Putujte s nama

Ćuprija, zavičaj cara Lazara i Vere Nikolić

Mirnog i sigurnog pogleda, oglavljen krunom i ogrnut plaštem, car Lazar upire ljevicom u svoju Ravanicu, ali, zlu ne trebalo, s mačem u desnici. Vidjeh još nekoliko Lazarevih spomenika diljem Srbije, ali ovaj je najveći.
Lifestyle / Putujte s nama | 07. 12. 2024. u 14:34 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne pratim previše sport, ali preletim po vijestima kad je kakvo važno europsko ili svjetsko natjecanje, čisto da vidim je li se neko od naših – a meni su naši svi iz bivše nam države – okitio kakvom medaljom ili postavio kakav rekord. Desi se, ali ne baš često, a ne jednom sam se zapitao kakva je euforija morala nastati kad je, dva mjeseca prije mog dolaska na ovaj svijet, jedna do jučer anonimna 18-godišnjakinja na Europskom prvenstvu u nedalekoj nam Budimpešti, u utrci na 800 metara, osvojila zlatnu medalju, prvu za socijalističku Jugoslaviju.

Kasnije će legendarna Vera Nikolić– danas je nezamislivo da to napravi neko „naš“ – u istoj disciplini postati i svjetska rekorderka te sakupiti puno europskih i svjetskih odličja, a prve trkačke korake napravila je u rodnom gradiću u Pomoravlju, u središnjoj Srbiji, čijem nazivu fali još samo Drina da prva asocijacija na spomen gradića bude Ivo Andrić :)

Da Vera Nikolić nekim čudom ustane iz groba u beogradskoj Aleji velikana i krene u svoju Ćupriju, malo je reći da bi bila zbunjena na ulazu u grad. Prije četiri i pol godine je, točno na Vidovdan, na kružnom toku na izlazu s autoceste, postavljen kip koji je potpuno promijenio dotadašnju vizuru grada. Lazar Hrebljanović neupitni je svesrpski junak, za mnoge Srbe mit, zavjet i zakletva, a takvog ga je, ogromnog, kakav je u legendi, visokog čak 7,5 metara, i na još toliko visokom postamentu, kipar Miroljub Stamenković i izvajao. Mošti mu već stoljećima počivaju u miru obližnjeg manastira Ravanica, inače njegove zadužbine, pa je veće čudo od kipa to što nije „niknuo“ puno prije. Mirnog i sigurnog pogleda, oglavljen krunom i ogrnut plaštem, upire ljevicom u svoju Ravanicu, ali, zlu ne trebalo, s mačem u desnici. Vidjeh još nekoliko Lazarevih spomenika diljem Srbije, ali ovaj je najveći.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik na Ivankovcu

Umjesto u Ravanicu, ja ću, prije Ćuprije, na obližnji Ivankovac, smješten na desnoj strani Velike Morave. Tu se u kolovozu 1805. godine odigrala jedna od najvažnijih bitaka Prvog srpskog ustanka, ustvari prva bitka protiv prave, organizirane i dobro ustrojene osmanske vojske. Dogodila se u nimalo povoljnoj situaciji za rasplamsalu želju Srba za slobodom: majčica Rusija im je, zbog suradnje s Portom protiv Napoleona, odbila pomoći,  a uzaludnim su se pokazali i pokušaji da diplomatski pridobiju utjecajne grčke, vlaške i moldavske moćnike. S druge strane je stajao sultan Selim III., koji je procijenio kako je situacija takva da je od mira sa svako malo ustanički raspoloženim Srbima bolja opcija poslati vojsku i zatrti im svaku takvu želju. Ne treba zanemariti ni treću stranu, janjičare, bašibozuk i turske odmetnike svih vrsta; oni, istina, nisu sudjelovali u bitci, ali su k'o zapete puške čekali i vrebali svoje prilike. Elem, sultan je postavio dotadašnjeg zapovjednika niškog pašaluka Hafiz-pašu za beogradskog pašu i naredio mu da s oko 15.000 vojnika krene prema Beogradu.

