Sličnosti i razlike: Isto, ali ni nalik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od početka ruske agresije na Ukrajinu svako ko ima neko svježe, slično iskustvo, poredi sudbinu te napadnute zemlje sa onim što je preživio. Hrvatski javni govor pun je paralela između Slobodana Miloševića i Vladimira Putina, Knina i Donjecka, Vukovara i Mariupolja. Ovdje, kod nas, također su česta poređenja pokojnog predsjednika Srbije sa živahnim i nadrkanim ruskim, dok, primjera radi, komentar Vildane Selimbegović u „Oslobođenju“ nosi naslov: „Kijev je Sarajevo“.

No, u tom se tekstu autorica bavi nekim od suštinskih razloga zbog kojih na površne sličnosti treba zaboraviti. „Uostalom, najvažnija razlika - pričamo o ratu - jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je - uprkos najezdi tenkova preko Drine - nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH... NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju... Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina...“, piše glavna urednica najstarijeg dnevnog lista u Bosni i Hercegovini.

Slično, posebno kada je riječ o tuđoj globalnoj važnosti i našoj nevažnosti, kaže i Timothy Garton Ash u „The Guardianu“: „Ratovi u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih bili su užasni, ali se širi međunarodni rizici koji su iz njih proizašli ne mogu porediti sa ovim“.

Ima, dakle, sličnosti između nas nekada i Ukrajinaca sada, ali ima i puno velikih razlika, a jedna od najvećih tek bi se trebala pokazati.

Bosna i Hercegovina jeste uživala simpatije i Zapada i dobrog dijela Istoka, ali od njih neke velike koristi nismo vidjeli sve do NATO udara na položaje Vojske Republike Srpske 1995. godine. Kako je vrijeme odmicalo, to su te famozne simpatije bile veće, a posjete celebrityja opkoljenom Sarajevu postajale gotovo pa stvar prestiža.

Sav je pravdoljubivi svijet danas uz Ukrajince – normalno, sa sigurne udaljenosti – samo što bi se to u dogledno i ne daleko vrijeme lako moglo promijeniti. Jednostavno, dok smo mi ratovali, u Njemačkoj, Francuskoj Italiji ili Slovačkoj nisu rasle cijene banana, mlijeka, plastičnih papuča i sokova na razmućivanje. Sada, kada Putinova vojska mrvi ukrajinske gradove i granatira civile, najpopularnija mjesta za večernje izlaske od Brčkog do Nice su – benzinske pumpe.

„Cijene goriva na benzinskim crpkama diljem zemlje rastu iz dana u dan, pa se i Mostar u srijedu 'probudio' s novim cijenama. Tako se prema podacima aplikacije Federalnog ministarstva trgovine, koje na dnevnoj razini ažuriraju cijene goriva na benzinskim crpkama u Federaciji BiH, jutros cijena dizela kreće od 2,66 do 3,31 KM, dok benzin košta od 2,51 do 3,21 KM. (Može proći do 24 sata da bi se te promjene primijenile op.a.) S obzirom na to da cijene goriva u svijetu nastavljaju rasti, građani BiH također mogu očekivati daljnji rast cijena. Trenutna cijena barela nafte na međunarodnim tržištima dosežu i 130 američkih dolara odlukom SAD-a da zabrani uvoz ruske nafte“, objavili smo prekjučer.

Najbrojniji narod u BiH su kokuzi i nama je, ma koliko dobro mislili o sebi, svaka marka – kao u pjesmi „Dubioze kolektiv“ – veća od tepsije. Nije, međutim, ni drugdje puno bolje: u Londonu taxi vozila više ne kruže već putnike čekaju na štandovima, u Francuskoj razmišljaju o dodavanju etanola u benzin, u Njemačkoj sve više vozača na autoputevima vozi najviše 100 kilometara na sat, jer je preko - skuplje. Uglavnom, i oni što imaju puno više nego mi pokušavaju štediti ili prave popis onoga čega se moraju odreći da bi vozili.

„To je trošak od 200 eura na mjesec. Uskratit ćemo si stoga nešto drugo, možda ljetovanje”, kazao je Abdellatif Helaouij, vozač hitne pomoću u Parizu koji svaki dan mora preći pedeset kilometara o svom trošku: toliko mu treba od kuće do posla i od posla do kuće.

Amerika, za razliku od Evrope – ne samo Unije, već i zemalja sa njenog ruba, dakle i BiH – može bez ruskih energenata. Racionalni Nijemci ne kriju da ne mogu, dok svi ostali uobičajeno naivno vjeruju da će se sve vratiti na staro najdalje do jeseni. A znaju da neće.

Rast cijena nafte i plina, uz sve posljedice koje nosi – poskupljenje roba široke potrošnje, komunalija, slabiji protok svega, nestašice i sve tako do manjeg broja turističkih aranžmana od očekivanog – itekako će uticati na kvalitet života i, posljedično, na emocije prema onima zbog kojih danas ukrajinskim zastavama kitimo profile na društvenim mrežama.   

U rusko-ukrajinskom ratu niko nikoga ne može pobijediti. Zemlja je prevelika za totalnu okupaciju i dovoljno brojna da se, sve i kada bi okupacija uspjela, drži pod kontrolom. Istovremeno, Ukrajinci mogu ojačati dovoljno da ne izgube, ali ne i da potisnu okupacijske snage sa njihovih sadašnjih položaja, te iz ranije okupiranih ili anketiranih područja.

Bitke, dakle, mogu trajati dugo, a tačno toliko će se razvući i naše siromašenje. Kada se kaže naše, ne misli se na bosanskohercegovačko već na evropsko. Posljedice su, na opću žalost ljudskog roda, predvidljive i, osim za Vladimira Putina, odvratne.

Drugačije rečeno: što duže život bude gori, to će brže padati podrška Ukrajini, a sve glasnije biti želje vezane za kraj rata – onaj kraj koji možda neće biti pravedan, ali sigurno hoće isplativ; kraj u kojem neće biti važno to što jedna hegemonistička sila razara jednu suverenu državu, već će biti važno da, prvo, pojeftine energenti, pa zatim i sve ostalo.

Sve lijepe riječi svijeta danas adresirane na Kijev interes će preusmjeriti možda ne prema Moskvi, ali svakako prema bilo kakvom mirovnom planu koji će, makar bio gori i od Daytonskog sporazuma, garantirati pad cijena banana, mlijeka, plastičnih papuča i sokova na razmućivanje.

„Novac je kovana sloboda“, riječi su Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Naš novac, ovaj koji sada gubi vrijednost, mogao bi, vrlo lako, postati ukrajinski okov. Kada bilo kakav mir poveća sadržaj novčanika, postat će nam prihvatljiv. To što Ukrajincima neće, nikoga neće zanimati. Osim, naravno, nesretnika koji su u svojoj borbi sami, a neće biti čudo ako završe i kao prezreni jer im je, eto, ta glupa sloboda i ta domovina važnija od naših ljetovanja i mogućnosti brže vožnje.

Da, zvuči ružno, samo što istina nema obavezu da bude lijepa.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.