Putin kao Levijatan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Putinov režim nedavno je, proglasivši ga "teroristom i ekstremistom", stavio na crnu listu Borisa Akunjina, najprevođenijeg suvremenog ruskog pisca koji od 2014. godine živi u egzilu u Londonu. Rusiju je napustio nakon aneksije Krima, koju je žestoko kritizirao u svojim javnim nastupima.

"Teroristi su me proglasili teroristom", objavio je Akunjin na svom Facebook profilu nakon što je vijest o odluci Putinova režima postala viralna.

Povijesni anakronizam

"Bojim se da ćemo morati platiti visoku cijenu za promjenu režima", izjavio je 2014. godine. On smatra da Putinovu režimu mora doći kraj, jer je izuzetno neefikasan i predstavlja povijesni anakronizam. Riječ je, po njegovu mišljenju, o režimu čiju okosnicu čine policija, tajne službe i korumpirani oligarsi i zvaničnici Kremlja. "Ruska prijetnja predstavlja faktor konsolidacije ukrajinske nacije, čiji je glavni problem isti kao u Rusiji, a to je korupcija", izjavio je tom prilikom. A kada je u veljači 2022. počela ruska agresija na Ukrajinu, Akunjin je bio među prvima koji ju je osudio: "Pobijedila je ludost. Rusiju vodi mentalno poremećeni diktator, a što je još gore, Rusija slijedi Putinovu paranoju."

Boris Akunjin, pravim imenom Grigorij Čartišvili, rođen je u Gruziji 1956. godine. Iako je svjetsku slavu stekao kao pisac kriminalističkih romana, Akunjin je također i autor "Historije ruske države", djela koje u devet tomova obrađuje razvoj ruske države do revolucije 1917. godine, uključujući i onaj djelić ruske povijesti u koji je situirana radnja većine Akunjinovih romana, u drugu polovicu devetnaestog i prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća.

Dok nam je iz Rusije, i ranije iz Sovjetskog saveza, dolazila uglavnom smrtno ozbiljna književnost, žanrovska književnost ostala je u sjeni, uz iznimku sjajnog znanstveno-fantastičnog dvojca, braće Arkadija i Borisa Strugackog koji su sedamdesetih postali svjetski poznata imena, kada je Andrej Tarkovski po njihovu romanu "Piknik na rubu svijeta" iz 1972. godine snimio "Stalkera", jedno od svojih filmskih remek-djela.

Ideološki suspektno štivo

U vrijeme kada su braća objavljivala svoje romane, kriminalistički roman bio je ideološki suspektno štivo, što ne čudi, jer je početkom sedamdesetih taj žanr još uvijek važio kao tipična kapitalistička izmišljotina, ne samo u zemljama iza "željezne zavjese", već i u neusporedivo liberalnijoj bivšoj Jugoslaviji. Koji je razlog tome? Znanstvena fantastika u većini slučajeva nema subverzivni karakter, što na svoj način govori i o eskapističkom karakteru te literature, za razliku od krimića koji uključuju i određeni društveni angažman.

Do prekretnice je, barem iz naše perspektive, došlo početkom 2000-ih, kada je u Hrvatskoj prevedeno nekoliko kriminalističkih romana Andreja Kurkova, suvremenog ukrajinskog autora koji piše uglavnom na ruskom. U Hrvatskoj su bila zapažena dva njegova romana: "Preživjeti s pingvinom" i "Dobri anđeo smrti". Riječ je o crnohumornim krimićima koji govore o sumornoj stvarnosti tranzicijske Ukrajine.

Nakon Kurkova, uslijedio je polovicom 2000-ih prijevod više Akunjinovih romana, koji je već u to vrijeme bio velika književna zvijezda, ne samo u Rusiji, već i širom svijeta. Časopis Forbes uvrstio ga je 2011. godine na listu svjetskih pisaca koji najviše zarađuju, uz bok Stephenu Kingu, Jamesu Pattersonu, Danu Brownu... Akuninove knjige su širom svijeta dosada prodane u preko dvadeset milijuna primjeraka i prevedene na preko trideset jezika.

Mitološka neman

Akunjin je postao svjetski poznat po svom povijesnom krimi-serijalu o detektivu Erastu Fandorinu. Serijal se sastoji od 16 romana, u kojima autor prati svog detektiva od samih početaka, od 1876. godine, kada Fandorin postaje pripravnik u moskovskoj gradskoj policiji, do 1920. godine. Na hrvatski je prevedeno pet-šest knjiga iz ovog serijala. Radi se o izvrsno napisanim knjigama, u kojima autor iza lepršave krinke detektivskog romana govori o društvenoj stvarnosti carske Rusije. Radnja njegovih romana, po uzoru na Tolstoja, podjednako se odvija u blještavim carskim salonima i u dubokoj ruskoj provinciji.

Akunjin ima i svog "levijatana", čime se na neki način uključio u svevremene tokove ruske književnosti, jer je destruktivno biblijsko čudovište Levijatan čest motiv ruske književnosti i filma. (Spominje se u Lebedevljevom prvom romanu, "Granici zaborava", kao i u romanu "Sjećanja, sjećanja" Marije Stepanove. A postoji i filmski "Levijatan" kojega je režirao najvažniji suvremeni ruski redatelj Andrej Zvjaginčev.))

