Berkovica: Fale još samo cimciraste šamšare

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vrijedi li zaviriti u gradić s malo više od 12 tisuća stanovnika, smješten u gorskom području, ispod planine Kom (2016 m n/v), usto još blizu granice? Takvih dvojbi uvijek imam pri odabiru mjesta za putopisanje, dok se u veće i bolje pozicionirane gradove zaletim k'o dijete u (tuđe) jagode. Nerijetko se, međutim, ispostavi da u većim gradovima, kako bi se došlo do spomenika i drugih zanimljivih objekata treba „uživati“ u bezličnosti desetaka stambenih, poslovnih i drugih „dosadnih“ zgrada, dok je u malim mjestima – pa koliko se toga nađe – sve zanimljivo i vrijedno ublizu, „na gomili“.

Berkovica (bugarski Берковица), gradić u sjeverozapadnoj Bugarskoj, u regiji zvučnog imena Montana, jedan je od ovih drugih: dva vrijedna mala muzeja, koja ne služe „za pohvalit' se“ nego rade punom parom, ostaci antičkog grada, turska sahat-kula, to bi već bilo dovoljno, a ostalo – šta se nađe! Osim svega se na putovanjima negdje mora i noćiti, a u Berkovici se našla „Vodenica“, fini mali motel na rubu mjesta, u kome se dobro jede i dobro spava, s jedinom manom što pušači, a taj sam, u cigareti mogu uživati samo na restoranskoj terasi, ali je to već odavno tako u čitavoj Bugarskoj.

Stari i noviji dio grada su, kao malo gdje, uklopljeni i isprepleteni tako da se „linija šava“ ni ne primijeti. Naravno da odmah trčim potražiti sahat-kulu. Uz ostatke turskog hamama iz 1665., nekadašnje rimske kupelji, sahat-kula je jedini „živi“ detalj nekad dominantno orijentalnog grada sa čak devet džamija, medresa i pet mekteba, od čega danas nema ni traga. Kula visoka 22 metra iznikla je od 1762. do 1764. godine – čitav gradić je na takvom terenu – usred ravni pa je od koristi bila samo onima koji su živjeli razmjerno blizu. Zna se da su satni mehanizam izradili Bugari iz Besarabije nastanjeni u Bukureštu – para je para, pogotovo kad nemaš ni primisli da jednog dana možeš pobijediti neprijatelja za koga vrijedno radiš i od koga dobro zarađuješ.

Domaći Bugari shvatili su to stotinjak godina kasnije, nakon što je u Berkovicu 1872. stigao glavom i bradom Vasil Levski. Nije krenulo odmah, čak je donekle kasnilo za susjednim gradovima, ali kad je počelo, i dovršeno je, i to tako što je neznani ruski vojnik – radilo se, da podsjetim, o Rusko-turskom ratu – 4. prosinca 1877. na najvišu točku sahat-kule postavio brončani križ.

Na dane ponosa i slave podsjeća jednostavan bijeli spomeničić blizu sahat-kule, s koga moram odmaknuti vijenac kako bih se, pročitavši prezimena po jednog ruskog grofa, pukovnika i poručnika, zapovjednika postrojbi koje su oslobodile grad od osmanske okupacije, uvjerio da se odnosi baš na to. Malo dalje, već u novom centru, stoji bista prvog kmeta, što će reći općinskog načelnika Berkovice nakon oslobođenja,  a zvao se Hadži Petar Hadži Iliev. Načelnikovao je, piše mu ispod prsa, čak šest puta je po godinu dana, a u međuvremenu uglavnom bivao narodni predstavnik na razinama višim od općinske.

Blizu sahat-kule je i „Malinarka“, kako narod, po tri strofe istoimene duge pjesme Ivana Vazova, uklesane pored nje, naziva česmu od ružičastog mramora, postavljenu 1967., koju krasi djevojka s košaricom, zasjela na bjelomramornu česmu.

Čekaj, mome, stani da uznam

te plave oči

tvoja košarica je puna

crvenih malina.

Ubrala si ih od zore

ružičastim prstima,

uzela si ih, pa si pjevala

usred šuma gustih.

