Psi laju, karavane prolaze

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Stockholmu se 10. prosinca, u dvorani štokholmske Koncertne palače Švedske kraljevske akademije, svake godine svečano dodjeljuje Nobelova nagrada za književnost. Prošle su 62 godine od dana kada je u istoj toj dvorani, 10. prosinca 1961. godine, Nobelova nagrada dodijeljena Ivi Andriću.

Prilikom dodjele, po ustaljenom ritualu, dobitnik je dužan održati predavanje, u kojem ponajčešće opisuju vlastitu poetiku. Te godine, kada mu je dodijeljena nagrada, Andrić je održao svoje čuveno predavanje nazvano "O priči i pričanju", koje je ostalo upamćeno kao jedno od najboljih predavanja koje je jedan laureat održao pred Švedskom akademijom.

Prekretnica za Hemingwaya

Pored Andrićeva, ostalo je upamćeno i predavanje Ernesta Hemingwaya, koji je tu nagradu dobio 1954. godine. Danas pomalo čudno zvuči podatak da je Hemingway svoju prvu veliku književnu nagradu dobio godinu dana ranije, u svojoj pedeset i četvrtoj godini, iako je već duži niz godina bio svjetski slavan pisac, i to kada je za svoj roman "Starac i more", jednu od temeljnih knjiga dvadesetog stoljeća, dobio Pulitzerovu nagradu, što je za Hemingwaya bila svojevrsna prekretnica. Još čudnije zvuči  podatak da su njegova dva velika romana, "Zbogom oružje" i "Kome zvono zvoni", u nekim ranijim izborima zaobiđena. Godinu dana kasnije, Hemingwayu je dodijeljena Nobelova nagrada, a "Starac i more" bilo je jedino njegovo djelo koje je tom prilikom izričito spomenuto.

U svom predavanju, koje je u Stockholmu pročitao američki veleposlanik u Švedskoj, pošto Hemingway nije mogao doći na dodjelu jer se oporavljao od dvije uzastopne avionske nesreće, Hemingway, koji je gajio silno poštovanje prema drugim piscima, napisao je kako svaki pisac koji je čitao velike pisce koji nikada nisu dobili Nobelovu nagradu, mora ovu nagradu primiti s poniznošću. Inače, Hemingway je bio poprilično ravnodušan na književne nagrade. Po jednoj anegdoti, kada je obaviješten da je Nobelov laureat, rekao je svojoj tadašnjoj supruzi kako je dobio "onu švedsku stvar".

Jon Fosse i strahovi

Ovogodišnji laureat, norveški dramatičar i romanopisac Jon Fosse, kojemu je Nobelova nagrada uručena prije nekoliko dana, u svom je predavanju govorio o pisanju kojim je nadvladavao vlastite strahove, koji su ga pratili još od djetinjstva. Ovo je važno naglasiti, jer Fosse spada u skupinu pisaca orijentiranih isključivo na autofikciju. (Pored njega, najvažniji predstavnik ovog tipa proze danas u svijetu je još jedan Norvežanin, Karl Ove Knausgard, koji se proslavio svojim djelom "Moja borba", koje je objavljeno u šest tomova.)

"Dogodilo mi se to bez upozorenja. U doba kad sam pohađao srednju školu učiteljica me pozvala da čitam naglas. Obuzeo me, niotkuda, iznenadni strah, savladao me. Kao da sam se cijeli pretvorio u strah. Ustao sam i istrčao iz učionice. Primijetio sam velike oči učenika i učiteljice koje su me pratile iz učionice...", rekao je Fosse prilikom svog svečanog govora. "Pratio me taj strah od čitanja naglas. Kako je vrijeme prolazilo, smogao sam hrabrosti zamoliti učitelje da me čitanja naglas oslobode. Neki su mi povjerovali i nisu to više tražili od mene, neki su mislili da ih zavlačim. Iz tog iskustva naučio sam nešto važno o ljudima. Naučio sam mnoge stvari. Vrlo vjerojatno nešto što mi omogućuje da danas stojim ovdje i čitam naglas publici. Sada gotovo bez imalo straha."

"Što sam naučio? Na neki način kao da mi je strah bio uzeo jezik i kao da sam ga morao vratiti. Da bih uspio, to nije moglo biti po tuđim, već po mojim uvjetima. Počeo sam pisati svoje tekstove, kratke pjesme, kratke priče. I otkrio sam da mi je to dalo osjećaj sigurnosti, suprotan od straha. Na neki način u sebi sam pronašao mjesto koje je samo moje i s tog sam mjesta mogao pisati ono što je samo moje. Sada, otprilike pedeset godina kasnije, još uvijek sjedim i pišem - i još uvijek pišem s ovog tajnog mjesta u sebi, mjesta o kojemu, iskreno, ne znam ništa više osim da postoji."

