Putujte s nama
Kakanj: Tako mlad, a već kraljevski grad
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Tako će vam, da je Kakanj kraljevski grad, danas tvrditi mnogi Kakanjci, a neki će se i ljutnuti kad im kažete da je kraljevski grad Bobovac ipak nešto drugo i da čak pripada drugoj, vareškoj općini.
To se iščitava i s višemetarskog murala pored ulaza u gradski muzej: kralj na prijestolju, pored njega onaj stećak iz obližnje Zgošće, doista najljepši u BiH, na straži vitez na bedeviji, okićen oštrim kopljem, još dvojica čubvaju kralju leđa, a koji metar dalje vanzemaljac svima poznat sa stećka na Radimlji. Fali samo ona što pjeva Da li mi se samo snilo / il` se stvarno sinoc zbilo /došlo momče iz svemira / da me mazi, da me dira. U pozadini se naziru kraljevske kule i drugi znaci vladarske časti, od bosanskog srednjovjekovnog novčića do poznatog zgošćanskog pečatnog prstena s motivom ljiljana, čiji se original čuva upravo ovdje, iza vrata muzeja. Kralj ponešto otromboljen, kao da ga je slikalo s proljeća 1463.
Inače je slikar Edis Šahinović postigao prilično skladnu kompoziciju, doduše poprilično romantičarsku, ali šta ćemo, u takvom vremenu živimo. Vrag bi ga znao šta u tom društvu radi narodni heroj Rudi Čajavec, ali eno ga ispred murala, s letačkom kapom i naočalama, odsutan i zamišljen, samo što ne kaže: Tito dragi, šta li će nam biti s našom Bosnom? A neće ništa, kažem mu, bit će tu gdje je uvijek i bila. Zdesna, uza sami ulaz, još jedan mural: u prvom planu opet teško oklopljeni vitez, na oklopu bi mu pozavidio i Hitlerov „panzer“, a iza njega nepregledna vojska istih kao on. Sve im to bî uzalud pred naletom Mehmeda el-Fatiha. S druge strane ulaza, valjda opet tragom priče o kakanjskom kraljevstvu, oslikano šest šarenih grbova Bosne i Hercegovine, od onog srednjovjekovnog, iz Fojničkog grbovnika, do današnjeg, nekako mrtvog i bezličnog, svačijeg i ničijeg.
Stvarno je Kakanj utemeljen „prekjučer“, odnosno prije samo stotinjak godina i toliko su stare najstarije zgrade u gradu, one u nekadašnjim rudarskim kolonijama. Na stranu Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stvarno je ovdje općinska vlast sve do 1927. godine djelovala u Donjoj Zgošći, a samo naselje Kakanj formirala je austrougarska vlast nakon što su tu otvorene dvije jame rudnika uglja. Oko tih jama je i počela nicati jezgra današnjeg grada. Vidjeh nekad u starim crkvenim maticama koliko je mojih Kreševljaka, ljudi vičnih rudarenju, odselilo tada u Kakanj, a tako se novo naselje punilo i doseljenicima iz Fojnice, Zenice, Tuzle i drugih tradicionalno rudarskih mjesta. Uskoro su, čim se ispostavilo da su rezerve uglja ogromne, počeli pristizati i stručnjaci iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Češke i drugih austrougarskih pokrajina. Jedno je vuklo drugo pa su uskoro počele nicati i manje stambene zgrade, upravna zgrada rudnika, ambulanta, škola, vodovod, kanalizacija i ostalo, čak i željeznička pruga za odvoz uglja. Neke od spomenutih gradnji su, zanimljivo, i danas u funkciji – ipak je iza svega stajala Austrija.
U Kaknju sam prije 15-20 godina, radeći za jednu inozemnu tv kuću, boravio prilično često. Tad je to bio jedan od onih sivih i bezličnih gradova, prilično prljav i zapušten, u prikrajku po svemu osim po lošem i negativnom, zaboravljen od svih osim od (jednog dijela) Kakanjaca. Danas je slika potpuno drugačija, a Kakanj može poslužiti kao odličan primjer mnogim gradovima i općinama u BiH. Čitav grad naprosto sja od novih fasada, čitavom dužinom se uz glavnu ulicu proteže svježe obojena biciklistička staza, što, koliko znam, nema nigdje u BiH, urednih šetnica i dječjih igrališta je puno kao malo gdje, nema ni smeća ni sivila. Ne znam i ne pitam ko je ovdje načelnik i vlast, ko god da je - svaka mu čast! Ako nije kraljevski, kako ga neki zamišljaju, itekako jest – kad je u pitanju naša zemlje i njene čaršije - kraljevski po izgledu.
