Od kolijevke pa do groba…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već nekoliko puta sam vam na ovom mjestu jadikovao kako me je čudna igra sudbine i još čudnija odluka mojih roditelja, te sada već daleke 1990., umjesto u Gimnaziju, kojoj sam, vrijeme će pokazati, prirodno pripadao, odvela u Mašinsku, u kojoj sam izgledao, što bi Nadrealisti u to doba popularno rekli "k'o krme u Teheranu".

I ne samo da sam kao odlikaš završio u školi koju su birali uglavnom budući malo školovaniji majstori i manje školovane zanatlije, nego sam zaglavio u I9 (što će reći Prvom devet) posljednjem odjeljenju prvih razreda iste te Mašinske (od 1992., po hrvatski – Strojarske).

A posljednje odjeljenje, smatrao je netko tko nas je raspoređivao, imalo je biti sastavljeno od ponavljača (u ono doba zvanih padavičarima, kao da, gluho bilo, imaju epilepsiju) i ono hamelja što je, eto, upalo u Mašinsku jer je netko nekoga zamolio da ih se proba nekako izvesti na pravi put.

Nešto je trulo u državi Damskoj

A na put ih, uz nastavni kadar, imaju izvesti poneki zalutali nesretnici poput mene, koji nisu tu samo da poprave prosjek. Odnosno, da skratim, još jednom čudnom odlukom, ovaj put tog nekoga u toj školi koji je radio raspored po razredima, ja završim u razredu koji je više sličio onom iz tada kultne serije Sivi dom, nego nekoj obrazovanju sklonoj družini.

Manjak zubiju, višak noževa, te jedva prolazne ocjene iz Osnovne, karakterizirale su Prvi Devet. Osim što su me prvi dan svi htjeli mlatiti, jer sam, na njihovo opće iznenađenje, došao među njih s odličnim uspjehom, što je automatski osiguravalo status jednak statusu deklariranog homoseksualca u postrojbi ruske vojske u Donbasu, mogao bih vam sad ispričati gomilu dogodovština i prispodobi koje su se događale u tim prvim tjednima mog vatrenog krštenja u svijetu kojeg nisam mogao niti objasniti svojoj raji iz Osnovne, a koja se, normalno, našla u prirođenom im okruženju Gimnazije.

Da ne spominjem kako sam preko noći izgubio status kod finih cura, ako sam ga ikad i imao, jer pokušati se nametnuti, a usput reći da si iz Mašinske, izgledalo je kao da robijaš bari prvakinju baleta. Funkcionira u bajkama i holivudskim romantičnim komedijama, ali u stvarnom životu jok!

Ali, ipak, kao u spomenutim bajkama i 'olivudu, i ova moja tužna priča ima donekle sretan kraj. Kao pitomac osmogodišnje, tada elitne, Desete osnovne, bačen u ralje surovog okruženja Mašinske (tada dio EMŠC-a, onkraj Carinskog mosta), ipak sam se pokazao tvrđim nego sam mislio i prisiljen da opstanem skužio sam kako preživjeti, čak sam uspio postići i nemoguće – da me nitko nikada ne zove Ćoro, nego po imenu ili meni milom nadimku. A to je, znat će oni koji su se životom muvali tuda u to vrijeme, bilo pravo golemo.

Vjetrovi brata

Na kraju sam, za razliku od svojih prijatelja gimnazijalaca ipak puno prije doznao kako će brzo rat, jer se u Mašinskoj puno ranije osjetila nacionalna netrpeljivost, a velika masa takozvanih vozara već otvoreno sukobljavala već u zimu te iste daleke godine.

Disciplina u školi bila je nikakva, profesori bezvoljni i očito tanko plaćeni za ono što su morali raditi s tako amorfnom masom ničega, a smisao školovanja polako je nestajao između sve većih prilika za brzu zaradu u sivoj zoni i sve izvjesnijeg raspada privrednih giganata. Odjednom su svi lovili u mutnom, švercali, preprodavali, dilali. U jednom trenutku je izgledalo kako učenici bježe s nastave lakše nego da kažu dobar dan, kako profesori bježe od učenika, a svi skupa bježe od škole i kako nikome ništa u svemu tome nije sporno.

