Volonteri

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ideju za ovaj tekst dao mi je kolega s Bljeska Emir Imamović Pirke u svojoj prošlotjednoj kolumni u kojoj je pisao o mlađahnom SDA-ovu jurišniku Harisu Zahiragiću. Zanimljivo je vidjeti kako slične stvari funkcioniraju u ostalim važnim političkim strankama u Bosni i Hercegovini, jer je Zahiragić, bez obzira na svoju rabijatnu pojavu, po čemu je svojevrsna iznimka, tipičan primjerak bosanskohercegovačke stranačke "mladeži".

Jedna je generacija ostarjela

Legendarna američka rock grupa The Jefferson Airplane u svojoj himničkoj, generacijskoj  pjesmi "Volunteers", objavljenoj 1969. godine, ima i sljedeće stihove: "One generation got old / One generation got sold / This generation got no destination to hold." (Otprilike: "Jedna je generacija ostarjela / Jedna je generacija prodana / Naša generacija nema svog uporišta.")

Ovu pjesmu The Jefferson Airplane izveli su i na legendarnom Woodstocku iz 1969. godine, najvažnijem rock festivalu ikada održanom. Ona predstavlja neku vrsta obračuna s idealizmom koji je karakterizirao tu epohu, jer su šezdesete iz današnje perspektive možda najprogresivnije desetljeće u ljudskoj povijesti. Što je od tog idealizma ostalo danas, ne treba posebno ni naglašavati. Od idealizma koji, što nije samo karakteristika šezdesetih, kad-tad, s godinama, pređe u oportunizam.

(Inače, The Jefferson Airplane najpoznatiji su po svojoj psihodeličnoj pjesmi "White Rabbit" i po pjesmi "Somebody to Love" koju su,  vjerujem, čuli i nešto mlađi slušatelji, ako ništa a ono barem u nekoj od brojnih cover verzija ove pjesme.)

Potrošna roba

Jedna od najpoznatijih izreka Josipa Broza Tita, koja je neizbježna kada se god povede riječ o sličnoj temi, a koju obično uz popriličnu dozu ironije možemo često čuti i danas, bila je i ona "Narodi koji imaju takvu omladinu, ne trebaju se bojati za svoju budućnost.", koju je Tito izrekao, koliko se sjećam, sedamdesetih, prilikom proslave Dana mladosti, središnje manifestacije kojom se u socijalizmu gradio Titov kult ličnosti, jedan fenomen koji je karakterističan za zemlje bivšeg komunističkog lagera.

O Harisu Zahiragiću sve je manje-više rečeno u Imamovićevu tekstu, osim možda, što doduše nije bila ni tema tog teksta, kako su Zahiragić i slični politička "potrošna roba" koja funkcionira kao neka vrsta stranačkih gromobrana, koji izgovaraju ono što stranačke vođe misle, ali se ne usuđuju naglas izgovoriti, bojeći se reakcije međunarodne zajednice. Slični "političari" su u vrijeme Paddyja Ashdowna bili "roba" za jednokratnu uporabu i trajali su kraće od snijega u kolovozu. Danas to više nije slučaj, što ime dublju uzročno-posljedičnu vezu sa spomenutim idealizmom koji je u današnjem svijetu gotovo nepoznat pojam.

U ovoj svojevrsnoj analizi bit će izostavljen SDS, nekadašnji, uz HDZ i SDA, član "velikog trijumvirata", pošto ova stranka više ne predstavlja neki važan politički faktor u zemlju, a kako je krenulo sa smjenama predsjednika ove stranke nakon svakih izbora u proteklom desetljeću, domalo će svaki član SDS-a biti u prilici da nakratko bude njegov predsjednik.

Stranka jednog lica

Također, bit će izostavljene stranke poput Naroda i Pravde koje nemaju neki duži kontinuitet sudjelovanja u izvršnoj vlasti, pa tako niti neki izražen model uvođenja mlađih kadrova u političku arenu. A uz to, kada je riječ o ovoj stranci, vrijedi naglasiti da je to još uvijek "stranka jednog lica", njezina predsjednika i osnivača Dine Konakovića.

