U kasno ljeto

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pomalo je čudno u jednoj kolumni, u kojima sam se dosada uglavnom bavio bolesnom društveno-političkom stvarnošću Bosne i Hercegovine, pisati o jednom romanu: "U kasno ljeto" Magdalene Blažević. Međutim, da živimo u nekoj normalnoj i uređenoj zemlji ova knjiga bi bila dočekana aklamacijom, kao prvorazredna društveno-politička i književna činjenica.

Najprije ću nešto o ovom prvom, o društveno-političkoj važnosti ove knjige. Tu ponajprije mislim na kulturu sjećanja kakvu promovira, te na antiratni karakter ovog romana koji je posvećen "stanovnicima sela Kiseljak, u spomen na 16. kolovoz 1993". Ne trebam ponavljati što se taj dan dogodilo, jedan u nizu zločina Armije BiH u kojima su ubijana i djeca, a koji nikada nisu procesuirani. Pripovjedačica romana je mrtva četrnaestogodišnja djevojčica koja je ubijena tom prilikom, a ubojice su ljudi bez lica i identiteta.

Nakaradna kultura sjećanja kakva se promovira u današnjem bosanskohercegovačkom društvu u najvećoj je mjeri odgovorna za današnji civilizacijski sunovrat zemlje. Ta "kultura" uglavnom generira međunacionalnu mržnju i ne zasniva se na sjećanju, već na "boljoj prošlosti", a pogotovo se ne zasniva na žrtvi po onom plemenitom kršćanskom načelu "počivali u miru", već koristi žrtve i bol preživjelih za dnevno-političke benefite.  

Roman Magdalene Blažević je u ovome smislu prekretnica, kao što je to bila i dramska predstava "Kroz proces 10-6-93" Marine Petrović Liker, premijerno prikazana u mostarskom Hrvatskom narodnom kazalištu krajem prošle godine. Radi se o identičnoj kulturi sjećanja, što je za naše uvjete prvorazredan kulturni i društveni događaj, pa ću ponoviti jedan dio iz svog teksta o toj predstavi koji sam napisao za jedan zagrebački dnevni list, uz napomenu da sve to podjednako vrijedi i za roman Magdalene Blažević koji je, uzgred, idealan za kazališnu adaptaciju:

"Zbog toga ovo nije predstava o jednom od brojnih ratnih zločina iz devedesetih, već o ljudskim traumama, a činjenica da se radi o nekažnjenom zločinu čini te traume još dubljim i težim. Izdizanje iznad ovdašnjih neetičkih autoviktimoloških narativa, koji su, na žalost, prevladavajući, daje ovoj predstavi jedan univerzalni karakter, pri čemu ona postaje predstava o svoj ubijenoj djeci u proteklom ratu, odnosno o traumama s kojima se nose njihove obitelji."

Ovaj roman sam pročitao svojevremeno u rukopisu, kao jedan od recenzenata za jedan natječaj hrvatskog Ministarstva kulture. Stoga ću se ovdje uglavnom referirati na taj tekst, uz napomenu da je roman u međuvremenu dodatno stilski i fabularno dorađen. 

Rijetko se događa da netko stupi na književnu scenu toliko snažno kao što je to slučaj s Magdalenom Blažević, spisateljicom koja je rođena 1982. godine u Žepču. O tome na najbolji način svjedoči njena debitantska zbirka kratkih priča "Svetkovina", koju je objavila zaprešićka Fraktura, a koja je ušla u uži izbor više hrvatskih književnih nagrada za prošlu godinu, s nekoliko priča koje su prije toga nagrađene na više regionalnih natječaja za kratku priču. Stilski besprijekorne, ogoljene i bez bilo kakvih viškova, priče Magdalene Blažević su ogledni primjer one "manje je više" poetike, a koje, uz to, odlikuje jezik obojen egzotičnim lokalnim koloritom i turcizmima karakterističnim za bosanske Hrvate.

Sve ono što karakterizira njene kratke priče, Magdalene Blažević je demonstrirala i u svom debitantskom romanu. To je jedan snažan ženski glas, primordijalni krik koji dopire iz primarno "muškog svijeta", iz jedne patrijarhalne sredine kakva je Bosna i Hercegovina.

Radnja romana "U kasno ljeto" odvija se u žepačkoj enklavi za vrijeme proteklog rata, što je naglašeno tek usput, spominjanjem rijeke Bosne na par mjesta, pa je glas Magdalene Blažević stoga prvi moćni i suvereni književni glas koji se javlja iz tog klaustrofobičnog svijeta.

