Klizna situacija

Slučaj Uborak: Život smeća u Bosni i Hercegovini

Godinama već po sjevernom predgrađu Mostara nehajno lete kese, papiri i drugi sitan otpad, baca se šta se stigne, ko stigne i kako stigne, a sva građanska negodovanja su shvatana ozbiljno kao derbi druge indijske lige u ženskom vaterpolu.
Kolumna / Kolumne | 14. 06. 2019. u 09:29 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada se putuje iz Sarajeva onda se, malo prije ulaza u Mostar, skrene lijevo, na cestu između nekakve egzotične benzinske pumpe i džamije u tradicionalnom saudijskom stilu. Zatim se ide ravno i stigne do deponije Uborak, odnosno do, kako se već zove, Javnog preduzeća Deponija Mostar. Koga ne ubije smrad, vidjet će uređenu kapiju i izluđene građane ispred nje.

Ukoliko je polazište u Mostaru, e onda se prođe Bingo, vulkanizerska radnja i skrene desno na cestu između nekakve egzotične benzinske pumpe i džamije u tradicionalnom saudijskom stilu. Poslije je lako: samo ravno, sve do deponije Uborakodnosno do, kako se već zove, Javnog preduzeća Deponija Mostar.Koga ne ubije smrad, taj će vidjeti uređenu kapiju i izluđene građane ispred nje.

Djeca s tri noge i mačke sa dvanaest repova

Ni za takozvano službeno Sarajevo, niti za još takozvaniji zvanični Mostar, oni, ti građani, ne postoje. U oba grada, prijestolnici Federacije i nesuđenom glavnom gradu Federacije, dali bi šta treba, od guzice do ruke, samo da se prema tom hercegovačkom problemu sa smećem mogu odnositi kao prema svakom drugom. No, ignorancija u ovom slučaju ne pomaže, kao što uobičajeni rasplet – onaj u kojem jedan problem prestane da postoji kada započne drugi – nije poželjan. Još jedan sličan ovome sa deponijom Uborak i po Mostaru će početi hodati djeca s tri noge i mačke sa dvanaest repova. 

Od problema koje razne vlasti po Bosni i Hercegovini mogu napraviti, gora su, ispada, samo rješenja. Ta famozna deponija je trebala služiti da se na nju, prema svim civlizacijskim propisima i standardima, odlaže otpad iz mostarske regije – a ona je gotovo do Metkovića – da se razvrstava, zatrpava, da se drži do ekoloških normi i... I, naravno, ništa od toga nije bilo.

Godinama već po sjevernom predgrađu Mostara nehajno lete kese, papiri i drugi sitan otpad, baca se šta se stigne, ko stigne i kako stigne, a sva građanska negodovanja su shvatana ozbiljno kao derbi druge indijske lige u ženskom vaterpolu. Uglavnom, u Uborak do sada nije bačeno ništa od medicinskog otpada, a i to navodno. Svakog drugog, računajući i biološki, jeste u toj mjeri da je deponija postala nešto između nuklearne bombe i skladišta hemijskog oružja. Rezultat je, normalno, očekivan: zagađena voda, smrdljiv zrak i nastavak nereda svim sredstvima.

Mostarsko odlagalište smeća, od plastičnog do još više opasnog, nije – da objasnimo onima koji ne znaju – pozicionirano između nigdje i ničega, u nekakvoj pripizdini oko koje nema ni signala za mobitel. Oko deponije su kuće i poljoprivredna dobra, djeca i starci, blizu je, jako blizu grad, a ni Ruište, nekada čuvena, iako neslužbena vazdušna banja, nije preko svijeta.

Geniju koji je tu, u sjevernu suburbiju glavnog grada Hercegovine, montirao deponiju, treba dati orden za kretenluk. Oni što dopuštaju njeno pretvaranje u, u najboljem slučaju, izvor zaraze i niza nimalo lakih bolesti, ne zaslužuju ništa manje od prijekog suda.

Loša lokacija, ispalo je, mogla bi odigrati bitnu ulogu u sprječavanju još veće štete: da nema onih koji od nesnosnog smrada više ne mogu živjeti i koji svakodnevno svjedoče nevjerovatnim scenama iskrcavanja svega i svačega, za Uborak se ne bi znalo dok se u Čapljini ne rodi djete sa dvije glave i sedamnaest očiju.

Smrt solidarnosti u BiH

Građani okupljeni u pokret „Jer nas se tiče“, prvo su, bez obzira na nagomilano iskustvo što se ruga svakom optimizmu, pisali nadležnima, kukali novinarima, pozivali i jedne i druge da se uvjere u razmjere užasa... Kao i u nekim drugim, sličnim situacijama, niko se ni počešao nije. A bolje bi bilo da jeste: ljudi koji jednostavno više nemaju izbora su se samoorganizirali, nabavili zaštitne maske – jer se bez njih ne može ni proći pored, a kamoli prići deponiji – blokirali ulaz, rasporedili se u smjene i tamo će, ne treba sumnjati, biti koliko treba. Njihov protest nije ni hir ni politička manipulacije, već pitanje opstanka. Drugačije rečeno, ili će odlagalište raditi kao treba ili oko njega, a to oko je dosta širok pojam, neće ostati niko. Treće opcije nema.Ko je smisli, odnosno ko nađe načina da se baca kao i do sada, a da posljedica na ljude i okoliš nema, tome Nobelova ne gine.

Priča o Uborku je, kažimo tako, obični, životni, ekološki i zdravstveni problem i to je, izgleda, najveća smetnja rješavanju ovog slučaja. Da se ikako može krivica nakačiti Hrvatima koji bacaju smeće Bošnjacima pod prozore, odnosno Bošnjacima koji bacaju šta stignu, samo kako bi zagadili vodu od koje ovise Hrvati u, recimo, okolini Čapljine, već bi se pred deponiju montirao kakav nacionalni liderčić, u sve mikrofone i kamere rekao niz upozoravajućih rečenica i otišao da se možda bavi smećem.

No, kako ni uzrok ni posljedice ne nose nikakav etno-politički profit, e tako se pokazuje kako je jedno smetljište sjajna metafora Bosne i Hercegovine, države čije se institucije i vlasti – a država jesu njene institucije, dok je vlast servis za njihovo održavanje u pogonu – jedino prema smeću odnose neodgovornije nego prema ljudima, a i to privremeno.

U isto vrijeme, priča o Uborku je priča o smrti solidarnosti u BiH: nema, naime, na onoj žegi i onom smradu ni profesionalnih aktivista, ni NGO profitera, ni ostalih pozera čija se borba vodi iz klimatiziranih ureda u kojima se sa nadređenima ne govori na jezicima naroda BiH. Tamo, pred deponijom, su samo obični, mirni, radišni ljudi koji nisu dovedeni do ruba očaja, već su preko njega prevedeni, pa ostavljeni da sami vode jednu veliku i važnu bitku, u ovom trenutku puno bitniju od onoga što se lažno predstavlja kao pitanje života i smrti.

Biti na njihovoj strani je zato pitanje razuma. Sve drugo, od pokušaja da ih se optuži za pravljenje nekakvih nereda, do nekorisnog razumijevanja bez nuđenja rješenja ili apeliranja na Mostarce da manje bacaju smeće je kao i ono što smrdi oko deponije: apsolutno odvratno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close