Rukopisi ne gore

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoje gora zlodjela od paljenja knjiga. Jedno od njih je ne čitati knjige.

Josif Brodski

Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice.

Jorge Luis Borges

Da uništite kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati.

Ray Bradbury

"Recite, zašto vas Margarita zove majstorom?" upitao je Woland.

On se podsmjehnuo i rekao:

"To je oprostiva slabost. Ona ima suviše visoko mišljenje o romanu koji sam napisao."

"Roman o čemu?"

"Roman o Ponciju Pilatu."

(...)

"To je potresno! Zar niste mogli pronaći drugu temu? Dajte da vidim", Woland je pružio ruku s dlanom nagore.

"Na žalost to ne mogu učiniti", odgovorio je majstor, "zato što sam ga spalio u peći."

"Oprostite, ne vjerujem", odgovorio je Woland, "to je nemoguće, rukopisi ne gore."

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita

Jedna od scena koja je obišla svijet devedesetih, obilježivši ratnu opsadu Sarajeva, je ona u kojoj bosanskohercegovački violončelist Vedran Smajlović na ruševinama Vijećnice, u kojoj se prije rata nalazila Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine (NUB BiH), jedna od temeljnih institucija svakog civiliziranog društva, svira čudesni "Adagio in G Minor" Tomasa Albinonija, talijanskog skladatelja iz doba baroka.

Dana 25. i 26. kolovoza 1992. godine JNA i VRS zapalili su zgradu Vijećnice, a u vatrenoj stihiji nestao je "Katalog nacionalne i sveučilišne knjižnice Bosne i Hercegovine", kao i oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o povijesti Bosne i Hercegovine. Unutrašnjost Vijećnice, izgrađene u vrijeme austrougarske uprave, gotovo je u potpunosti uništena u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja. Rukopisi u Bosni i Hercegovini, ipak, gore.  

Nakon što je obnovljena, Vijećnica je ponovo otvorena devetog svibnja 2014. godine. Pod izlikom da građevina prvotno nije ni pravljena za takve potrebe, biblioteka se nije vratila u Vijećnicu. Danas u njoj sjede gradske vlasti. Društvo u kojem su nevažni populisti poput Benjamine Karić važniji od Sveučilišne knjižnice, i ne zaslužuje ništa više od onoga što danas imamo.

Besmisleno društvo

NUB je danas, usprkos silnim obećanjima, smještena u neuvjetnoj i propaloj vojarni Maršal Tito. Prije desetak godina, zajedno s jednim prijateljem koji je došao zatražiti katalogazaciju nekih izdanja na kojima je radio, prvi i jedini put sam vidio prostorije u kojima radi jedna od najvažnijih institucija jedne države. Nalazila se u niskim i dugim zgradama koje nisu renovirane valjda još od vremena kada su izgrađene, u kakvim smo nekada, osamdesetih, prilikom dolaska na odsluženje vojnog roka, zaduživali vojnu opremu. Parkirali smo automobil na neasfaltiranom prostoru odmah uz ulaz u NUB, po kojemu je rastao korov.

Protekla gotovo dva mjeseca, sve do intervencije visokog predstavnika Christiana Schmidta, NUB je obustavio rad zbog neriješenog statusa uposlenika, ali i same institucije, koja spada u  institucije kulture od državnog značaja, u koje još spadaju Historijski muzej BiH, Zemaljski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH, Umjetnička galerija BiH i Kinoteka BiH.

Obustava rada NUB-a dovela je do blokade izdavačke djelatnosti u Federaciji BiH zbog nemogućnosti izdavanja CIP-a (Cataloguing in publication) i dodjeljivanja ISBN i ISSN brojeva, nužnih da bi knjige i publikacije bile međunarodno priznate. (U Republici Srpskoj za to je zadužena Narodna biblioteka RS, zbog čega su knjige u tom entitetu objavljivane ustaljenom dinamikom.)

