Na današnji dan rođeni su Velázquez, Puškin, Ante Kovačić i Thomas Mann

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan rođeno je nekoliko sjajnih umjetnika svjetskog ili nacionalnog glasa i značaja, bez čijega bi djela umjetnost i kulturno naslijeđe izgledali siromašnije.

Diego Velázquez

Znameniti španjolski slikar Diego Velázquez rođen je prije 425 godina, 6. lipnja 1599. u Sevilli.

Diego Rodríguez de Silva y Velázquez bio je vodeći umjetnik na dvoru kralja Filipa IV. Bio je najvažniji portretist baroka i slikar scena od povijesnog I kulturnog značaja.

Slikao je portrete španjolske kraljevske obitelji, značajne osobe iz cijele Europe, ali i običnog puka u brojnim genre scenama.

Od prve polovice devetnaestog stoljeća, Velázquezova djela su primjer za realističke i impresionističke slikare, osobito na Maneta.

Od tada sve više modernih umjetnika, kao Španjolci Pablo Picasso i Salvador Dalí, ali i irski slikar Francis Bacon, odaju svoju počast slikajući prema Velázquezovim slavnim djelima.

U svojim je djelima spajao blistavi venecijanski kolorizam i domaću realističku tradiciju. Velázquez je u fakturi uvijek aristokratski otmjen, u koloritu profinjen, u aranžmanu nedostižan i pronicav tumač najskrovitijih psihičkih procesa u čovjeku čiji lik prenosi na platno.

Njegovom pojavom umjetnost u Španjolskoj prešla je iz isključive prevlasti Crkve pod pokroviteljstvo dvora.

Nakon Velázqueza u španjolskom slikarstvu nastupilo je slabljenje umjetničke kakvoće, koje je trajalo gotovo stotinu godina, sve do pojave Francisca Goye. OPŠIRNIJE

Aleksandar Sergejevič Puškin

Na današnji dan prije 225 godina u Moskvi je rođen ruski pjesnik Aleksandr Sergejevič Puškin.

Podrijetlom iz stare dvorske plemićke obitelji, odgojen u elitnome Carskoselskom liceju. Kao nepodobni intelektualac bio je prognan 1820. na jug Rusije (Kišinjev, Odesa); od 1824. živio pod nadzorom na imanju Mihajlovsko.

Nakon pobune dekabrista 1825., voljom Nikole I. bio je primljen u carsku službu; povremeno je boravio na ladanju (plodna "boldinska jesen" 1830), u Sankt Peterburgu proučavao povijest pismohrane, a 1833. postao carski komornik. Godine 1836. odobreno mu je izdavanje revije Sovremennik, ali je 1837. poginuo u dvoboju s francuskim emigrantom.

Puškinovo stvaralaštvo obuhvatilo je cijeli ruski prostor, od prijestolnica i plemićkih majura središnje Rusije sve do udaljenih rubova imperija, koji su podlijegali kolonizaciji; poznavao je rusku povijest, ali je bio osjetljiv i na suvremena zbivanja, u kojima jedva da je osobno sudjelovao (dekabrizam).

Klasično obrazovan, krenuvši na južno more, prepoznao je Byronovo pjesništvo; lik Tatjane u Jevgeniju Onjeginu stvorio je prema sentimentalnim romanima Samuela Richardsona, drama Boris Godunov (1825) šekspirijanski je tekst, dok je roman Kapetanova kći (Kapitanskaja dočka, 1836) građen prema povijesnim romanima W. Scotta.

Niz "malih tragedija" (1830) preinake su stranih tekstova, uključujući i aktualnu Mozart i Salieri (Mocart i Sal’eri), a Pjesme zapadnih Slavena (Pesni zapadnyh slavjan, 1834) većinom su prepjevi iz Mériméova zbornika La Guzla. Iako otvoren prema Zapadu, Puškin je gdjekad nastupao kao velikoruski ideolog.

Golema je uloga koju je Puškin odigrao i u stvaranju novije ruske proze. OPŠIRNIJE 

Ante Kovačić

Hrvatski književnik Ante Kovačić rođen je prije 170 godina, 6. lipnja 1854. u Celini kraj Marije Gorice.

Diplomirao (1878) i doktorirao (1887) na Pravnome fakultetu u Zagrebu.

Kao pristaša Starčevićeve Stranke prava s istomišljenicima je pokrenuo almanah Hrvatska (1880). Radio je u odvjetničkim pisarnicama u Zagrebu i Karlovcu, 1889. postao je samostalni odvjetnik u Glini, ali je ubrzo obolio i umro u bolnici za duševne bolesti.