Potpuno je nestao odnos profesora i učenika, onaj gdje je profa bio nedodirljiva veličina. Sve češće su učenici dolazili u školu s više novca i s boljim autima nego je profesor mogao i sanjati. No, pripisivao sam to turbulentnim vremenima i vjerovao kako se to što se događa, ipak događa samo u školama poput moje, gdje je vazda bilo puno desperadosa, a manjkalo šerifa. Poslije toga je uslijedio rat i snalazili smo se kako smo znali.

Obrazovanje kroz gusto granje

Nakon rata, jedna od važnijih stvari, tako se činilo, bila je vratiti školstvo i obrazovanje tamo gdje mu je mjesto. Kada god bih to čuo, ja bih se automatski sjetio Desete osnovne, ali je ispalo da je sve više bacalo na Mašinsku. Bezvoljnost, bezidejnost, gubitak iluzija i puzanje na rubu društvene ljestvice primanja, kao da je netko prokleo zanimanje profesora, nastavnika i učitelja i namijenio im život od štrajka do štrajka.

A i učenici, u čitavoj toj istoj bezvoljnosti, bezidejnosti i gubitku iluzija, posebno onoj da škola gradi čovjeka i osigurava mu budućnost (prvo kruh u ruke, a kasnije i ključeve u ruke, što od stana, a što od auta), te sa spoznajom da se diplome i svjedodžbe danas mogu kupiti novcem, polako ali sigurno ispadaju iz stare jednadžbe, koja je u međuvremenu dobila previše nepoznatih.

Uključujući i roditelje koji bi, da ih pitaš zašto im djeca idu u školu, a u napadu iskrenosti, vjerojatno odgovorili kako to rade jer i drugi idu ili zato je bolje da su tamo nego kod kuće ili na ulici. Vjerojatno bi ih se rekordno malo sjetilo reći kako idu u školu da nešto nauče, da postanu stručni i budu netko i nešto.

Poćerali ih naši sve predase!

Jučer objavljeni rezultati znanja naših učenika u regionalnim i europskim okvirima (naravno, poljubili smo dno!) tek su rezultat općeg stanja u obrazovanju, gdje nije samo jedan problem, nego je sve problem, uključujući i ono elementarno – što je, uopće, obrazovanje danas? Doći će neki pametnjaković i reći da su jedini problem dvije škole pod jednim krovom, ali takvi nikada neće smjeti priznati da sve škole kod nas smrde još od temelja. Odnosno, obrazovanje smrdi od glave. Još otkad je profesore postao pogrdni nadimak, a ne znak poštovanja.

Ponekad mi se čini da sam onomad u Mašinskoj imao sreću, puno prije svojih nesretnih kolega koji završiše u Gimnaziji, vidjeti nesreću – odnosno pogledati u oči društvu kakvo ćemo postati. Svi akteri današnjeg života, uključujući i mnoge koji se pitaju, kao da su ispali iz išaranih i devastiranih klupa Prvog Devet, a Prvi Devet kao da je ušao u DNK čitavog obrazovanja. Skupa s filozofijom koju nam je u trenucima krajnjeg popizditisa tada na rubu vriska prenijela profesorica Nevenka – Škola nije obavezna! Samo da znate!

Zbilja, ovih dana bih rekao kako je profesorica Nevenka, jedna od onih koje su već tada gubile bitku s očito sve jačim protivnikom, bila potpuno u pravu. Svi se nekako danas ponašaju kao da škola nije obavezna. I svakim danom kao da se trude da nas sve zajedno bace u ralje jutjubera, influensera i teoretičara zavjere, tamo gdje su svi oni, ako ništa, jako dobro plaćeni. Za razliku od nastavnog kadra zaostale furke zvane škola. Koja ionako postoji zbog papira na kraju. A papir, to znamo, odavno ima svoju cijenu.

P.S.

Neki dan sjedim u društvu i nakon koje butelje vina, krenula priča o školi i u nizu prepričanih događaja ja se drznuh kazati ono već spomenuto o Desetoj, kao elitnoj. Na to me ostali samo pomnožiše s nulom i jedna kolegica mirno reče – nije ti Deseta više to što misliš! Sve je to sad u pet deka…

Skrenuo sam temu, a ono što sam upravo čuo odlučio pripisati alkoholu. Čovjeku mora ostati neka stvar, neki temelj, za koji se može čvrsto kroz život držati. A škola je, netko je davno rekao, jedan od najboljih. S naglaskom na davno. Davnije od Prvog Devet.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.