Ravno: Ležalo je vodoravno pa se uspravilo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Sva se sela, sva se sela malo nakrivila / samo Ravno, samo Ravno leži vodoravno“. Tako su u listopadu 1991., nakon što su sravnili Ravno, pjevali rezervisti JNA i oni koji su mislili da je to što je urađeno u redu. Alija Izetbegović u Sarajevu je, iako je Ravno bilo i ostalo u BiH, kazao kako „to nije naš rat“, a Hrvatska je imala i previše svojih briga da bi imala kad misliti na Ravno i tamošnje Hrvate.

U Ravno sam prvi put zakoračio nekad - mislim, ali nisam siguran - 1997. i tad je uglavnom još uvijek ležalo vodoravno. Formirana je Općina, a osmogodišnju školu pohađalo je 12 đaka; živo se sjećam scene kad mi je podvornik rekao da mogu ući u bilo koju učionicu, a ja zakucao na najbliža vrata i vidio nestvaran prizor: učitelj je jednog jedinog učenika prvog razreda učio slova. Gotovo nijedna kuća nije bila čitava, ono malo povratnika snalazilo se kako je znalo i moglo; na improviziranim vratima jedne kuće, napravljenim od sivomaslinasto obojenih sanduka za minobacačke granate je, tamo gdje obično stoji ime i prezime vlasnika, pisalo „minobacačka granata 120 mm“. Koliko se o Ravnom bukalo u medijima, mislio sam da ću moći birati prenoćište, a na kraju sam iz prtljažnika izvukao vreću za spavanje i noćio u „golfu“ parkiranom na ledini ispred škole.

I kasnije sam, malo nakon prvog dolaska, dvaput hodočastio u Ravno, ali se slika nije znatnije mijenjala. Ne znam je li do prohujalih godina, agilnih općinara - upoznah ih nekad davno, a sad čujem da su i dalje na čelu Općine - ili je Svemir iz čista mira napravio malo čudo, ali je danas slika ni nalik nekadašnjoj.

Za novu sliku priprema me moj prijatelj Stanislav Vukorep; potegao je iz Čapljine da zajedno provedemo dan. O tome koliko zna o Ravnom, najbolje govori podatak da je jedan od autora općinske fotomonografije, a Ravnog i Ravnjana ima i u ostalih njegovih desetak njegovih knjiga; zato valjda niko nema dvojbe oko toga da je najbolji poznavatelj ovog kraja. Dok se primičemo cilju, divim se plaveti Trebišnjice, makar joj je u betonski kanal zarobljeno čak 67 kilometara toka; prvo prava, potom vijugava, kao da joj je dojadilo isto tempo ili se u neko doba uplašila vlastitog kraja u dubrovačkoj Ombli. Iz zȅleni između ceste i Popova polja iskaču beskrovni krnjotci nekadašnjih mlinica: Trebišnjica više ne plȁvi polje, već 40 godina stoje kao spomenik nekim zaboravljenim vremenima.

Krnjotci u Ravnom su – malo je reći da sam iznenađen! – gotovo nestali. Novih kuća puno, podižu se i prve stambene zgrade, sve je savršeno čisto, ceste moderne i „zdrave“, bez ijedne rupe, a poneka stara gradnja je, primjerice kamena kućica s pletenim šalošom, obnovljena da bi turisti mogli vidjeti kako se nekad ovdje bivstvovalo. Broj stanovnika polako, ali sigurno raste i u svemu tome Ravno je apsolutni izuzetak u čitavoj BiH pa je usporedba s većinom drugih novoformiranih općina (Istočni Mostar, Teočak, Istočni Drvar, Usora, Donji Žabar, Berkovići…) besmislena, pogotovo kad se zna kako je selo prošlo onog listopada 1991. Da sam sâm i da crkva nije na istom mjestu gdje je bila i prije 22 godine, tada, doduše, jedva na nogama, pomislio bih da sam, po ko zna koji put, zalutao, prešao nevidljivu graničnu crtu i obreo se negdje u dubrovačkom primorju i sad mi valja razoputiti gdje sam.

Na Dubrovnik „baca“ i kip Ruđera Boškovića u središtu mjesta, na trgu ispred zgrade Općine, s planetima poredanim na postamentu, a jednim i u krilu. Kojem, ne znam, od svih prepoznajem – naravno, po prstenu – jedino Saturn. Ruđer izgleda stariji od samog sebe na poznatoj slici Vlaha Bukovca, valjda ga pritisnule brige i slutnje što naboraju čelo svakome ko je toliki baksuz da trasira vlastiti put do svemira. S druge strane ceste, u debeloj sjeni obližnje zgrade i nekoliko stabala, bista Nike Brajića, prve žrtve rata na teritoriji BiH koji „nije bio naš rat“. Zarobljen je dok je, kao vozač hitne pomoći, nastojao pomoći ranjenima, odveden u Bileću i tamo mučen te ubijen. Ako se pogled iz komada bronce računa „zaprave“, Niki Brajiću nije žao što je žrtvovao svoj život za tuđe i za sadašnjost i budućnost Ravnog.