Riječ je o romanu "Levijatan" koji je u hrvatskom prijevodu objavio Profil 2014. godine. Izvorno je objavljen 1998., kao treći roman u nizu serijala o Fandorinu. Levijatan je biblijska mitološka neman koja u kršćanskoj ikonografiji predstavlja predodžbu Sotone, kao jedan od četiri glavna demona, uz Sotonu, Lucifera i Beliala. U ruskoj kulturi Levijatan simbolički predstavlja državni sistem, i bivše i ovaj suvremeni, Putinov, kao neku konstantu koja je neka vrsta povijesnog usuda. Taj represivni aparat zapravo je razjarena neman koja bez ikakva povoda uništava sve oko sebe.

Akunjin u svojim romanima s nevjerojatnom lakoćom parodira krimi žanr, što njegovim knjigama daje i određenu postmodernističku dimenziju. Prvenstveno je tu riječ o romanima Agathe Christie i Arthura Conana Doylea, dok je Fandorin neka neka vrsta pomaknute ruske varijante mješanca Herculea Poirota i Sharlocka Holmesa. Akunjin se u svojim romanima poigrava i žanrovskom formom: nekada se radi o špijunskom romanu, trileru ili lovu na serijskog ubojicu. Tu treba istaknuti Akunjinovo izvrsno poznavanje epohe o kojoj piše, o čemu svjedoči i njegova knjiga "Historija ruske države".

Parodijska inačica Miss Marple

Prije dvije godine, zagrebački VBZ objavio je Akunjinov roman "Pelagija i bijeli buldog". To je prvi roman iz njegova novog krimi serijala, koji je Akunjin započeo nakon završetka serijala s Erastom Fandorinom. Glavni lik serijala je mlada i oštroumna monahinja Pelagija, koja je uz to i vrlo nespretna. Pelagija ima blijedo lice i crvenu kosu, te narančaste pjege na nosu koje joj stvaraju kompleks i kojih se pokušava riješiti. Zasada se radi o trilogiji. Sve tri romana iz ovog serijala već su prevedena na engleski. Akunin je, također, napisao i četiri romana u kojima je glavni lik Nicolas Fandorin, suvremeni britanski povjesničar, unuk Erasta Fandorina, koji se iz Britanije vraća u modernu Rusiju. Na žalost, na hrvatski još uvijek nije preveden nijedan roman iz ovog serijala.

Radnja romana "Pelagija i bijeli buldog" odvija se početkom dvadesetog stoljeća u fiktivnom gradiću Zavolžsk koji se nalazi u dubokoj ruskoj provinciji. Pelagija se nalazi u samostanu koji je u sklopu gubernijske episkopije na čijem je čelu vladika Mitrofanije, sujetan i dobroćudan lik, duboko upleten u političke spletke i intrige u okrugu. Akunin ga na jednom mjestu ironično opisuje na sljedeći način: "U zrelim je godinama preosvešteni postao sve skloniji tomu da se čovjeku istinske kušnje ne šalju na području fiziologije, nego duhovnosti, pa mrcvarenje tijela nipošto ne povlači uvijek za sobom spas duše. Zato su episkopske odaje namještene nimalo lošije nego gubernatorova kuća, stol u blagovaonici neusporedivo je bolji, a jabučnjak je prvi u cijelom gradu – sa sjenicama, rotondama, pa čak i fontanom." Vladika važi kao oštrouman čovjek, zahvaljujući Pelagijinim istragama zločina koje vladika pripisuje sebi.

Pelagija je parodijska inačica Miss Marple, koja se, poput najpoznatije junakinje Agathe Christie nijednog trenutka ne odvaja od svojih pletaćih igala. Akunin je u ovom romanu, kao uostalom u svim svojim romanima, iznimno duhovit. Njegova ironija prvenstveno je usmjerena prema bahatim moćnicima, ali je također često i samoironičan. Na jednom mjestu u romanu "Pelagija i bijeli buldog", Pelagija i vladika razgovaraju o pisanju. "Jedina vrsta štiva koju je vladika izbjegavao, smatrajući da je od slabe koristi, bijaše beletristika. Tvorac nebeski izmislio je u ovom svijetu i više nego dovoljno čudesa, zagonetki i neponovljivih zgoda, govorio je episkop, tako da smrtni ljudi nemaju što izmudrivati vlastite svjetove i čovječuljke, ionako će nasuprot Božjoj tvorevini ispasti bijedno i obično."

Rusko mitsko čudovište nastavlja svoj pohod kroz stoljeća. Levijatan je ovaj put svojim repom dohvatio Borisa Akunjina, autora koji se u svojim romanima nastavlja na veliku rusku književnu tradiciju, bez obzira što je riječ o žanrovskom piscu. Ne znam postoji li bolji opis Putinova režima od simbolike Levijatana, jer sam uvjeren da je Akunjin pišući svog "Levijatana" imao pred očima upravo Vladimira Putina.