Zastani, mome, da odmoriš,

večer je hladna:

za toplom riječju, za osmijehom

duša mi je gladna

Tako bi u mom skromnom prepjevu glasila neslužbena himna Berkovice. Vazov je pjesmu napisao ovdje. Otkud „patrijarh bugarske književnosti“ u maloj Berkovici?! Nakon oslobođenja od Turaka Vazov je, tada 29-godišnjak, bio prvi predsjednik ovdašnjeg okružnog suda! Zna se da je upravo on, Pjesnik, dvojicu turskih razbojnika, izvjesnog Ibrahim-bega Pašadžika i istog takvog Karaman-bega, osudio na smrtnu kaznu, doduše u odsutnosti. Eto, svašta zadesi sirote pjesnike!

Otud u Berkovici, u kući u kojoj je živio tih godinu i pol berkovačkih dana, zvanoj Ipeklijska kuća, i njegov muzej. Na vanjskom zidu njegova slika iz starih dana, iako je ovdje došao kao 29-godišnjak, a u pokaldrmanom dvorištu gipsana bista, odljev mramornog spomenika, rad kipara Andreja Nikolova. Ispred biste – ipak je Pjesnik bio i revolucionar – top. Na vratima potkova, simbol sreće. Dočekuje me kustosica Kalinka Petrova, koja će me provesti izvana naizgled malom, a iznutra vrlo prostranom kućom, i ispričati mi mnogo što o Vazovu što dosad nisam znao. Vazovljeva izabrana djela, rukopisi pjesama, a i vojničkih zapovijedi te sudskih odluka, slike u vojničkoj uniformi, iz revolucionarnih dana, obiteljski album, prva, ali i ostala izdanja njegovih knjiga, panoi puni podataka iz svih faza njegova života, portreti… Tu je i dopadljiva maketa kuće kojom hodamo, mada je Vazov, priča mi Kalinka, koristio samo ogromnu dnevnu sobu na katu, punu sunca, i drvenu verandu. Stropovi su joj ukrašeni duborezima. Izvrsno je ukrašena i kaljeva peć, ognjište je originalno, od prije stoljeće i pol, a kuća je bila baš-baš domaćinska, čim je imala i grijano kupatilo, izrađeno sasvim u orijentalnom stilu, s majstorski izvedenom kupolom u tavanici. Berkovačko razdoblje mu je, nastavlja Kalinka, bilo veoma plodno, a najviše se oduševljavao upravo beračicama malina koje bi se pred sumrak slijevale u grad. Uspio se ovdje i zaljubiti, u neku 10 godina mlađu crnku Zihru, ali je na kraju – k'o da je vjerovati pjesniku :) – od svega ostala samo jedna pjesma što ju je mladoj Berkovčanki napisao kad je već nepovratno odjezdio u Plovdiv. Inače je u Berkovicu prispio iz Ruse, na sjeveru, nekadašnjeg turskog Ruščuka, i to jer je, kako se obično kaže, „obolio na plućima“. Ovdje je popularizirao pješačenje, pogotovo uspone na vrhove Koma, pa čak, ne znajući koliko dugo će ostati, otvorio i malu turističku agenciju.

I vrata drugog, Etnografskog muzeja širom su otvorena. Ne ulazim odmah, jer je u dvorištu, uza zid, poredano – sve ljepši od ljepšeg, sve maštovitiji od maštovitijeg! – 18 starih nadgrobnjaka, uglavnom kršćanskih, uz nekoliko islamskih. Ovdje ću doznati i za ime koje dosad nisam čuo: kustosica se – zanimljivo, u Bugarskoj to zovu urednica – zove Diljana, Diljana Genkova, s tim što se l i j čitaju odvojeno, a ne kao lj. Ime je ustvari bugarska riječ za svima poznatu ljekovitu travu valerijanu, što je gdjegdje nazivaju i odoljen, pa je Diljana ustvari Valerija. U skupini sam s četvoricom finih momaka iz Plovdiva koji su ovdje prilično dana na nekom tečaju; kasnije će mi pokazati poneki skriven berkovački zakutak pa ćemo zajedno kavenisati.