Duga bi bila priča o svim razlozima ustanika da Hafiz-pašu spriječe u izvršenju zapovijedi, a još duža je, iako je trajala samo jedan dan, bila Bitka na Ivankovcu. Osmanska je vojska bila i brojnija i bolje opremljena, ali su Srbi, izdijeljeni po čitavoj liniji mogućeg proboja Osmanlija prema Beogradu, ovu zemlju ipak više smatrali svojom nego Osmanlije. Uradili su što su mogli, dakle, dobro se ukopali, zaštitivši šance palisadama. Nalikovalo je, kad bismo se prebacili na nogometne terene, rijetkim okršajima u kojima favorizirana ekipa odmah preuzme inicijativu, stjera protivnika na njegovu polovicu terena i kruniše je zgoditkom ili više njih, ali se autsajder, pod parolom „Idemo na sve, ništa već imamo“ :), trgne, uspostavi ravnotežu i na kraju zabije gol više. Tako je Hafiz-pašina vojska, napadajući u cik zore, uspjela zauzeti neke od rovova i tranšeja i potisnuti ustanike pod zapovjedništvom Milenka Stojkovića i Petra Dobrnjca, ali je glavnina napada odbijena pa su se napadači na kraju morali povući.

Pobjeda je dala vjetar u krila drugim ustaničkim skupinama, a danas na nju podsjeća visoki kameni spomenik okružen čahurastim stupovima, s brkatim i namrgođenim Milenkm Stojkovićem na vrhu, spremnim poginuti kako se u ono doba ginulo za slobodu. Zanimljivo,  spomenik je podigao Sreski odbor saveza boraca NOR-a. U blizini su i dva nadgrobnjaka, mada vjerojatno kenotafi, jedan postavljen nekoj Desanki bez prezimena, drugi nekom nadugo i naširoko opisanom Obrenu, kome je nepoznat neko, bog zna zbog čega, smrskao sliku na spomeniku. Na početku pristupnog puta prema spomeniku podignuta je sada prazna kućica, na čijem prozoru još stoji plakat s programom obilježavanja 219. obljetnice bitke. Program završava „pucanjem iz makete Karađorđevog trešnjevog topa“. U blizini je, makar okolo nema naselja, podignuta povelika crkva, vjerojatno – nigdje nikoga, a rado bih priupitao – također u spomen velike pobjede.

M.J. | Bljesak.info / I to svježe! :)

Hitam u Ćupriju. Pred željeznim mostom, na drugom ulazu u grad, jumbo plakat: Sveže magareće mleko – dostava na vašu kućnu adresu. E moćno! Pored mosta iz Velike Morave viri nekoliko desetaka pravilno raspršenih drvenih stupova. Replika sojeničkog naselja u izgradnji? Ne znam. Pored mosta počinje Moravski park, a osim jednog ljupkog niskog tornjića, uz koji je prislonjena novija zgrada, te moćnog broda-restorana „Cruiser“, usidrenog uz obalu, pažnju mi privlači još jedan plakat, s pozivom na „Crevarijadu“. Čuo sam za roštiljijade, kotlićijade, čvarkijade, ali za crevarijadu nisam – Ćuprijčani su, izgleda, neki skroman narod, u rangu – oni imaju raštikijadu – sa žiteljima Ružića kod Gruda. Ne znam, može biti i da je neko vrlo poznat, ko je sjedobradi striček s platnenim kačketom što je zauzeo fasadu jednog krila stambene zgrade; naslikao ga je – mural je doista – izvjesni KoMARAc. Pitam jednog, drugog, trećeg prolaznika, odreda starije, ne znaju; četvrti, mlađi, začudo zna: „Pa to je naš Pisac!“ „Kako se zove?“ „Ne zove se“ (osmijeh), „umro je, a zvao se Dragoslav Mihailović.“ Ooo, da, Kad su cvetale tikve! Pojma nisam imao  da je Ćuprijčanin.

