The end: Najveći Izetbegovićev poraz

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Silna buka što je uslijedila nakon posjete Dragana Čovića i Milorada Dodika Beogradu zaglušila je jednu izjavu lidera Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine: onu o tome da je Bakir Izetbegović znao za tu ekskurziju poslije koje je, ipak, dobio slom živaca. Prema Čovićevim navodima, čelnik Stranke demokratske akcije je o putu za „grad na dve reke“ informiran na Kolegiju Doma naroda BiH, institucije čiji su Čović i Izetbegović potpredsjednici.

Nije Draganu Čoviću, kao i njegovim bošnjačko-srpskim kolegama, mrsko slagati, ali ovoga puta uopće nije nemoguće da govori istinu. Uostalom, Izetbegović je o beogradskim susretima i zbivanjima dao oko pedeset devet izjava i niti jednom nije demantirao najdražeg neprijatelja.

Lako je tu scenu zamisliti: oko stola su, maskirani, Nikola Špirić kao predsjedavajući Doma naroda, njegovi zamjenici, još dvoje – troje nekih ljudi, miriše espresso, zuje službeni mobiteli, sekretarica donosi vode, Čović spominje Beograd ali se njegove riječi odbijaju od Izetbegovića zadubljenog u vlastite misli o skoroj, sumornoj budućnosti.

Nikada u svojoj povijesti Stranka demokratske akcije nije bila u situaciji u koju ju je, zajedno sa svojim došupnicima, doveo treći i najgori predsjednik. Onaj što će ga historija pamtiti i po već sada staroj izjavi da Bošnjaci više neće nuditi nikakva rješenja, jer su se, kao, zasitili od jalovih pokušaja.

Sin osnivača još uvijek brojčano najveće stranke, vlastitu je partiju doveo do ruba poraza od kojeg se, za razliku od nekih ranijih, teško, ako ikako, može oporaviti. Gubila je, istina, SDA izbore ponekad, kako opće tako i lokalne, ali je uvijek ostajala dovoljno jakom za kontraofanzivu, ostavljajući pobjednicima svoju „duboku državu“, mrežu poslušnika u administraciji zaduženu da novoj vlasti smeta koliko god može. Pri tome, svi su privremeni i povremeni vlastodršsci dolazili sa suprotne ideološke strane i nikada nisu uspijevali kontrolirati sve najveće gradove u dijelu Federacije s bošnjačkom većinom, te Kanton Sarajevo čiji je proračun znao biti veći od budžeta cijele Republike Srpske.

E sada, po prvi puta, šarolika opozicija predvođena konzervativcima iz Naroda i pravde Dine Konakovića, ojačana liberalima iz Naše stranke, Nikšićevim socijademokratima i nezavisnom grupom zastupnika, ima odlične izglede za osvojanje vlasti u svim sarajevskim općinama, dok je pad Vlade u Kantonu Sarajevu osiguran i samo se čeka da prođu izbori. Pored toga, velike šanse da ostanu gdje jesu imaju Fuad Kausmović u Zenici i Šuhret Fazlić u Bihaću, Jasmin Imamović će u Tuzli izgubiti ako jednom eventualno umre, dok Mostar i tamošnji Bošnjaci Familiju ionako nikada nisu zanimali. Njih se sjete dva puta u dvanaest mjeseci: na godišnjice rušenja Starog mosta i pogibije Midhada Hujdura Hujke.

Pored toga, SDA je stranka u kontinuiranom osipanju i sa sve jačom unutarnjom opizicijom. O Malom princu, naime, isto misle davni član Konaković, friški bjegunac Aljoša Čampara i žilavi nositelj iskaznice Šemsudin Mehmedović, kao i ex premijer Denis Zvizdić, pa aktuelni načenik sarajevske Općine Novi grad Semir Efendić i tako dalje i tako redom.

Potkapacitiran i bez ikakve državotvorne svijesti, okružen prevljacima, sarajlićima, zukićima, cikotićima i sličnima, Bakir Izetbegović nije uspio prikriti činjenicu da se visokom politikom bavio samo zato da zamagli onu koja ga je jedino zanimala: fildžansko-kartelsku, kriminalnu i koruptivnu; politiku u kojoj je učešće u ratu pokriće za ama baš sve, u kojoj su predratni električari postali ugledni biznismeni, procedure služe ili za enormno bogaćenje stranačke kaste ili za ispunjavanje želja Sebije Izetbegović, institucije postoje da se u njih uhljebe odani, dok su izbori proces u kojem svi imaju pravo učestvovati, ali će, tamo gdje može, pobjednike preko Asima Sarajlića odrediti lično Izetbegović.

„Možeš lagati neke ljude sve vrijeme, možeš lagati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš lagati sve ljude sve vrijeme", znamenita je izjava nekadašnjeg predsjednika Amerike i borca protiv ropstva, Abrahama Lincolna. Izetbegović za nju ili nije čuo ili je, prije, povjerovao da se ipak „može lagati sve ljude sve vrijeme“, ma koliko laž bila, kažimo tako, loša.

Prekrcana aferama, kadrovski devastirana, bezidejna, očišćena od nasljeđa Sulejmana Tihića – koji je, očito uzalud, pokušao transformirati tu stranku u modernu, sekularnu narodnjačku političku organizaciju - te oslonjena na neprekidno plašenje polovine stanovnika BiH srpsko-hrvatskim politikama, SDA je pokazala da je davno propustila priliku da učini najbolje od svih djela – da se na vrijeme samoukine. Zato njeni oponenti neće propustiti trenutak da je temeljito poraze.

Istina, zamjena SDA Narodom i pravdom nije ni blizu najboljeg rješenja, ali u ovom trenutku uopće nije važno ko dolazi, već je važno ko odlazi. Još kada bi Izetbegovićev pad bio najava iste sudbine druga dva jahača apokalipse, Milorada Dodika i Dragana Čovića... Dobro, ne znamo gdje bi nam bio kraj, ali možemo biti sigurni da bi to bio sasvim solidan novi početak. Od ovoga svakako gore i ne može.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.