Vjerojatno svako ko dođe u Ravno svrati barem pred crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije; em je u samom središtu, em je lijepa, em je, kažu, najstarija župna crkva u čitavoj Hercegovini. Stanislav, osim onih od svih zaboravljenih, koje je upoznao za svojih istraživanja, zna i sve viđenije ljude istočne Hercegovine, pa i ravanjskog župnika don Bernarda Marijanovića. Ja bih, recimo, da sam sâm, vidio samo crkvu i ono oko nje, a Stanislav pozvoni pa nam don Bernard otključava crkvu i, nakon što je razgledamo, poziva na osvježenje.

Nije ni ono oko nje za podcijeniti, od Lurdske špilje, preko starih, bogato ukrašenih kamenih križeva „ubodenih“ u kamenu ogradu, pa do stare preslice, „detronizirane“ s crkvenog zvonika onih listopadskih dana 1991., ali je ponutrica zanimljivija. Osim novih umjetničkih svetačkih slika i kipova, jer je sve staro uništeno, ondje su i dvije vrijedne kamene natpisne ploče. Ne upitah kako to da i one nisu uništene, ali su pravo blago. Na jednoj je, latinskim jezikom, zasvjedočena obnova crkve iz 1825., a na drugoj, hrvatskom ćirilicom ili bosan(č)icom, kako već kome paše, gradnja crkve 1579. godine kao zadužbine očito bogate obitelji Andrijašević, koja je, uz ostalo, crkvi dala i dva biskupa, skadarskog nadbiskupa don Dominika i sofijskog biskupa te, neko vrijeme, upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije, don Marka.

Kasnije će mi, kad vidim fotografije, biti žao što se kozjom stazom neću popeti i do crkvice svetog Mitra na brdašcu Oblat, blizu naselja, koju snimam iz crkvenog dvorišta; ona je još starija, povjesničari njenu gradnju smještaju u 14. stoljeće, oko 150 godina prije dolaska Osmanlija na ove prostore. Zato neću propustiti vidjeti, kad već ne mogu sve, barem jednu od četiri srednjovjekovne nekropole sa stećcima; stoji svega stotinjak metara od najbližih kuća, kamen je savršen, nigdje se ni sekunde nisu orunjili i mogu ovako stajati do kijametskog dana i nakon toga.

Obilazak Ravnog završavamo na nekadašnjoj željezničkoj stanici davno umrle uskotračne pruge Čapljina - Dubrovnik, od prije nekoliko godina preuređenoj u hotel „Stanica Ravno“. Obično ne spominjem ugostiteljske objekte, ali ovdje naprosto moram: jedan čovjek, Dragan Čokljat, vratio se iz Dubrovnika i zapuštenu zgradu, drugdje su slične postale ruševina, pretvorio u mali turistički biser, koji skupine biciklista i avanturisti kojima je šire područje nepresušno vrelo uvijek novih čuda, nikad ne zaobiđu, kao i gotovo niko drugi ko naiđe cestom uz nekadašnju prugu. A kako i ne zastati i svratiti, na osvježenje ili ručak, kod ovakve ljepote i urednosti! Dragan nam priča kako ga stara majka iz Dubrovnika kritizira što je i sinove nagovorio da se vrate u Ravno i uključe u posao: Sine moj, drugi ljudi mater šalju na selo, a djecu u svijet, a u tebe kontra!

Iz Ravnog ću u Zavalu, ne kako bih se zamonašio, čak ću i za znameniti manastir Vavedenja imati samo toliko vremena da ga fotografiram iz doline, s ceste; dovoljan je podatak da datira iz 16. stoljeća i da ga je 1619. godine oslikao veliki Georgije Mitrofanović kako bih shvatio da ga je bolje ostaviti za sljedeći dolazak nego ga obići nabrzinu.