Eto, recimo, ima bogatijih općina i gradova koje na kulturu ne polažu ni pišljivog boba i više love iskeširaju za novogodišnji doček s nekakvim jalama, bubama i ostalim darama bubamarama nego što im iznosi godišnji proračun za kulturu. Ono malo kulturnih institucija im smješteno u memljivim sobičcima i vidi se da bi općinski glavari najradije da ih nikako nema, ali tu su, pa šta se može. Ovdje je priča kudikamo pozitivnija: zgrada muzeja koju spomenuh nova je, a oko nje se prstenasto naredali i kulturno-sportski centar, knjižnica, likovna galerija te omladinski centar. Sve u jednom kompleksu, sve novo i blještavo, uredno do savršenstva. Na travnjaku između zgrada šahovska tabla, ispred knjižnice spomenik knjizi, a na počasnom mjestu ukusno izvedena postavka stećaka, donesenih iz obližnjih Tičića, komada pet, lijepih, jedan i s natpisom, koliko sam uspio pročitati, nekom Radosavu. U muzeju najava promocije knjige Emira Bektića, a na oglasnoj tabli, kao i valjda svugdje u našoj zemlji, plakati što pozivaju na učenje njemačkog jezika.
Grad je, opet kao malo koji naš, prepun spomenika, ovakvih i onakvih, pomno raspoređenih, najviše uz glavnu ulicu, tako da će ih većinu „zakačiti nogom“ svako ko prošeta gradom. Pa evo, osim spomenutog na platou ispred kulturnih institucija, tu su još i: 1) rudarski vagoneti s prigodnim tekstom, doduše potpuno bespotrebno protkanim politikom, 2) dvije kamene kugle, k'o biva kad ih imaju Zavidovićani, Maglajani i Varešaci, što ne bi i Kakanjci, a ukupan dojam malo kvari zemljom zasuta tabla s neznanstvenim natpisom, kao ne zna se kako su nastale, iako je to pitanje davno prestalo biti pitanje, 3) još jedan „obični“ stećak, sljemenjak s Krležinim citatom, 4) vjerna replika sitnovezno izrezbarenog zgošćanskog stupa, st(oj)ećka u pravom smislu te riječi, u cvjetnom nasadu ispred zgrade pošte, 5) Cvijet Srebrenice na otoku kružnog toka ispred tržnog centra „Real“, 6) spomenik poginulim rudarima na kraju modernog dijela grada – 1934. su u rudarskoj nesreći smrtno stradala 124, a 1965. 128 rudara, eno im imena, nepodijeljenih po nacionalnosti, vjeroispovijesti i bilo čemu drugom – zajedno su iz zemljine utrobe vadili ugalj, zajedno živjeli, zajedno poginuli, i 7) „kakanjski ćiro“, troosovinska manevarska lokomotiva, postavljena ispred zgrade škole „Hamdija Kreševljaković“, do rata „Ivo Lola Ribar“, koja je vagone s ugljem od Stare jame do separacije u Čatićima, kroz središte grada, vozila od 1944. do završetka karijere, 1998. godine.
Osim spomenutih, tu su, gdje se glavna ulica račva na dva kraka, još tri spomenika. Nekad su prema ulici gledala dva, jedan s prekriženim čekićima zeleno-crnom grbu i drugim rudarskim simbolima, drugi s imenima poginulih partizana, pomiješanim kao i imena poginulih rudara. I danas se nađe neko ko okopa cvijeće, ali mramorne zidove i stepenice i jednog i drugog polako osvajaju trava, grmlje i bršljan. Sada, naime, na ulicu gleda treći, spomenik šehidima, besprijekorno čist i uglancan. O imenima neću, naravno da Kakanj nije izuzetak, sve je isto kao i diljem Bosne i Hercegovine.
