Plan C: Rub pameti – druga strana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Poslije suspenzije Ustava na jedan dan rekao sam da me djelovanje međunarodne zajednice u velikoj mjeri zabrinjava jer liče na odluku da se pola BiH prepusti Beogradu, a druga polovina BiH Zagrebu uz pomoć visokog predstavnika. Podjela koja se dešava nas podsjeća na kiparski model, gdje je Evropa pristala da u EU primi pola Kipra“, rekao je predsjednik Stranke za BiH, Semir Efendić.

Psihijatrija bez uputnice

“U diplomatskim krugovima kruži priča da postoji britansko-američki plan za dezintegraciju BiH. Entitet RS bi pripao srpsko-ruskom svijetu, a Federacija BiH postala bi kao protektorat Hrvatske članica Evropske unije“, piše Rasim Belko, novinar Agencije Patria.

„Mi sada vidimo da je to i plan koji je na Zapadu zacrtan. On nama parcijalno izlazi vrlo često kroz non papere i dokumente koji iscure pa na osnovu toga mi pokušavamo u kojem pravcu cijeli region ide, a definitivno je, to vidimo iz politika međunarodne zajednice koje se provode ovdje, da se BiH želi oslabiti, a da se od BiH hoće napraviti nefunkcionalna konfederacija u kojima će sve bitne stvari odlučivati Beograd i Zagreb“, izjavio je vanjskopolitički analitičar Jahja Muhasilović.

Ako zaista postoji neko ko misli da će se Balkan ustabiliti tako što će se Republika Srpska odvojiti i postati dio rusko-srpskog svijeta, a Federacija nastaviti postojati kao protektorat Republike Hrvatske – o čemu su, samo različitim riječima, govorili Efendić, Belko i Muhasilović - taj slobodno može na psihijatriju bez uputnice.

Rješenje koje izaziva rat

Vjerovati kako će Bošnjaci mirno pristati na podjelu Bosne i Hercegovine i upravu Zagreba je jednako kao očekivati da Milorad Dodik, evo ove minute, proglasi gašenje Republike Srpske ili da Sabor Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom izglasa izlazak te države iz Evropske unije i NATO-a, te njeno priključivanje Unsko-sanskom kantonu u kojem bi, za početak, imala status općine.

Tražiti rješenje koje garantira dugoročni mir tako što se nudi ono koje izaziva rat u kraćem vremenskom periodu nije glupo: u našim jezicima nema riječi kojom bi se takav kretenluk mogao precizno nazvati.

Bilo je, o čemu je govorio bivši ambasador i novinar Zlatko Dizdarević, i nakon rata pokušaja da se Bosna i Hercegovina podijeli, odnosno da se promijene kako njene, tako i međunarodno priznate granice Srbije i Crne Gore. Ta ideja dolazila je, prema Dizdarevićevim riječima, iz Turske i podrazumijevala je rastakanje BiH na dijelove koji će završiti u Srbiji i Hrvatskoj, dok bi Bošnjacima, uz područje na kojem žive, pripao još i Sandžak u svojim historijskim granicama koje odavno nisu bitne jer tu regiju dijeli ona između dvije nezavisne države: jedne čija je prijestolnica Beograd i druge kojoj je glavni grad Podgorica.

Mogućnost da BiH nestane

Također, na samom početku rata se u takozvanim međunarodnim krugovima vrlo ozbiljno razgovaralo o mogućnosti da BiH jednostavno nestane, a da se njen najbrojniji narod lijepo prebaci na Zapad gdje će se, računalo se, lako uklopiti u famozni način života.

Uostalom, ni rat u BiH nije započeo zato da bi Mile Dodik bio predsjednik entiteta u njoj, već da Bosne i Hercegovine ne bude.

Vjerovati, dakle, da će danas ili za sedam-osam godina, potpuno je isto, Bošnjaci lijepo, s pjesmom i sendvičima ispratiti Srbe, pa još radosnije pristati da im stvarna vlast bude na Markovu trgu u Zagrebu, može samo neko ko je ili plitke pameti ili živi u dubokoj deluziji.

