Još jedan velikan kojeg sve više svojataju, a sve manje čitaju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.”

Napisao je to veliki Meša Selimović, književnik kojeg svi svojataju, a kojeg sve manje čitaju. Rođen je na današnji dan, 26. travnja 1910. godine u Tuzli.

U Drugome svjetskom ratu prišao komunistima i ilegalno djelovao u Tuzli. Ustaše su ga početkom rata uhitile zajedno sa sestrom i bratom. Bio je zatočen 120 dana nakon čega su ga ustaše pustile iz zatvora. Po puštanju ubrzao je otišao u partizane u Majevički odred. Od 1943. godine članom je Komunističke partije Jugoslavije. Surađivao je u novopokrenutom listu Oslobođenje i Frontu slobode. Postao je politički komesar Tuzlanskog odreda, tadašnja moćna visoka vojna i politička pozicija u partizanskoj vojsci. Starijeg brata Šefkiju strijeljali su partizani, premda je i sam bio partizan. Strijeljan je za kaznu jer je iz GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara), samovoljno uzeo nekoliko komada namještaja. Drugi brat mu je bio Teufik Selimović, visoki dužnosnik OZNE. Međutim, Selimovića je mučio osjećaj krivnje što nije pomogao bratu Šefkiji. Pun mržnje prema svemu, događaj je pretočio u književno djelo Derviš i smrt u kojem je radnja smještena u osmansko vrijeme.

Godine 1945. je otišao u Beograd gdje je dobio namještenje na visokom mjestu načelnika Odjela za publikacije Komisije za ratne zločine, a zatim je pomoćnik saveznog ministra za kulturu. Iste godine sa suprugom Desom Đorđić dobiva prvu kćer. Po rođenju djeteta napustio ih je, na što ga je supruga prijavila za nevjeru i izvanbračnu vezu s "buržujkom", pa su ga isključili iz Partije. Posljedično je izgubio i sjajne poslovne pozicije. Oženio se zatim novom suprugom Daroslavom Darkom Božić, kćeri divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije (čiji je suprug "nestao negdje u zarobljeništvu") i otišao u Sarajevo.

U Sarajevu je uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, pa je bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Kratko je ostao na fakultetu, ali ne svojim izborom. Nije ponovo izabran. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Pisao je filmske scenarije, no slabih dometa. Samo mu je jedan film prenesen u film. To je pripovijetka Tuđa zemlja. Ipak je dobio zamašne honorare. Od 1957. je direktor Drame Narodnog kazališta u Sarajevu. Godine 1961. objavio je svoj prvi roman Tišine za koji je dobio Šestotravanjsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruge književnika Bosne i Hercegovine. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. Kratko je predsjedavao Savezom književnika Jugoslavije. Iste 1964. je postavljen i smijenjen. Godine 1966. objavljen mu je roman Derviš i smrt, koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije. Za roman je dobio NIN-ovu, Njegoševu i Goranovu nagradu, te AVNOJ-evu i Dvadesetsedmosrpanjsku nagradu.

Od 1968. godine je redovni član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a od 1974. godine i redovni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 1971. dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Sarajevu. U mirovinu je otišao 1972. godine, a 1973. godine je preselio u Beograd.

Najpoznatiji Selimovićevi romani su "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju europsku narativnu tradiciju, posebice Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. stoljeća. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju kategoriju.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrjednijih djela nesumnjivu pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Тrеćeg studenoga 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su također članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović. Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, s izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Pitanje je, međutim, koliko su ovakve riječi plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine, ojađenosti i povrijeđenosti. Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika (Nikole Šopa, Ive Andrića...) utočište nalazio u Beogradu, ali on je, za razliku od njih, ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran, kako je to napisao Miljenko Jergović u jednom tekstu o Selimoviću.

''Istina, i Andrić je iz Zagreba bježao da ne umre od gladi i tuberkuloze, ili da ne završi u Vrapču, ali on se sklanjao od ravnodušnosti i indolencije kulturne sredine, od vlaškovuličanskog prezira prema Orijentalcima, a Selimović je - možda se radi o mentalitetnim razlikama između Zagreba i Sarajeva - umakao pred onom vrstom terora koji je opisivao u Dervišu i Tvrđavi i pred psovkama od kojih će neke ostati trajno upamćene. Recimo, u jednom napadu na Mešu, objavljenom u sarajevskom Svijetu, pisalo je: “Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića.” Srebrenko Repčić i Radomir Savić danas su već zaboravljeni nogometaši FK Sarajeva, koji su, krajem sedamdesetih, potpisali za Crvenu zvezdu. Očito da je golem bio očaj Meše Selimovića zbog takvih progoniteljskih riječi: ne sporeći da je bio Srbin iz uvjerenja, valja priznati da je bio i Srbin iz očaja'', napisao je Jergović.