Za Kakanj je vezana još jedna zanimljivost: do rata je to bilo jedini većinski muslimanski grad u BiH u kojem – pomalo nevjerojatno – nije bilo džamije, pa čak ni džemata, nego su općinari tijekom rata ovdašnjim muslimanskim vjernicima na korištenje ustupili dio gradskog doma kulture. Najbliža je bila, i sad je tu, s još jednim spomenikom šehidima, u prigradskom naselju Doboj, posljednjih godina poznatom po nogometnom premierligašu „Mladost“. Sve je nadoknađeno nakon rata, kada je u središtu grada, na najboljem mjestu, odmah uz sve one spomenute kulturne ustanove, podignuta jedna od većih džamija u BiH, s nestandardnom, moglo bi se reći umjetničkom munarom, a uz nju stoje i zgrade mekteba, knjižnice, administrativnog centra te prostorije za edukaciju omladine i žena. Nazvana je Čaršijskom. Trg ispred nje, s modernom verzijom sahat-kule, nazvan je po Kemalu Baysaku, izmirskom industrijalcu i počasnom konzulu BiH u Turskoj, mnogim Bošnjacima dobro znanom po pomoći koju im je na razne načine pružao tijekom i poslije rata. Izgradnju sahat-kule financirala je Republika Turska; skladno se uklopila u ambijent, samo bi još neko trebao poraditi na tome da svi satovi na njoj pokazuju isto i točno vrijeme. Da ne bi zafalilo mjesta u Čaršijskoj, na drugom kraju grada, blizu katoličke crkve, sagrađena je još jedna povelika džamija.
Katolička crkva svetih Apostola Petra i Pavla zaklonjena je stablima crnogorice, a i da nije, pogled na nju nije nikakva pljačka: modernistička građevina bez gotovo imalo ljepote. U jednom kamenu temelja uklesano je 18.IX.1966. i ime Marko, ali ne kontam o kojem Marku bi moglo biti riječi. Iako je od oko 16 000 predratnih kakanjskih katolika ostalo manje od petine, uglavnom starije dobi, neko se trudi da prostor oko crkve održava vrlo urednim. U dvorištu je puno cvjetnih nasada, Lurdska špilja, drugačija od svih koje sam dosad vidio, mala nadstrešnica s raspelom, kao i spomen-ploča časnoj sestri Danki Jurčević, ubijenoj na tom mjestu 30. rujna 1996. godine. Vrijedna pažnje je činjenica, a pokazuje je ploča na župnom uredu, da je kakanjska katolička župa, izgleda mi jedina, u nazivu zadržala i staro ime, te se i danas službeno zove župa Zgošća-Kakanj.
Zanimljivo, i kakanjska pravoslavna crkva posvećena je istim svetiteljima kao i katolička. Starija je, sagrađena 1925., i ljepša. Mala, pogotovo što joj je iza leđa baš-baš visok soliter. Kakvo je stanje s pravoslavcima u Kaknju, najbolje oslikava oglasna tabla u dvorištu, uz cestu, na kojoj je pet zelenih smrtovnica – pravoslavaca je, izgleda, ostalo premalo i za umiranje.
Šta još ima u Kaknju? Velebna, nova zgrada Općine, prva u povijesti naselja, općinari su sve do prije četiri godine bili podstanari Rudnika, nekoliko fontana, a najljepša je ispred tržnog centra „Bingo“, kineska prodavaonica, jer kakav je grad ako u njemu nema i Kineza, market „Crvena jabuka“, obojen u plavo, stadion „Rudara“, kojem je slavu preotela „Mladost“ iz već spomenutog Doboja… I nešto baš fino: slikar koji ručno iscrtava bršljanovu lozu iznad buduće cvjećare; valja tako koji sat stajati na ljestvama i imati mirnu ruku.