Ukoliko je, a čini se da jeste, Okvirni mirovni sporazum, misli se, je li tako, na onaj iz Daytona, zacementiran bez obzira na sve probleme koje generira, onda jedino što nije rješenje jeste stvaranje geta za bosanskohercegovačke muslimane sa palestinskim sindromom - i to baš na granici EU i NATO-a, dakle na mjestu na kojem bi mogli birati hoće li praviti probleme Zapadu samostalno ili će zamijeniti Srbe na najisturenijoj karauli Kremlja.

Dejtonska i kiparska BiH

Plan (polu)kiprizacije BiH koji, valjda, podrazumijeva i to da će današnja Federacija, samo kao prividno nezavisna država bez kapi samostalnosti - za razliku od Republike Srpske kao buduće regije u Srbiji - postati dijelom Evropske unije što će, kao, zadovoljiti Bošnjake jer će im omogućiti im da s ličnom kartom putuju od Živinica da Stockholma, racionalan je koliko i vjerovanje da je Zemlja ravna.

Jednostavnije rečeno uz isto značenje: od dejtonske gora bi bila samo kiparska (polu)BiH. Njom bi, možda, privremeno i bili zadovoljni bosanskohercegovački Hrvati – dok se ne ispostavi kako su iz nje iscurili - ali ne bi, niti malo, Bošnjaci i ne treba sumnjati u spremnost da svakako reagiraju na rasplet u kojem ostaju i bez države sa ovakvim vanjskim granicama i bez političkih prava.

Pri tome je jedno od važnijih pitanja ono o tome kako se, ali tačno, ovaj sumanuti plan može provesti u praksi koja je već pokazala ono što smo ponovili oko milijardu puta: kao što se Hrvati nikada neće dobrovoljno odreći statusa konstitutivnog naroda, a Srbi Republike Srpske, e tako neće ni Bošnjaci BiH u granicama sa kojima je izašla iz rahmetli Jugoslavije.

Da bi, dakle, RS otišla, a Federacija funkcionirala kako Zagreb kaže, potrebno je ono bez čega se ne može ugasiti RS ili sa etničke reprezentacije preći na građansku: sila! Ne politička, već druga, efikasnija, koja se pokazuje oklopnim vozilima, borbenim avionima i desetinama, ako ne i stotinama hiljada vojničkih čizama.

Jalova međunarodna zajednica

Potrebno je, međutim, još nešto: razmišljanje o tome kakve bi posljedice imalo to što bi Srbija – znači i Rusija – bila na dva sata vožnje od Zagreba, dok bi na samoj granici Schengena živjelo gotovo dva milliona gnjevnih, većinom Bošnjaka, te u znatno manjem broju onih što se vode kao Ostali. Onaj ko ih, te posljedice, ne može pretpostaviti, taj se ili rodio jučer ili je zreo za CT glave.

Takozvana međunarodna zajednica i dalje, očito je, zagovara koncept jedna zemlja, dva entiteta, tri naroda, samo što se pokazuje jalovom u njegovom provođenju što podrazumijeva i spremnost da se svaka smetnja trajno ukloni jer, vidimo iz dana u dan, pa tako skoro trideset godina, od – kako bi rekao Abdulah Sidran – unormaljivanja onih čija se politika svodi na nastavak rata mirnim sredstvima, jednostavno, nema ništa.

Sve dok je tako, nastajat će ili će se izmišljati – u osnovi je svejedno jer proizvode isti efekat i dodatno kompliciraju ionako kompleksne i nimalo dobre odnose unutar BiH – planovi čija neprovodivost ne smeta podizanju borbenog raspoloženja i, posljedično, odgađa svaku mogućnost da država ne liči na bojno polje na kojem su vojnici ostali bez pušaka, ali nisu bez volje da ih koriste.     

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.