Pripovjedačica romana je, kao što je to već navedeno, mrtva, četrnaestogodišnja djevojčica koja svijet oko sebe promatra radoznalim, svevidećim očima, i govori o tome iz nepotkupljive dječje perspektive. Kao rezultat toga su briljantne, felinijevske slike bijede i starosti. Navest ću, kao ilustraciju, jednu od njih: "Torbe smo jedva zakopčali, brat ih iznese pred kuću. Baba već sjedi na bunarskom poklopcu i steže čvor na marami privezan iza glave. Suze joj se niz rub nosa slijevaju među tanke, blijede usne, u bezuba usta."  

Radi se o prvorazrednoj antiratnoj literaturi u kojoj se rat gotovo i ne spominje, osim uzgred i sporadično. Zbog toga ovaj roman po svemu spada u onaj odjeljak dragocjenih antiratnih knjiga ispripovijedanih iz dječje perspektive, poput "Velike bilježnice" Agote Kristof, koja u mome književnom imaginariju slovi kao najbolja antiratna knjiga ikada napisana.

Sve to, bez obzira na to što je pripovjedačica mrtva djevojčica, Magdalena Blažević uspijeva prikazati bez patetike ili prenaglašenih, naturalističkih prizora, što je znak velikog književnog umijeća i zrelosti, iako se praktički radi o književnoj debitantici. Ona to čini prvenstveno uz pomoć jakih književnih slika, poput slike bijega preko rijeke Bosne, uskim željezničkim mostom ispod kojeg huči zapjenjena rijeka, što je jedna od slika koja će se urezati duboko u "sjećanje" Magdalenine pripovjedačice.

Prilikom vrednovanja ratne proze u godinama nakon ratova iz 90-ih, uvijek se u prvi plan stavljala antiratna poruka književnog dijela, kao jedan vid književnog angažmana. Usudit ću se reći da je roman "U kasno ljeto" možda najsnažniji antiratni glas koji se u tom smislu pojavio na ovim prostorima, snažniji od bilo kojeg glasa iz primjerice moje književne generacije koja je većinom spadala u aktivne sudionike rata.

Volim u tom kontekstu spomenuti jedan vlastiti događaj od prije nekih sedamnaest godina, kada sam bio na frankfurtskom sajmu knjiga zajedno s pokojnim Emirom Šakovićem, iznimno nadarenim piscem koji je, na žalost, preminuo u dobi od 40 godina s objavljenom jednom knjigom poezije i jednim romanom. Emir je proživio rat u Sarajevu, bio je teško obolio od PTSP-a, i tada mi je rekao nešto po čemu ga se i danas sjećam. Otprilike, kako su traume naše generacije, moje i Emirove, koja je aktivno sudjelovala u ratu, ništa u usporedbi s traumama djece koja su odrastala u sjeni rata. I da će upravo ta generacija napisati najbolje antiratne knjige. Ovo je možda najbolji način da se opiše debitantski roman Magdalene Blažević.

U svojoj recenziji rukopisa ovog romana napisao sam sljedeću rečenicu, kao svojevrsni zaključak: "Mišljenja sam da će roman "Javite ljetu da sam umrla" (radni naslov romana, op.a.) Magdalene Blažević obilježiti vrijeme koje dolazi."

Nije mi ovdje namjera glumiti proroka, ali upravo to se dogodilo. Dvojica književnih kritičara u Hrvatskoj, Miljenko Jergović i Dragan Jurak, u čiji sud bezrezervno vjerujem, ispisali su salve pohvala ovom romanu, s čime se teško ne složiti. Prenijet ću iz njihovih tekstova neke važne teze koje sam ja propustio reći u svom tekstu:

"Malo tko je u povijesti naših suvremenih književnosti Bosnu tako intenzivno doživio i osjetio kao Magdalena Blažević. I na te je čulne senzacije sveden život jedne djevojčice. U toj povijesti pustošenja ne postoji mogućnost usporedbe: za drukčiji život ona nikad neće saznati. Kao što ni za njezin život nitko neće saznati. Lijepa i strašna knjiga o jednom ženskom svijetu, do kraja i dosljedno ispričana iz ženske perspektive. Lijepa i strašna bosanska knjiga, na kraju koje 'izgažena su srca'. Sva."

Dragan Jurak, s druge strane, književni kritičar koji uglavnom piše o svjetskoj književnosti, naglašava univerzalni karakter ovog romana, s čijim ću rečenicama zaključiti ovaj tekst: "Na ovitku knjige roman Magdalene Blažević uspoređuje se s Agotom Kristof. Ako nam treba neka literarna poveznica, to je onda ta. Agota Kristof. Dalje ne trebamo tražiti. To je linija koja od romana 'U kasno ljeto' ide prema velikoj, svjetskoj književnosti. Ona linija koja ide na drugu stranu spušta se prema Srednjoj Bosni i devedesetima. Tu u ratnom zločinu je njegovo uzemljenje. 'U kasno ljeto' munja je koja izbija iz te zemlje i leti u nebo. Mislim da ništa više ne treba reći o romanu Magdalene Blažević."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.