Zanimljivo je primijetiti kako SNSD Milorada Dodika, koji je također "stranka jednog lica", ali i nešto više od toga, nikada nije "promovirao" neko novo, mlađe lice. Razloga je više, a ključni je taj što Miloradu Dodiku nikada nije trebao nikakav stranački "gromobran", već je populistički, što je važan dio njegove političke strategije, riskirajući sankcije međunarodne zajednice, sam iznosio u javnosti "neugodne istine", u tolikoj mjeri da Dodik danas, čini mi se, u tome čak na neki način i uživa. Radi se o čovjeku kojemu su dva puta izrečene međunarodne sankcije, pa tako da danas možemo govoriti o svojevrsnom paradoksu: o čovjeku s dva "žuta kartona" koji je usprkos tome još uvijek u "igri", što na svoj način govori o nemoći međunarodne zajednice.

Kada je riječ o HDZ-u, tu se, kao i u slučaju Milorada Dodika, radi o "stranci jednog lica". U Dodikovoj i Čovićevoj sjeni ni trava ne raste, a pogotovu samosvjesni mladi kadrovi. U njihovu slučaju možemo čak govoriti i fenomenu svojevrsnog stranačkog "kulta ličnosti", u kojem su mladi kadrovi tek neka vrsta  političkog ukrasa bez neke naročite važnosti. Doduše HDZ je, za razliku od SNSD-a, imao i svoje "gromobrane". Posljednji sličan slučaj je vezan za sada već gotovo pa bivšeg predsjednika Federacije Marinka Čavare, koji je dobio međunarodne sankcije uoči posljednjih izbora, što je u principu bila samo eksplicitna poruka međunarodne zajednice Draganu Čoviću, "prvi žuti karton".

Multi-kulti bižuterija

S druge strane, SDP je uvijek licemjerno insistirao na "mladima", ali po principu što gore, to bolje, ne računajući tu SDP-ovu multi-kulti bižuteriju kojom su održavali privid multietničke stranke, od čega su u posljednje vrijeme, izgleda, odustali.  Najbolji primjer slične "strategije" je aktualna sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić. Prije nekoliko dana, ne znam kojim povodom, jer me nije naročito ni interesiralo, gradonačelnica je govorila o Sarajevu kao o "evropskom Jeruzalemu".

Koristiti danas tu tupavu ratno-propagandnu floskulu kojom se nastojalo pridobiti naklonost međunarodne zajednice je u prvom redu licemjerno, pogotovo ako znamo u što se Sarajevo u međuvremenu pretvorilo: u grad u kojemu se zazivaju željeznički vagoni za druge i drugačije, što je gradonačelnica svojevremeno odšutjela. A da ne govorimo o stvarnom Jeruzalemu, o njegovoj multikulturalnosti, o tome što ona danas predstavlja za život tamošnjeg stanovništva. Je li ona izvor blagostanja ili problema? Odgovor na ovo pitanje zna i malo dijete.

Nezreli klon Milorada Dodika

Ipak, postoji u Bosni i Hercegovini jedan mlađi političar koji se za svoj "komadić vlasti" izborio vlastitim snagama, mimo stranačke infrastrukture, iako je formalno član jedne političke stranke (Partija demokratskog progresa). Naravno, radi se o banjolučkom gradonačelniku Drašku Stanivukoviću koji je možda jedinstvena pojava u tom smislu na području bivše države. Bez obzira što je već sada jasno da se u Stanivukovićevu slučaju radi tek o nezrelom klonu Milorada Dodika, ipak se radi o nekoj vrsti osvježenja na političkoj sceni, ako ništa a ono kao poruka mladima kako nekada vrijedi razmišljati i vlastitom glavom.

Da se na trenutak vratimo na spomenute stihove iz pjesme The Jefferson Airplanea: današnje generacije mladih političkih aktivista imaju svoje uporište, u korumpiranim stranačkim infrastrukturama, i više je nego jasno da se radi o "dobro plaćenim volonterima" koji po "pamet" odlaze u stranačke centrale, bez obzira što je to i tamo deficitarna roba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.