Vlasti, uključujući i međunarodnu zajednicu, izgradile su svih ovih godina jedno besmisleno društvo, gdje je sve podređeno vladajućim strankama i njihovim apartčicima na terenu, a kojima su kultura i znanost nepotrebni višak. Kao rezultat toga imamo urušeno izdavaštvo, kinematografiju, sveučilišta, društvo u kojemu vedre i oblače "ginekolozi" (Nisam ginekolog, ali mogu pogledat.) i stranački "umjetnici", od "pisaca" pa do "filmadžija", nakačenih na kulturne fondove poput imele.

Ministarstva kulture

Jedna od nedefiniranih stvari u Dejtonskom mirovnom sporazumu, pored statusa državne imovine, bile su i institucije kulture od državnog značaja, što su temelji svake države. Je li to načinjeno slučajno, ili je već tada, u Daytonu, donesena odluka o podjeli Bosne i Hercegovine, po sličnom scenariju po kojem se odvija danas? Možda upravo zbog toga u Daytonu nije donesena odluka o formiranju državnog ministarstva kulture?

U dejtonskoj strukturi ministarstvo kulture nije predviđeno ni u okviru Federacije. Treba podsjetiti da je odluka visokog predstavnika o formiranju ministarstava kulture i obrazovanja u Federaciji proglašena neustavnom, što je HDZ u ranijim prilikama često naglašavao. Po Daytonu, postoje jedino ministarstva kulture u Republici Srpskoj i u deset federalnih županija. Kulturnim institucijama od državnog značaja formalno upravlja Ministarstva civilnih poslova na razini Vijeće ministara BiH.

Međunarodna zajednica nije odluku o formiranju ministarstva kulture donijela zbog kulture, već iz jednog sasvim drugog razloga, da se ojačaju unitarističke tendencije, s ciljem da se pojedini resori sa županijskog podignu na federalni nivo. U slučaju federalnog ministarstva kulture, tu odluku, bez obzira na sve, treba samo pozdraviti.

Schmidt je "temeljem svojih ovlasti" donio nalog koji bi trebao omogućiti daljnji NUB-a. Odluka predviđa da Vijeće ministara BiH u roku od sedam dana ovlasti jednog zaposlenika Knjižnice da privremeno obavlja dužnost direktora do konačnog imenovanja upravljačke strukture i donošenja zakona koji će trajno riješiti status NUB-a i drugih institucija kulture.

Patrioti

Odmah, čim je visoki predstavnik deblokirao rad NUB-a, oglasio se, očekivano, Milorad Dodik, izjavivši kako njega i vlasti u Republici Srpskoj ne zanimaju Schmidtovi nalozi i odluke, te da institucije Republike Srpske neće sudjelovati u njima. Bilo kakav sistemski zakon na državnom nivou nije moguć. Vlasti Republike Srpske svih ovih godina otvoreno opstruiraju sve krovne institucije države, odričući se višestoljetnog zajedničkog nasljeđa, jer je i njima, kao i svim institucijama u Federacija, znanost i kultura zadnja rupa na svirali. A tu je i još jedan razlog, koji se može iščitati iz čuvene Dodikove izjave: "Što manje Bosne i Hercegovine, to više Republike Srpske."

S druge strane brvna su "patrioti" kojima je vrhunac kulture korida i deset u pola, dok treća, hrvatska strana sve to nezainteresirano promatra, gledajući gdje se može očešati o kulturne fondove da "nahrani" mostarsku stranačku gladež, dok se sva druga mjesta, u kojima većinski ili još samo u tragovima žive Hrvati, tretiraju kao spaljena zemlja.

Ako se povedemo za riječima velikog ruskog pjesnika Josifa Brodskog iz uvoda ovog teksta, onda je vladajuća nomenklatura svih ovih godina, urušavajući institucije kulture, počinila veći zločin od Karadžićevih snaga. Treba, također, imati na umu da je ovaj posljednji čin visokog predstavnika obična vatrogasna mjera s ograničenim rokom trajanja, koju usprkos svemu treba pozdraviti, pogotovo ako se prisjetimo nekih ranijih odluka visokog predstavnika, kada je požare u društvu gasio benzinom.

Da bi barem donekle podcrtao važnost Sveučilišne knjižnice, poslužit ću se parafrazom čuvene rečenice iz devedesetih, koju je izrekao danas zaboravljeni don Ante Bakovića: Narod bez Sveučilišne knjižnice (i kulture) isto je što i govno na kiši.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.