Mahnut ću mu pa s trim-staze uz Veliku Moravu svrnuti prema gradskom središtu. Mimoilazim se s jednom sada zapuštenom, a nekad finom javnom zgradom. Još jednu ću, sa staklenim portalom, vidjeti u središtu; prolaznici mi rekoše da je razdrmana i, kao takva, neupotrebljiva od NATO udara po Srbiji 1999. Zagledam jedno suho riječno korito pa nailazim na prvu od valjda desetak mramornih skulptura, koje je Ćupriji – isklesali su ih naši i strani kipari na nekoj tamošnjoj koloniji, pa im ih valjda ostalo viška – prije četrdesetak godina darovao Aranđelovac. Ne kažem da su potpuno bez ljepote i bez duše, ali su uglavnom apstraktne, što čini da ih bez puno izuzetaka zaobilazim; krajputaši rasuti na sve strane zemljice Srbije, da ne spominjem uratke Radosava Čikiriza, pojam su umjetnosti u usporedbi s bijelim kamenjem u Ćupriji i drugdje, isklesanim pod motom „ako ja kao umjetnik glumim da moj 'kamen' nosi poruku, i drugi će se praviti da je ima“.

M.J. | Bljesak.info / Ko je za kavu?

Socrealizam je bio vrhovna i vrhunaravna umjetnost do propasti socijalizma, a onda je došao na zao glas. Istina je negdje u sredini, kako drugdje, tako i u Ćupriji. Nisam siguran, ali je vrlo vjerojatno da reljef na crvenoj zgradi Osnovne škole „Đura Jakšić“ iz tog razdoblja. „Svaka stopa je krvlju natopljena našom krvlju zemlja je postala zanavek naša“, jedino je što, tako, bez točke i zareza, stoji uz reljef. Sasvim konkretan je veliki piramidalni spomenik s crvenom petokrakom na vrhu; podignut je poginulima borcima NOR-a „iz grada Ćuprije i sreza Ravaničkog“ . Čopor svježih vijenaca govori da se „onaj rat“ i njegove žrtve u Ćupriji i danas poštuju i časte. Potvrđuje to i sačuvana bista narodnog heroja Miodraga Novakovića Džudže. Puno veći od prethodno spomenutih je spomenik palim borcima za oslobođenje 1912. - 1918., što govori da je konsenzus naroda glede potpore borbi u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu bio još „gušći“ i čvršći od komunističko-socijalističkog. Na kockastom dijelu spomenika ispisana su imena poginulih, a na njemu je obelisk s orlušinom na vrhu. Jednostavno, taman.

Ima Ćuprija lijepih parkova, nekoliko fontana i nešto finih detalja poput koša nasred jednog od trgova. U parku u središtu grada, uz rječicu Ravanicu, na suhom je – „Cruiser“ nije jedini – „usidren“ dječji brodić, jedrenjak nazvan „Moravikus“. Najljepše zdanje u gradu, s polukupolom i grbom iznad ulaza, privatno je vlasništvo, tako mi rekoše Ćuprijčani koje zapitah pokazujući im kuću. Na već spomenutoj osnovnoj školi, nazvanoj po piscu Stanoja Glavaša i Seobe Srbalja, originalan sat s figurom – visoko je pa nisam siguran je li ženska ili možda ipak muška – i 12 rimskih brojki te natpisom „Horreum Margi ● Ćuprija ● Ravno“.

Ravno je staro ime Ćuprije, otud i Ravanica, a Horreum Margi ili Žitnica Morave rimski kastrum, kroz prva četiri stoljeća novog vijeka glavni gospodarski, prometni i vojni „punkt“ ovog i okolnog prostora. Kad neko mjesto ima utvrdu, gradinu, kastrum ili što srodno, bilo ono antičko ili srednjovjekovno, nastojim to posjetiti, a nerijetko ponajviše zbog toga pogledam i šta se vezano za to našlo u lokalnom muzeju. Kad se ne može na obje strane, znam baš biti u dvojbi. Ovdje takve dvojbe nema, ostaci Horreum Margija leže – u dvorištu muzeja!