Mislim da u moru muzeja koje sam posjetio proteklih godina šarenijeg od ovog nema, štoviše, šareniji, izgleda mi, ne može ni postojati. Šarene se ćiprovački ćilimi, dvostruke vezene pregače i tkanice, Bugari ih zovu kolani, rodopske saije, fute i šukmani, maramice-svilenice, tračke, šopske i dobručke suknjice, muške potur-gaće s gajtanima… Fale još samo cimciraste šamšare, a nema ih isključivo zato što postoje jedino u onom starom pjesmuljku Seida Memića Vajte i nigdje više. U zjenicama gledača baškare se čonje, zdjele, šerpe, pršulje, sve od gline, sve vedrih boja, a bezglasno zvekeću srebrene plitice, đugumi i maštrafe, pride sjajna gomilica pojasnih pafti. Soba, iz osmanskog doba, a opet bugarska, tako i kupatilo. Pa svakodnevne alatke ovdašnjeg seoskog svijeta, čijim potomcima, evo, treba napisati da je srp srp, kosijer kosijer a bakva bakva. Zavirujemo u domaćičke dolafe, pomno odmjeravamo izrezbarene kovčege s nevjestinskom komorom, pipkamo drveni čančić iz koga su se hranila janjad…

Zapadni Balkan. Tako ovdje nazivaju dio Zapadne Stare planine pa je tako imenovana i na turističkoj info-ploči, zauzimajući čitavu jednu stranu, dok su na drugoj sličice i kratki podaci o deset najvažnijih znamenitosti grada. Pravim terensku inventuru: vidio, vidio, nisam, vidio, nisam… Elem, prvo na redu je Drvo života. Traži, traži pa ćeš naći. Nije teško, u središtu je, blizu kućice s četverostranim prednjm krovićem u kojoj je smještena podružnica UniCredit banke i minijaturnog spomenika Aleksandru Stambolijskom (1879. - 1923.), vođi Bugarskog zemljoradničkog narodnog saveza i kasnijem (od 1919. do 1923.) predsjedniku bugarske vlade. Drvo života je stoljetni brijest, u čijem deblu su kipar Dimitar Simeonov i drvorezbar Čavdar Antov izradili vrapce, svrake, kotače, crkvicu, čak i jednog svetog Juraja što, otkad je svijeta i vijeka, ubija zlehudu aždaju, a sve su to likovi iz čarobnih priča prozaista, dramatičara, putopisca i scenarista Jordana Radičkova (1929. - 2004.), jednog od najagilnijih bugarskih pisaca kad je riječ o „bježanju“ od dosadne socrealističke književnosti. Po Radičkovu su, vidjeh u prolazu, nazvani i ovdašnja gradska biblioteka te kulturni centar; dok ne vidjeh, bio sam siguran da se zovu po Ivanu Vazovu, ali, eto, promaših. Radičkov je inače dvaput, 1980. i 2001., bio nominiran i za Nobelovu nagradu, ali je na kraju ipak ostao samo „umal' nobelovac“. Vazovu je zato „pripalo“ veće od svega navedenog, Narodno čitalište.

Šta još ne vidjeh s one info-ploče? Crkva svetog Nikole Čudotvorca. Do nje ću – nije da nisam iznenađen – sresti četiri kata visoke Karla Marxa i Friedricha Engelsa u jednom od brojnih fasadnih mozaika/reljefa, koji su bugarska umjetnička posebnost. Spomenuti dvojac je očito zaostao iz socijalističkog doba, a ne nestaje samo zbog toga što za promjenu izgleda onolike fasade treba poprilično leva. Tek nešto manji je skladatelj i violinist Petko Naumov (1879. - 1933.), oslikan u boji na jednoj od novijih manjih zgrada, ali za njega nema krize, on, za razliku od Marxa i Engelsa, svakako ostaje, što baš i nije izvjesno za visoko podignutu bistu „komunista i revolucionara“ Zamfira Popova. A crkva… Dalje od kapije se ne može, očito se renovira, čim je dvorište puno crijepa i drugog građevinskog materijala. Srećom je vrlo skladni i arhitektonski za ovo područje smion ulazni toranj uz dvorišnu ogradu, da od nje vidim barem nešto. Inače je posvećena 1871., a uz nju je podignuta i prva ovdašnja škola, sada umjetnička galerija, od koje, međutim, nazirem samo djelić krova.

