Vječiti užas: Kako govoriti o Palestini?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odgovor na pitanje iz naslova, u najkraćem, glasi: jezikom činjenica, ljudskosti i zdravog razuma.

Ako, dakle, Hamas nije izveo teroristički napad na izraelske gradove i muzičke festivale, onda je rahmetli ISIL bio nevin kao pčelarske udruge iz Čitluka i Goražda.

Pitati ili čitati

Ako sve što izraelska vojska radi Gazi i – uskoro – u Gazi: opsada, neselektivno granatiranje civilnih ciljeva, etničko čišćenje, uskraćivanje vode, struje, lijekova i medicinske opreme…nije ratni zločin, onda su Ratko Mladić i Veselin Šljivančanin zaslužili da ih Sarajevo i Vukovar proglase počasnim građanima.

Ako neko misli da će Palestincima biti bolje tako što će pucati u potiljke izraelskih djevojaka i mladića, njemu ne treba uputnica za psihijatriju, već prijeki sud.

Ako je nekome normalno da milione Palestinaca drži u getima, otima im i ono malo preostale zemlje i tretira ih gore nego pse, onda je ili fašista ili se zove Benjamin Netanyahu.

Za sve ostalo treba pitati ili čitati one što znaju poput, recimo, briljantnog kolumniste izraelskog „Haaretza“ Gideona Levya ili nekadašnjeg dopisnika „Oslobođenja“ s Bliskog istoka i kasnije ambasadora Bosne i Hercegovine, Zlatka Dizdarevića.

Arogancija

„Iza svega ovoga stoji izraelska arogancija. Ideja da je nama sve dozvoljeno, da nikada nećemo morati da platimo cenu ili budemo kažnjeni. Nastavićemo i dalje bez prekida. Hapsićemo, ubijaćemo, mučićemo, lišavaćemo prava, branićemo useljenike dok vrše pogrome, ići ćemo na Josefov grob, na Atnielov grob, na Ješuin oltar, a svi se nalaze na palestinskoj teritoriji, i naravno na Har HaBajit u istočnom Jerusalimu – više od 5 hiljada Jevreja samo tokom Sukota – pucaćemo u nevine, vadićemo oči i razbijati glave, proterivati, otimati, pljačkati, izvlačiti iz kreveta, etnički očistiti i naravno nastaviti sa užasnom blokadom Gaze – i biće sve u redu. Sklopićemo mir sa Saudijskom Arabijom i sa Ujedinjenim Emiratima – i Palestinci će biti zaboravljeni, dok ne nestanu, kao što to nemali broj Izraelaca želi. Nekoliko stotina naoružanih Palestinaca je probilo granicu i ušlo u Izrael na način za koji nijedan Izraelac nije mislio da je moguć. Nekoliko stotina naoružanih Palestinaca je dokazalo da nije moguće zauvek držati dva miliona ljudi zatvoreno, a da se za to ne plati strašna cena. Palestinci u Gazi su odlučili da su spremni da se žrtvuju za slobodu. Da li će biti koristi od ovoga? Ne. Da li će Izrael izvući pouku? Ne. Pretnje da će 'Gaza biti sravnjena sa zemljom' dokazuju samo jedno: ništa nismo naučili. Arogancija će ostati uprkos ogromnoj ceni. Binjamin Netanjahu snosi veliku odgovornost za ono što se dogodilo i mora za to platiti, ali ovo nije počelo sa njim niti će se sa njim završiti. Sada treba liti gorke suze za izraelskim žrtvama, ali treba plakati i nad Gazom – čiji su stanovnici većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode“, piše, pored ostalog, Levy u tekstu „Cena zatvora za dva miliona ljudi“ (prijevod sa hebrejskog na srpski: Alma Ferhat; Peščanik, 08.10.2023.).

Vrijeme odluke

Zlatko Dizdarević na portalu Forum.tm, kaže: „Uz prve informacije o Hamasovim raketama na Izrael, sjetio sam se jedne onda već čudne vlastite konstatacije napisane prije 35 godina, u knjizi 'Vrijeme odluke', napisane sa kolegom Hidom Bišćevićem, uz kraj tadašnjeg palestinskog ustanka poznatog kao prva Intifada. Znači kada se rađao Hamas kao radikalna organizacija. Sjećam se, razgovarali smo u Gazi o smislu i izvorima njihovog postojanja. Tako sam, eto, ustvrdio u pomenutoj knjizi da je tadašnji Hamas, nova organizacija pored  Arafatovog PLO-a i Fataha, zapravo projekat smišljen u SAD-u, uz pomoć Mosada i finansijsku pomoć Rijada... Kome su, ciljano, takvi trebali? U kobajagi ozbiljnom procesu rješavanja ‘palestinskog problema’ (a zapravo problema Izraela i cijelog Bliskog istoka u okviru interesa velikih), svaki put kada se steknu uslovi za nastavak pregovora o dvije nezavisne i samostalne države, Izraela i Palestine, na temelju Rezolucije UN-a još iz 1948. – taj će teroristički Hamas lansirati nekoliko malih, antigradnih raketica na Izrael i dati za pravo ‘velikima’ da kažu: ‘E pa ne može se nastaviti sa pregovorima o državi sa onima koji su teroristi’. I tako sve od '88. do danas. Tako je zaboravljena i kao usputna izjava Netanyahua iz 2019. da ‘Hamas treba biti podržan jer će on ubrzati kraj ideje o njihovoj državi...’ Kroz istoriju u ovoj priči, začudo, svi oni na obje strane koji su pokazali želju za kompromisom, ubijani su. Od Sadata nakon posjete Jeruzalemu, Jichaka Rabina nakon sporazuma sa Arafatom ubio je atentator Izraelac iz grupe iz koje je i sadašnji ministar u vladi Netanyahua, do smrti samog Arafata ubijenog na način cinično prikazan ‘bolešću...’ Kraj u storiji o sudbini Palestine davno je smišljen. U tom cilju je, zapravo, i ovaj napad ovakvog Hamasa, sa snagama koje iza svega stoje. Naravno, ne može se preko noći postati sila koja napada Izrael raketama, sa zemlje iz neba i sa mora. Ali, što bi kazao Netanyahu one 2019. – pomozimo im da mogu. Najgore će u svemu ovome proći nova generacija Palestinaca koja će do brutalnosti plaćati cijenu ovog, očigledno, dogovaranog projekta o definitivnom skidanju sa dnevnog reda teme koja se zove Palestina“.

Tako, dakle, treba govoriti o Palestini – i, naravno, Izraelu – a ne lupetati kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž, zagrebački profesor sa sarajevskim rodnim listom Boris Havel, pa i ambasadorica Izraela u BiH Galit Peleg. Njih je najbolje prečuti, kada već nisu u stanju da pametno i glasno šute. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.