Snađi se, drugarice...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znam ja da je zajebano danas zadovoljiti svu papirologiju, ispoštovati zakon o javnim nabavkama, otrpjeti sve rokove, žalbe i ponavljanje postupaka zbog jednog zareza. Znam kako je zafrkano osigurati da imovinsko – pravni odnosi ne stanu na put zamišljenom projektu, kako je sizifov posao iskordinirati sve one uhljebe.

Shvaćam kako je u ovoj zemlji strašno teško, pogotovo kad za to postoji dobar razlog, uraditi ekspropijaciju zemljišta, novo uknjižavanje i harmonizaciju s regulacijom, kako je papirologija ovdje odavno u nesuglasju i kako i najmanji detalj zna biti kamen spoticanja.

Znam kako je sve zamršeno i kako samo jedan jal ili neukalkulirani tal zna zaustaviti i projekte za koje je osigurana čitava svota novca, a kamoli neki projekt za koji je izdvojen reklamni predizborni iznos. Sve to znam, ali nisam vas ja tjerao da brzopleto i u čistu korist političke samopromocije obećavate taj famozni bazen. I to ne za pet, deset godina, nego evo, samo što nije. Sutra počinjemo i to će biti brzo!

Nitko vas nije tjerao...

Nisam vas tjerao da dovodite žuti bager na livadu i slikate se ne bi li vam javnost povjerovala da će, evo, ako ne sutra, onda barem u nekom jako brzom roku, vidjeti taj bazen. Taj famozni bazen, koji jest Lanin, nemojte sada govoriti da nije, jer se jedino uz Lanino ime mogla nalijepiti ta vaša samopromocija. Gradimo uvjete za našu Lanu. I, naravno, sve buduće Lane. Zar nije bilo tako?

To je bila ta klasična „pljuni, pa poliži i onda javno zalijepi sebi na čelo“ etiketa na kojoj piše – mi smo osjećajni političari, mi znamo pomoći kome treba, mi znamo prepoznati moment (pogotovo ako je pred izbore) i sve ćemo učiniti da zlatousto obećamo što god treba, samo da nas i dalje podržite.

Sve je to meni jasno, razumijem kako sve to hoda i kako se teško oteti šablonima, tim uvriježenim kanalima kojima gmiže mozak odabranih dužnosnika na ovim prostorima, pogotovo kad znaš da ti je javnost ovako bezuba i jalova. Sto posto sam siguran i da ste samo slegnuli ramenima i rekli kako je nemoguće napraviti bazen, ista ova javnost brzo oprostila.

K'o zlu paru

Kažu da sam još uvijek relativno mlad, tepaju mi neke tete kako sam u cvijetu mladosti, ali ne mogu skriti taj ružan osjećaj da sam predugo ovdje i da poznajem odavno sve vaše finte. I ne mogu reći da se vazda iznova i previše puta nisam razočarao u opciju kada javnost kažnjava neodgovorne.

Godinama već znam kako je obećanje ovdje ludom radovanje. Uostalom, postoji identična narodna mudrost, nimalo slučajno, zar ne? S koljena na koljeno prenosi se taj gotovo savršen opis u kojem je glavni akter izabrani narodni tribun, u zagrljaju sa sebi sličnima.

Dakle, zenba. Kakav crni zenba? Šala zvana sportsko – reakreacijski centar, možda i kulturno – sportski centar, možda i sportska dvorana, tko više zna kako su se mijenjali nazivi za taj još uvijek neostvareni projekt. Šala koja traje već skoro pa pola stoljeća. I nimalo nije smiješna.

Vic zvani novi olimpijski bazen zatvorenog tipa je friška fora, toj još treba vremena da preraste u legendu o ziđanju lokalnog Skadra na Bojani. Još će Lana isplivati fenomenalnih rezultata dok se „prva deka salije“. Znate to i vi, znali ste to odmah, ali najlakše je izvući obećanje, k'o Gary Cooper, točno u podne izvući revolver iz kožnog ležišta i zapucati u zrak.