Književni put započeo je poetskim tekstovima, a već je tada upozorio na svoju psihički vrlo složenu narav: osjećajući svijet kao biblijski Babilon, stihovima je izražavao konfliktno stanje u samome sebi: sukob svojih povremenih snova, djetinjstva, idile sela, simbola majke i vulkanskoga doživljaja ljubavi, sa stvarnošću, koju je fatalistički doživljavao kao kaos i beznađe iz kojega nema izlaza.

U zreloj lirskoj fazi predstavio se kao oštar satiričar, napadajući narodnjake i njihovu političku opciju (travestija Smrt Babe Čengićkinje na poznati Mažuranićev ep, 1880). 

Feljtone je pisao s naglašeno satirično-ironijskim odnosom prema aktualnim društvenim i političkim zbivanjima. Seriju feljtona Iz Bombaja (1879., 1884) ostvario je kao niz slika i događaja u Hrvatskoj, unutar kojih se izredao panoptikum poznatih javnih, političkih i kulturnih radnika onoga doba.

Središnji su dio njegova opusa romani. U osnovi se opredijelio za realističku koncepciju, ali je svoju prvu veću prozu Baruničina ljubav (1877) strukturirao još uvijek kao model trivijalnoga romana: tajna društva (bakanalske gozbe), otmice, skrivanja, dvoboji, ubojstva, samoubojstva, lik fatalne žene kao nositelja zapleta i simbola zle sudbine (koji se pojavljuje u svim njegovim romanima) – sve su izrazito pseudoromantična obilježja te proze.

Njegov roman U registraturi (Vienac, 1888) jedan je od najznačajnijih romana XIX. stoljeća uz Šenoinu Seljačku bunu. Taj je roman od početka doživljavao i pozitivne i negativne kritike, što je samo bio znak piščeva odupiranja svim dotadašnjim poetičkim konvencijama u smislu poricanja tradicionalnih tijekova hrvatske književnosti.

Svojim se književnim opusom Kovačić uz K. Š. Gjalskoga, V. Novaka i S. S. Kranjčevića nametnuo kao reprezentativni pisac hrvatskog realizma. 

Thomas Mann

Njemački književni nobelovac Thomas Mann rođen je također na današnji dan, 6. lipnja 1875. u Lübecku.

Ovaj prozaik, esejist i kritičar, jedan od najznačajnijih njemačkih autora XX. stoljeća, snažno je utjecao na njemačku, ali i sveukupnu europsku književnost.

Nakon uspjeha prve zbirke novela Mali gospodin Friedemann (Der kleine Herr Friedemann, 1898), od izdavača S. Fischera dobio je ugovor za roman, pa je u 25. godini objavio romansiranu kroniku propasti patricijske obitelji pod naslovom Buddenbrookovi (Buddenbrooks, I–II, 1901), jedan od najznačajnijih njemačkih proznih ostvaraja.

Kada je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, Mann je emigrirao u Švicarsku, pa u SAD, a 1952. se vratio u Švicarsku. Bio je oštar kritičar fašizma, koji je u emigraciji u govorima i esejima osuđivao kao nasilan i moralno iskvaren režim, a svojim se djelima iskazivao kao predstavnik istinskog europskoga građanskoga humanizma.

Od prvog romana Buddenbrookovi Mann analizira propadanje građanskih tradicija u Europi potkraj XIX. st. polazeći od osnovne teze o otuđenju umjetnika od društva, te prikazuje problematiku umjetnika koji više ne pripada konzervativnoj građanskoj sredini, no nije ni pripadnik umjetničke boheme.

Unjegovoj najzapaženijoj pripovijetki Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig, 1912) do izražaja dolazi jezična virtuoznost u prikazu erotskih dvojbi umjetnika u koje unosi helenske motive.

U opsežnom romanu Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, I–IV, 1933–42) obrađuje tradicionalne književne motive, kao i u romanu Doktor Faustus (1947), gdje srednjovjekovni motiv povezuje s temom glazbe i problematikom suvremene njemačke povijesti u izmišljenoj biografiji skladatelja Augusta Leverkühna.

Ostala djela: zbirka pripovjedaka Tristan (1903); novela Nered i rani jadi (Unordnung und frühes Leid, 1926); romani Kraljevska visost (Königliche Hoheit, 1909), Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1922. i 1954), Lotta u Weimaru (Lotte in Weimar, 1939), Izabranik (Der Erwählte, 1951); eseji Govor i odgovor (Rede und Antwort, 1922), O njemačkoj republici (Von deutscher Republik, 1923), Pokušaji (Bemühungen, 1925), Plemstvo duha (Adel des Geistes, 1945); govor Njemačka i Nijemci (Deutschland und die Deutschen, 1947); proza Staro i novo (Altes und Neues, 1953), Posljednja žetva (Nachlese, 1956).

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.