Piva i igara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otišao sam u jednu državnu zgradu, tamo se plaća porez, a na zidu piše "Hvala što ne pušite". Otkud oni, kog đavola znaju da neću pušiti? Otkud znaju da neću pišati ili prdjeti ili da mi se neće dići kita? Hvala što ne pušite. Šta njih boli uho za to? Hvala što ne dišete...

John Cheever, Ovo stvarno liči na raj

U trenutku dok nastaje ovaj tekst predstoje polufinalni ogledi na Europskom prvenstvu u nogometu koje se održava u Njemačkoj. Za ljude s ovih prostora prvenstvo je već završilo u grupnoj fazi, ispadanjem Hrvatske i Srbije, jer je nastavak balkanske sage nezamisliv bez crknute komšijine krave, ili, kao u ovom slučaju, kada istovremeno crknu obje.

Nogometna groznica koja nastupi uoči i za vrijeme svake globalne nogometne smotre postala je toliko predvidiva da u svakom trenutku imate osjećaj "već viđenog", što pomalo podsjeća na vjerske rituale koji se stoljećima ne mijenjaju. Povezanost nogometa i religije je stara priča. Neki cinik bi, gledajući reklame na televiziji, zaključio kako je nogomet u Hrvata religija u kojoj se umjesto vina u obredima koristi pivo. Piva i igara!

Orošene boce

Način prikazivanja svjetskog prvenstva u hrvatskim medijima, gdje se težište stavlja na proslave po hrvatskim gradovima i orošene boce piva u drugom planu, također je dosadan i predvidiv, ali je jedna stvar u tome iznimno zanimljiva: u religijskom smislu izraz "Crkva u Hrvata" obuhvaća i crkvu u BiH, dok to s nogometom nije slučaj. Bosna i Hercegovina, odnosno Hrvati iz te zemlje, su iz uspjeha hrvatskih sportaša uglavnom isključeni, bez obzira što je veliki broj nogometaša koji su proslavili hrvatski nogomet porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Na ovo postoji i logičan odgovor. Zbog čega očekujemo da nas drugi poštuju, ako ne poštujemo sami sebe? U vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva u Rusiji, Dragan Čović, nakon otvaranja manifestacije Kulturno-vjerska baština Hrvata Bosne i Hercegovine u Zagrebu, te susreta Hrvata iz BiH koji žive u Republici Hrvatskoj, zajedno sa posjetiteljima ove manifestacije pratio je četvrtfinalnu utakmicu Hrvatska – Rusija. Gledanje je organizirano vani, ispred ulaza u Hrvatsku maticu iseljenika. Uz Čovića, iz prvog reda, utakmicu je promatrao i kardinal Vinko Puljić, te cijeli niz dužnosnika bosanskohercegovačkog HDZ-a. Zbog čega nešto slično nisu organizirali u Kraljevoj Sutjesci, odakle je porijeklom bio jedan od standardnih hrvatskih reprezentativaca? Ili u Mostaru?

Svojevrsna simbioza politike i sporta najviše dolazi do izražaja u slučajevima iznimnih sportskih uspjeha, kao što je to slučaj s hrvatskim uspjesima na nogometnim Svjetskim prvenstvima. U toj sveopćoj euforiji oko nogometa pomalo je zanimljiv izostanak aktivnijeg učešća Crkve, iako je Crkva u nekim ranijim slučajevima, kada je riječ o "raspirivanju patriotizma", uvijek bila u prvim redovima. Zbog čega se to događa? Možda upravo zbog tih pseudoreligijskih elemenata u priči oko nogometa, čime se nogomet pretvara u neku vrst "konkurencije"?

Zamjenski opijum

Jedna od najpoznatijih maksima Karla Marxa, koju je nesmiljeno koristio ideološki aparat socijalističke Jugoslavije, bila je ona o religiji kao opijumu za mase. Vrijedi li ta sintagma danas? Čini se da ne vrijedi. Religiju je danas moguće zloupotrijebiti u političke svrhe, ali samo kao zamjensku ideologiju, dok ona u globalnom kontekstu nema ni približno toliko značenje niti snagu kao u vrijeme kada je Marxova maksima nastala. Ostao je nogomet, kao zamjenski "opijum" koji funkcionira gotovo u istoj mjeri kao religija u Marxovo vrijeme.