M.J. | Bljesak.info / Ostaci sjeveroistočne kule

Iako je jedno vrijeme bio i prijestolnica Gornje Mezije i sjedište 7. Klaudijeve legije, jedini municipij između Viminaciuma (Kostolac) i Naisusa (Niš), naravski i, kao najveća žitnica, logističko središte, veliki dijelovi antičkog grada, na moju žalost, do danas nisu otkopani. Šta je sve do daljnjeg ostalo pod zemljom, zna se više na osnovi svega što navedoh, plus činjenice da je ležao uz značajnu cestu Via Militaris, nego po onom što je „izronilo“ ispod arheoloških špahtli i metlica.

Uz muzej leže ostaci sjeveroistočne kule, prečnika 8 metara, otkopani 1989., a kroz prozor s kata vide se gotovo iz ptičje perspektive, svakako bolje nego da zakoračim od duga vremena već pomalo žućkastim opus mixtumom. Odozgo nalikuju masivnom francuskom ključu veličine jedno 1000, koji onim skraćenim dijelom dohvaća „uganuti“ zid građevine što je stajala uz kulu ili možda vlastite ojačane osnove. Neki drugi zidovi vire ispod zemlje i mame arheologe, ali, barem zasad, uzalud.

Na ulazu u muzej veliki plakat da je u toku izložba slika iz spomen-zbirke Miodraga Markovića, koju Ćuprijčanima daruje Narodni muzej Požarevac. Laik sam za slikarstvo, ako sam i dotle dobacio, ali kako se radi o srpskim slikarima 20. stoljeća, pogledat ću. Kanio sam to obaviti letimično, ono „dijagonalno“ baciti pogled na izložbu, ali se zadržah kojih pola sata. Ne znam, iskreno, baš ništa o Miodragu Markoviću, ali ponešto znam o Branku Miljušu, Ivanu Radoviću, Mihajlu Petrovu, Marku Čelebonoviću, Franji Radočaju, da ne govorim o jednom Jovanu Bijeliću, Peđi Milosavljeviću ili Milanu Konjoviću, a njihove slike – evo ih, iz Požarevca stigle u Ćupriju.

Sad Horreum Margi… Prvi eksponat je maketa sjeveroistočne kule i – da budem pošten – nikako je nisam zamišljao ovakvom, meni je, eto, po temeljima izgledala okrugla, a nije! Posebno je izdvojen i krečnjački ulomak petorednog epigrafskog natpisa; drugdje ovakve stvari spadaju u „ništa posebno“, našlo bih se na desetine ili stotine da se otkopa čitav grad, ali kako je ovo jedini dosad pronađen, predstavlja, kaže se na popratnom panou, „zaštitni znak muzeja“.

Torzo mladića, za koga se, po meni prilično smjelo, pretpostavlja da se radi o Apolonu, te fragment koji – opet pretpostavka – asocira na predstavu Tetrarha,  također su „vrh“ postavke, nakon čega slijede sitni nalazi: koštane igle i ukosnice, dvije narukvice i jedna špatula. Nije Horreum Margi jedini ovdašnji arheološki lokalitet – ne znam gdje „dođe“ Kafilerija, ali mnogi nalazi potječu odatle. Riječ je o pretpovijesnom lokalitetu, s kojeg su, evo, stigle zdjele, povelike, ali i popriličan broj minijaturnih, žrvnjevi, pršljenice, utezi, igračke, amuleti i drugi keramički, koštani i kameni nalazi.

M.J. | Bljesak.info / Maketa sjeveroistočne kule

Kad sam već tu, bacit ću pogled i na malenu, ali dopadljivu etnološku zbirku, a obilazak Ćuprije završit ću u muzejskoj sobi u kojoj djeca, možda budući arheolozi, od gline prave replike pretpovijesnih posudica sasvim nalik jesenkama ili mliječnicama. Mislim se – baš lijep završetak dana!

Ćuprijski kraj ipak napuštam pomalo tužan: jest da je od preminuća Vere Nikolić – na bolji svijet otrčala je u rujnu 2021. – prošlo tek dvije i pol godine, a nigdje ne vidjeh njenu bistu, kamoli nju brončanu u punom sprintu, na pedesetak metara od cilja. ali Ćuprija nije ni morala čekati da umre – ima osoba koje spomenik zasluže još za života!

Kopirati
Drag cursor here to close