditi u pitanje. Kad je to Jerko radio, a Valentin mu držao svijeću, pola današnjih zastupnika bilo je u đačkim klupama, a oni koji su bili u parlamentarnim, uključujući i one HDZ-ove, mudro su šutjeli. Dotaknuo se potom i slučaja Martine Mlinarević, i to s nekih pola godine zakašnjenja, koliko traje rašomon oko uvažene veleposlanice.Sada, nakon ovog veličanstvenog podviga, uvaženi zastupnik može nastaviti spavati sljedećih dvadesetak godina.

Sad, ako ćemo na trenutak uozbiljiti priču, mogli bismo se upitati čemu slična pitanja. Nije li HDZ dio političkog establišmenta koji dvadeset i nešto godina sudjeluje u donošenju sličnih odluka? Mogao bih nabrojiti na desetine slučajeva koji su mnogo teži od ova tri, a koje su HDZ i njegovi parlamentarni zastupnici prespavali, i na taj način im dali zeleno svjetlo. Primjerice Selmo Cikotić kao ministar obrane, Dževad Mlačo kao savjetnik u Razvojnoj banci... Kako se nešto slično moglo dogoditi? Je li se to moglo spriječiti, odnosno jesu li ova aktualna zbivanja izravna posljedica "grijeha nečinjenja"? Gore spomenuta pitanja trebalo je najprije postaviti na HNS-u, a ne u Parlamentu Federacije, i razraditi neku dugoročnu strategiju da se to zaustavi, a time i anarhija i bezvlašće u Bosni i Hercegovini. "Što je to strategija?", rekli bi u "temeljnoj hrvatskoj stranci".

Ne treba "hrvatske kadrove" pretjerano optuživati. Nije ni njima lako u Sarajevo braniti hrvatske interese. Zamislite sljedeći scenarij, nešto kao federalnu "Noćnu moru", da u neku emisiju tipa "Odgovorite ljudima" Federalne televizije strpate zajedno domaćicu iz SDA, nekog budalaša iz DF-a, jednog od onih živopisnih likova kakvi su inventar na toj televiziji, vjerodostojnog poput ventilatora, koji da vam u ponoć kaže da je vani mrak, trebate za svaki slučaj izići vani i provjeriti, dok na sve njegove opservacije "novinar", koji je u ovom slučaju zamjena za Malnarovog Cigu ili Jajana, servilno klima glavom, poput onih plišanih psića koji su se prije rata klatili na stražnjem dijelu stojadina ili yuge. Pa da njima pridružite, šta ja znam, Iliju Cvitanovića iz "Devedesetke". Onda DF-ovac sa simptomima akutnog desnila uvjerava Cvitanovića kako je crno - bijelo, a fašizam - antifašizam. Što je logično: bijelo je crno, jer da bi bilo bijelo, mora najprije biti crno. Dok pritom SDA-ova domaćica "pjevuši" provjerene stranačke evergrine (vazda zelene pjesmice). Kakvog ima smisla dolaziti u slične emisije, zapitat će se u jednom trenutku Ilija Cvitanović. Mogao je otići u hotelsku sobu, skinuti sako, košulju i potkošulju, i izbičevati se kao svaki normalan sadomazohist.

Na žalost, treba znati kako su mnoga velika herojska djela HDZ-ovih zastupnika ostala nezapisana, koja kao u drami "Šest lica traži autora" čekaju svoga Pirandella. Širom hrvatskih prostora treba podići spomenike "neznanim junacima". Ovdje ću ispričati priču o jednom takvom. Nazovimo ga Ante, čovjek koji se dvadeset i nešto godina svakog ponedjeljka budi u četiri sata ujutro, oprosti se uz suze i plač s obitelji, navuče pancirku i sjeda u blindiranog audija, te odlazi duboko u neprijateljsku pozadinu braniti hrvatske interese. Legenda kaže kako su se jednog petka Ante i njegovi suborci, nakon još jednog tjedna u kojemu su grčevito i očajnički branili hrvatska prava u federalnim institucijama, skupili u jednom sarajevskom kafiću prije odlaska kućama. Sjede oni takočekajući konobara, koji napokon stigne.

"Dobar dan", kaže on njima.
"Dobar dan", oni će njemu.
"Izvolite!"

Padaju narudžbe: viski, viljamovka, pelinkovac ("Malo me ojtra stomak muči."), pa čaj... I sve tako redom. Konobar stoji pored njih i piše. Na kraju dolazi red na našeg Antu. U nedoumici se okreće oko sebe, gleda lijevo, gleda desno, pa opet lijevo, i tek nakon toga šapne konobaru: "Jednu kavu."

Konobar ode i uskoro se vrati s punim pladnjem pića. Dijeli on tako piće, od stolova do stolova, na kraju na pladnju ostane samo kava. Konobar se u nedoumici okreće oko sebe, pokušavajući se sjetiti tko je naručio kavu. Na kraju, upita: "Ljudi, ko je naručio kavu?" U kafiću muk. Gosti ispod oka gledaju oko sebe. Konobar se na kraju zbunjen, vrati s kavom za šank i sam je popije, da se ne baci.

Popili hrvatski branitelji svoja pića i zaputili se kućama. Prođoše Pazarić, Tarčin i eto ih učas na Ivan Sedlu. Kada su prošli tunel, javi se Ante:

"Čuj, ko je naručio kavu!"reče on i lupi šakom u staklo, umalo ne aktiviravši bočne zračne jastuke. "Ja sam je naručio!"