U prolazu se pozdravljam s dvometarskim partizanom Emilom Markovom, stamenom,  po izrazu lica oštrom i spretnom, ali očito nedovoljno, čim ga je neprijateljski metak 1943. otputio na onaj svijet. Iste visine je i kolega mu Dimitar Filipov, ali iz onog prilično besmislenog Rujanskog ustanka iz 1923. Inače su Berkovčani poginuli u svim ratovima u glavnom parku dobili zajednički spomenik s desetcima imena i vječitom parolom „Bugarska, za tebe umriješe“.

Prije nego se popnem na brdo iznad grada vidjet ću na jednoj fasadi  jednog šarenog, izgleda mi, Kineza s pijetlom u ruci i kućicom na glavi, dopadljivu, ali suhu duguljastu fontanu i plakat za kazališnu predstavu moćnog naziva „Umopomračenje“. Ja bih, evo, da ukrademo tu riječ, baš je…

Na brdu je, kaže velika ploča, Berkovsko kale. Ploča je jedan od vidljivih znakova pokušaja da se od realno prilično škrtih ruševina kasnoantičke utvrde napravi turistička točka. Do oko metar visokih ostataka tvrđavskih zidova vodi, istina, samo prosta ugažena staza, a gore nekoliko golih stijena, klupa i malecki kameni bunar. Okolo rovovi nalik tranšejima, očito je utvrda bila povelika, ali je sve zaraslo u nerazmrsivu travuljinu protiv koje bi nejaki i nedostatni bili onaj srp i kosijer iz muzeja. Postrani kamena g(r)omila, bit će pretpovijesna, a dolje nekoliko tabli s podacima i nekoliko manjih objekata, uključujući tu „zdrave“ nadstrešnice, ali i kosture i krnjotke dvaju nekad očito ugostiteljskih objekata. Priroda je, mir, izletnika je sigurno bilo, evo i sad jedan šetka s psom, ali ne dovoljno da bi kavanice opstale i ostale „na životu“.

Glavnu atrakciju bi trebala predstavljati kasnoantička bazilika, otkopana šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su obavljena jedina opsežnija istraživanja tvrđavskog prostora. Tom prilikom su nađeni i tragovi tračkog naselja, ovdje je živjelo pleme Mizi, a Rimljani su samo nastavili gdje su Tračani stali, stvorivši u utvrdi veliko naselje i – u okolini je bilo srebra – rudarski centar za šire okolno područje.

Bazilika je kvalitetno rekonstruirana. Trobrodna je, s manjim trijemom, podom od mramornih ploča, te s ugrađenom piscinom u jedinoj apsidi, u koju je uglavljen i tron s biskupskim prijestoljem, što bi, kažu arheolozi, značilo da je predstavljala biskupsko sjedište. Krstionica je, a to je rijedak slučaj u kasnoj antici, bila odvojena od bazilike, ali povezana kamenim stubištem. Bazilika je inače građena između 1408. i 1424. godine, za vladavine careva Teodozija i Honorija. Ali… Uvijek to „ali“… Niko da barem pokosi travu u njenim trima lađama, kamoli da neko mari što se kamenje runji sa zidova. A baš bi bilo lijepo… Da, ima negdje u neprohodnom grmlju s druge strane još jedna bazilika. Tako piše na ploči, ali bi je tražiti bilo potpuno besmisleno.

A kako su u Montani, nedavno je putopisah, fino uredili svoje bazilike. Zašto ne može i Berkovica?

Spuštam se u grad. Restoran „Krsteva kuća“ mogao bi, ovakav bajkovit u prvi sumrak, u slikovne rječnike pod terminom „stara bugarska arhitektura“.  Rezultat: preda mnom se nakon desetak minuta puši škembe čorba, posudice sa svim onim ljutkastim sjemenčicama i sos s puno bijelog luka su također na stolu. Dobar mi tek!

Ah, zaboravih dvije stvari! Prva: Berkovica je još 1885., osam godina prije Sofije, u prostorni plan grada stavila – bordele!

Druga: U Vazovljevom muzeju naiđoh na neku iskaznicu u kojoj je pri dnu, kao glavna deviza, navedeno kako on „ljubav bugarskog i ruskog naroda predstavlja kao duboko, zavjetno čuvstvo predavano s pokoljenja na pokoljenje“. Niko u Bugarskoj nema dvojbi oko toga da je Vazov najdomoljubniji bugarski pjesnik, ali – Rumen Radev i njegova vlada očito ne mare ni za Pjesnika ni za poeziju!