Nađe se i poneka jezična zavrzlama pa je tako ćevabdžinica „Bosna“, barem na firmi iznad ulaza, postala čevabdžinica. Nije to ništa kako će nekog ko ne poznaje ovo podneblje, a poznaje naše padeže, zbuniti 7. muslimanska ulica – taj će, logično, očekivati da negdje naiđe i na kršćansku, odnosno katoličku i pravoslavnu, pa i na židovsku ulicu i onda se čudom čuditi kad ih ne nađe. Naravno da je riječ o, po jednim slavnoj, po drugim zloglasnoj 7. muslimanskoj brigadi Armije RBiH, a onda je ovdje najpametnije staviti točku.
Da se, ovako usput, može zaviriti pod zemlju, u kakanjskim selima našlo bi se svega i svačega, pogotovo iz pretpovijesti, i to još od neolita: pojedinačni nalazi, ostave, a onda i naselje na ušću rječice Zgošće u Bosnu po kojem se čitava jedna kultura naziva Kakanjska kultura. O Obrama su na dvama lokalitetima također otkrivena brojna čuda, o čemu mi je, bivši sudionikom istraživanja, više puta pričala naša najpoznatija arheologinja Zilka Kujundžić-Vejzagić.
Pod zemlju ne mogu zaviriti, ali u sela, barem neka, mogu i želim. Prvi su na redu Čatići, gdje želim vidjeti što je istalo od „Šarene revolucije“, koju je upravo iz ovog sela bila pokrenula mala prosvjedna skupina „Tutto completo“. Sjećam se Mladena Tomića i njegove ekipe, upoznah ih nekad davno, počeli su odavde, a završili ispred zgrade Predsjedništva BiH, s lisicama na rukama – u Sarajevu se njihova revolucija nije primila. U Čatićima je, iako, koliko znam, odavno ne postoje, ostalo ponešto od njihovih slikarija: šarena trafo-stanica na ulazu, karta svijeta na zgradi pošte, ambari, kuće, štale i krovovi veselih boja, čak i kućica s natpisom da se tu nalazi njihov „štab“. U gornjem dijelu sela, uz cestu, hajr česma dvojici ovdašnjih šehida, Džemalu Krivokari i Tahiru Vehabu, a iznad ceste slika koja se ne može vidjeti mnogo gdje, zračna „kompozicija“ kojom se ugljen prevozi i istresa na višemetarske gomile. U obližnjoj prodavaonici ne mogu odoliti da popričam s Jelkom Lukić: još uvijek nosi onu živopisnu odjeću sutješkog kraja kojom se, tako svi ovdje kažu, katolkinje „ruše za kraljicom“, dabome kraljicom Katarinom.
U Slapnici fotografiram crkvu na groblju i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, a u Obrima zatječem duuuugu kolonu uspavanih vagona. Salmin Neimarlija zadužen je za održavanje prostora kojim se pruža pruga, kosi i čisti, pa se učas niotkud „nacrta“ pored mene. Vagona je, kaže, 150, a parkirani su već dva mjeseca. Nije, kaže, nadležan davati izjave, ali ovdje svi znaju da je problem s pripremom u rudniku. U priči nam se pridružuje i umirovljeni rudar Ibro Brkić; čitav radni vijek proveo je u rudniku, a ne pamti da se ovakvo što ikad desilo. Iz pojedinih vagona već je narasla povisoka trava, a „đubre“ je mještani, odlažući u neke od vagona smeće.
Malo ko je više od jednom prošao pored kakanjske termoelektrane, a da njen čak 300 metara visoki dimnjak (viši u BiH je, za deset metara, samo onaj u posestrimi joj u Ugljeviku) nije vidio spojen s oblacima, što zbog visine, što zbog ogromne količine dima koji ispušta div u osnovi širok čak 25 metara. Štoviše, rijetko se desi da je slika drugačija, pogotovo od jutra pa sve dok sunce nekako nadjača dim. I ja jutros napravih takve fotografije, a u povratku, jer je iz nekog razloga sve stalo i iz dimnjaka ne dimi, neka sasvim drugačija slika, gotovo nalik razglednici: sve se šareni, kao da je dimnjak predan u nadležnost „Tutto completa“. Bez termoelektrana još uvijek ne možemo, ali, kad bi nekako moglo, da se eliminira ona siva slika, Kakanj bi se od „svakakvog“ prometnuo u jedan od najurednijih gradova u našoj zemlji.