Počeci nogometa kao pseudoreligije, čini mi se, sežu u dane kada je uspostavljen novi format UEFA-ine Lige prvaka, te enormne zarade koje su to pratile. Poveznice, odnosno analogije između religije i nogometa su brojne: od navijača kao vjernika koji "vjeruju", odnosno "ne vjeruju" u uspjeh svoje momčadi, gdje je promjena predmeta obožavanja, omiljenog kluba, izdaja ravna religijskom konvertitstvu koje kod jednih, "svojih", izaziva prijezir, a kod drugih služi kao uzor, primjer poželjne "evangelizacije". Navijači, odnosno "vjernici" koji možda ne sudjeluju zdušno u tim jeftinim ceremonijalima riskiraju da budu proglašeni izdajnicima, odnosno "hereticima". Zatim je tu bahato i nadmeno podcjenjivanje drugih koje ima sve odlike religijskog prozelitizma.

Nogomet ima svoje svece, blaženike i svoje mučenike, svog "svetog Luku", "blaženog Marija" i "svetog Ivicu Olića", svoje biskupe, kardinale i klerike, svoje anđele i pale idole. Ipak, iz današnje perspektive, najzanimljiviji su brojni "teolozi" koji svoje "traktate" ostavljaju po komentarima na internetu, i koji bi, ako im slučajno padne sjekira u med, pa postanu treneri, s reprezentacijom Andore pregazili Brazil ko plitak potok.

Pješčani sat

Slična, globalna slika, kakva prevladava i u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini je zbog njezine kompleksnosti nešto izmijenjena. Kao i u svemu, tu imamo tri često dijametralno suprotstavljene slike, što često dovodi do konfliktnih situacija. Ranije mnogo češće nego u posljednje vrijeme. Kao da je depresija zahvatila i "navijački" segment društva. U gradu u kojem živim, ove godine nije bučno proslavljen čak ni plasman Turske u četvrtfinale prvenstva, dok su razočarani hrvatski navijači ostavili pripremljenu pirotehniku za neki drugi put, usput spominjući majku nizozemskog suca koji je produžio utakmicu za osam minuta.

Prije gotovo četvrt stoljeća odigravala se na ratnoj liniji razdvajanja prava drama. Igrana je polufinalna utakmica između Hrvatske i Francuske na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Porušeni grad sporo je tih raspojasanih godina rastao iz zemlje. Ratne rane još uvijek su bile duboke i jake i na nogomet smo trošili posljednje ostatke bijesa u sebi.

U samom centru, kuda je tekla ratna linija razdvajanja, dijeleći grad na dva nepomirljiva dijela, iz otvora po ruševinama virile su posivjele vreće napunjene pijeskom, izrešetane mecima i gelerima. Vidjeli su se i tragovi curenja pijeska. Taj zaustavljeni pješčani sat koji je nekada mjerio posljednje minute svijeta koji je potonuo pred našim očima, sada je bio tek relikt vremena koje je ostalo iza nas, njegov tužni i prerano ostarjeli artefakt u čijoj su utrobi rđala uzalud potrošena zrna.

Simptom tupila

Unproforovi vojnici blokirali su oklopnim vozilima cestu s obje strane linije razdvajanja. Iza jedne su stajali zapjenjeni hrvatski navijači, a iza druge navijači Francuske.  Slične drame ponavljale su se i kasnije, s hrvatskim navijačima s jedne, dok su se s druge strane "izmjenjivali" navijači Brazila, Njemačke, Argentine i "prijateljske" Turske.

Od "religijskog" u našem slučaju ostale su tek natruhe "prozelitizma", gdje su s jedne strane stajali navijači Hrvatske, a s druge Bosne i Hercegovine. Hrvatima se prigovaralo zbog toga što ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu, što im je uvijek prvi izbor bila reprezentacija Hrvatske. Očekivati od Hrvata da navijaju za zemlju koju simbolizira jedan Željko Komšić, tek je jedan od vidljivijih simptoma tupila jednog otužnog nacionalizma, kakav je onaj bošnjački svih ovih godina.

Ovu jalovu priču na svoj je način prije petnaestak godina prekinuo Milorad Dodik, poznat odranije po svojim izjavama kako navija isključivo za reprezentaciju Srbije. Izjavio je kako će za reprezentaciju BiH navijati samo u slučaju kada igra s Turskom. Međutim, i tu se vremenom nešto promijenilo. Kada su se 2007. godine susreli reprezentacija Turske i BiH, Dodik je, na pitanje novinara za koga će navijati, kratko izjavio: "Neću navijati za BiH."

Hvala što ne navijate za reprezentaciju Hrvatske! Hvala vam što ne dišete! Nitko se nije zapitao zbog čega te lunatike, vrle pitce s Federalne televizije ili bošnjačke nogometne "teologe", boli uho za tim za koga netko navija. U odgovoru na ovo pitanje, ma kakav bio, iako su moguća samo dva (Zašto? i Zašto ne?), leži sva kompleksnost zemlje u kojoj živimo, kao i razorni učinci nacionalizama koje živimo i propovijedamo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.