Pričanju nema kraja

Svoje predavanje prilikom dodjele Nobelove nagrade, Andrić je započeo na sljedeći način: "Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema."

Zanimljivo je da je i Andrić na jednom mjestu u svom predavanju, poput Fossea, pripovijedanje, odnosno pisanje doveo u vezu sa strahom: "A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? (...) Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah?"

Koliko je danas, da pređemo s književnosti na medije, ozbiljno novinarstvo povezano sa strahom? Strukovne organizacije na svjetskoj razini svake godine objavljuju podatke koliko je novinara u svijetu smrtno stradalo. Ako ostavimo po strani ratne sukobe, poput zbivanja u Gazi, gdje također ginu i novinari, i baziramo se isključivo na istraživačke novinare koji su smrtno stradali zbog svojih istraživačkih tekstova, dolazimo do podatka kako to više nije vezano samo za zemlje u kojima su na vlasti autokratski ili teokratski režimi, već da se nešto slično događa i u Europskoj uniji.

Otkazani ili prešućeni

U javnosti je poznat slučaj ubojstva slovačkog istraživačkog novinara, dvadesetsedmogodišnjeg Jana Kuciaka  i njegove zaručnice Martine Kusnirove, koje se dogodilo 2018. godine. Iza ubojstva je najvjerojatnije stajao "poslovni čovjek" Marian Kočner, povezan s državnim fondovima i kriminalnim podzemljem, kojega je Kuciak istraživao nekoliko godina. Kočnera je sud naknadno oslobodio od odgovornosti za ovo dvostruko ubojstvo, što je dovelo do masovnih demonstracija na slovačkim ulicama.

Ili slučaj malteške novinarke Daphne Caruane Galizije (53), ubijene 2017. godine, zbog toga što je istraživala poslovanje malteškog biznismena Yorgena Frenecha, čija je tvrtka poslovala s visokim državnim dužnosnicima, ministrom energetike Konradom Mizzijem i predstojnikom vladina ureda Keithu Chembrijem, izvlačeći novac iz državnog proračuna preko tvrtki osnovanih u Panami.

Kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini? Kada je riječ o književnosti riječ, tu nitko nema razloga za strah: možete biti u najgorem slučaju "otkazani" ili prešućeni. A kada je riječ o medijima, tu su stvari nešto složenije. Riječ je o zemlji u kojoj najviši državni dužnosnici godinama nesmetano koriste govor mržnje, što se prelilo i na društvene mreže i internet. S te strane, reklo bi se, "sloboda govora" je zagarantirana. Možete pisati što god hoćete, bez straha da će vam se istražni organi pojaviti na vratima redakcije.

Kinematografija i plijen

Međutim, kada je riječ o korupciji, tu stvari stoje bitno drugačije. Riječ je o zemlji u kojoj je iznimno frustrirajuće pisati o otvorenom kriminalu i bezakonju u državnim institucijama. Naši dužnosnici uglavnom se ponašaju prema onoj poslovici "Psi laju, karavane prolaze", grabeći gdje god stignu, i tu vam ne može pomoći nikakvo istraživačko novinarstvo.

Posljednji sličan slučaj, koji je gotovo paradigmatski, spor je oko Fondacije za kinematografiju, gdje su federalni premijer Nermin Nikšić i resorna ministrica Sanja Vlaisavljević poništili neke relevantne natječaje, da bi zaštitili višegodišnji kriminal određenih filmadžija, poznatih pod akronimom FGR (Fina Gradska Raja), koji danas navodno djeluju pod patronatom poštenjačina iz Naše stranke, gdje je, u zemlji kapilarno premreženoj korupcijom,  kinematografija pretvorena u puki izborni plijen jedne stranke, i sve to bez obzira na konkretne i lako dokazive podatke o višegodišnjem izvlačenju novca za nikad snimljene filmove. A riječ je o milijunskim iznosima.

O bosanskohercegovačkoj kinematografiji u budućnosti će odlučivati "filmofili" poput stanovite Emine Ganić - koja je u javnosti poznata isključivo kao kćerka notornog Ejuba Ganića, o kojemu će se, uzgred, snimati i dokumentarni film težak 10.000 KM-ova koji financira Filmski centar Sarajevo - i odvjetnice Mirne Milanović-Lalić, čija jedina filmska referenca to što je manje-više neuspješno zastupala FGR u tužbama protiv Fondacije, a sve pod patronatom ministrice Sanje Vlaisavljević, po principu "nisam ginekolog, al mogu pogledat".

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.