Sve što govorite danas, da nije bazen mala zajebancija, da je to složen proces, da nije moglo preko noći, to sve znamo. Ponavljam, znali ste i vi. Ali, ipak ste se potrudili da nas uvjerite kako nik'ih problema nema i kako će taj bazen evo već sutra. Skupa sa Kruškom i žutim bagerom, rukovanjem i slikanjem. Jer, znate kako je išla reklama – to treba Lani. Da joj se omogući da iz svog grada napadne prvu olimpijsku medalju za ovu napaćenu zemlju. A sad, najednom, nije to bazen za Lanu. Za koga je onda? Za one iste za kojeg se već 40 godina gradi dvorana?

Vjetru i strujama uinat!

A Lana? Lana dotle medalje napada iz Trebinja, Sarajeva, Banja Luke, ne bi me čudilo da na listi bazena u kojima brusi formu stoje i Šekovići, Čelinac, Tešanj, Teslić ili Derventa. Jer, čini mi se, da i u najegzotičnijem gradu u ovoj državi neki sportski objekti imaju više šanse nego u biseru zemlje, kako vole tepati Mostaru. Jer svuda se može, samo ovdje je sve problem.

A Lana? Ona će, kao i još puno ovdašnje talentirane djece, i dalje davati sve od sebe. Plivat će kao što nitko ovdje nikada nije plivao, zbog sebe i za sebe. Kako i treba u zemlji u kojoj svaki uspjeh stiže unatoč i usprkos, a ne zahvaljujući. Plivat će ona za svoje bolje sutra, da ispliva iz ove žabokrečine, da rušeći rekorde sebi prokrči put u životu i zauzme poziciju za koju će sama sebi biti kriva.

Lana sebi krči put, koji bi, nagađam, ali nije teško staviti sve u realne okvire, da nije ovako kako ga je sebi utabala, bio krivudav, težak i pun razočarenja. Kojeg obično donose oni koji lako ovdje obećavaju, koji kažu da prepoznaju, a zapravo nit' što vide, nit' što hoće čuti.  Osim šablona u kojem bi jedna Lana imala jako malo šanse postati netko da nije ovo što jest'.

Svaka stotinka je bitna

Da nije isplivala sve ove sjajne rezultate i da nije ovako čvrsto na površini, već bi je potopile neke vrijednije, bitnije i priječe. Male od njega, rodice od tetke, kćeri od zaslužnih sinova, princeze od zna se koga. Uvijek bi netko drugi bio ispred Lane, uvijek bi netko drugi završio na prvom mjestu, dotaknuo željeni cilj, uvijek bi netko bio više naš ili više nečiji, a nas opet ne bi bilo previše briga u ovoj zemlji u kojoj smo zažvakali i ispljunuli tolike talente, a na pijedestal podignuli toliko mediokriteta. Što pokazujemo uvijek istim izborima i uvijek istom pasivnošću.

Da se ne lažemo, da nije uložila ovaj nadljudski napor, Lana bi vrlo, vrlo vjerojatno bila ni prva ni zadnja kojoj je ovo društvo pružilo figu, a ne ruku. Društvo u kojem većina dobrog, da ponovimo, dolazi unatoč i usprkos, a ne zahvaljujući njemu. U kojem da bi ostvario nešto što je negdje drugdje normalno moraš uprijeti kao luđak, ići mimo struje, mimo utabanih staza spremljenih za druge i mimo našteljenih natječaja. I trpjeti poglede, spoticanja, svrstavanja i odmahivanje rukom.

Zato, samo mogu reći, plivaj, carice, i ne osvrći se....

Plivaj prvo i jedino za sebe, onda za svoje najbliže i taj mali tim svojih omiljenih fanatika, koji te prati gdje god si uskočila još od malih nogu, pa onda i za sve nas koji još uvijek znamo kako je teško i koliko upornosti treba da se ovdje uspije unatoč. Usprkos.

I oprosti što ti iskoristih ime. Uzalud.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.