Parkiramo kod gotovo urušenog partizanskog spomenika, zaraslog u travu i žbunje; postament omeđen užetom, uz upozorenje da se ne prilazi, „opasnost od odrona“, mada opasnost, naravno, ne prijeti ni od kakvog odrona već od obrušavanja. Lako je pogoditi da hitam ka Vjetrenici, najpoznatijoj pećini u našoj zemlji; dosad mi je uvijek nešto drugo bilo preče, sad je najpreča ona. Dočekuju me, uz Stanislavovu preporuku, vodiči Helena i Davor. Ulazak je svakog punog sata pa vrijeme kratim dosađujući im pitanjima o pećini; na sva, baš sva, imaju kvalitetan odgovor i oboje se trude ne ono vodički ih odrecitirati, već je iz svakog vidljivo da vole i pećinu, i sve u njoj, i posao koji rade. Žuti šljemovi čekaju na stolu, vjetrovke također uredno složene, okupljaju se i turisti, nikad ne bude da ih nema, pa polako krećemo u svijet podzemlja.

O Vjetrenici bi se moglo pisati i pisati, nisu, uostalom, uzalud tiskane onolike knjige i znanstveni radovi, ne spominje je bez veze već Plinije Stariji 77. godine u djelu Historia naturalis. Kažu, 7014 metara podzemnih kanala pa mi, kad pomislim na to, dođe da su onih 14 nekako „nategli“ :) Potoci, vodopadi i jezerca, voda na sve strane, ali ni u jednom trenu ne zasmeta, makar ovdje uzvodno i nizvodno ne znači ništa, teče onako kako se negdje neka stijena „namjestila“. I gotovo 200 životinjskih vrsta, najviše u jednoj pećini na čitavom svijetu, od čega je njih 37 prvi put viđeno ovdje. Zato je blic zabranjen, može neka od onih rijetkih baja oslijepiti ili će je opucati infarkt i eto štete :)

Po silnom vjetru koji naprosto odnese od ulaza do prve veće prostorije i ja bih pećinu nazvao ovako kako je već stoljećima nazivaju. Onda se sve stabilizira, nije čak ni hladno, naprotiv, poslije vrućine vani, podzemlje je pravo osvježenje. Malo nakon ulaza stoje dva patuljka pa ne mogu ne reći Davoru koju riječ o rudarskom jamskom patuljku-duhu perkmanu (od njemačkog bergmann = rudar), kojim su se etnolozi pozabavili puno puta; Vjetrenica, istina, nije jama već pećina, ali se možda neki asocijalni perkman ipak nastanio ovdje :) Nakon patuljaka, ukaže se leopard, ne slučajno već zato što je kostur jednog, jedini čitav u Dinaridima, 1968. pronađen baš u Vjetrenici. Pronađene su i kosti pećinskog medvjeda pa je i on dobio svoje mjesto u pećini. Pa pretpovijesni crtež, star oko 12 000 godina, puno stalaktita i stalagmita, sjajni nabori velike površine, a na kraju dijela uređenog za posjete strpljivo nas, u svom bazenčiću, čeka čovječja ribica. Da joj uprava špilje plaća honorar, ulaznica bi morala biti dvostruko skuplja, ali njoj ne treba puno, čim joj je, kaže nam Davor, dovoljno da se nahrani – oprostite ako pogrešno zapamtih! – jednom u pola godine. Hajde sve, ali su nas generacijama učili kako čovječja ribica živi jedino u Postojnskoj jami, a onda shvatimo da su nas, kao i mnogo što drugo, učili pogrešno.

Maštoviti su i nazivi pojedinih dijelova, primjerice Tursko groblje, jer sige doista sliče na nišane s turbanima na vrhu. Jedini minus su brojni potpisi na jednom dijelu stropa; vjerujem da bi ih lako bilo izbrisati i da su namjerno ostavljeni kako bi se vidjelo kad su i s kojih strana ljudi dolazili u pećinu i u vrijeme kad nije bila turističko odredište.

Kome je malo, u Biospeleološkom muzeju Vjetrenica čeka ga za priču očito uvijek raspoložena Vesna Slobođan, također jedna od suautorica već spomenute monografije Ravnog. Muzej je smješten u jednoj od starih kamenih kuća, na savršenom mjestu, gdje se put lomi u lakat, ispod manastirskog zdanja, a ulaz u Vjetrenicu je svega stotinjak metara dalje. Čim se baci pogled na izloške, panoe i karte, shvati se da su postavke uređivali stručnjaci iz raznih područja, od speleologije do biologije, a sve je prevedeno i na engleski, očito se od starta računalo i na strane posjetitelje. Tematskih cjelina 16, a krenulo se široko, od objašnjavanja pojma krša, suzilo na Dinaride i svelo na Popovo polje. Potom slijede svi mogući i nemogući segmenti same Vjetrenice, od arheologije i paleontologije pa do popisa i prikaza pećinskih životinjica.

Posebno je istaknuta gaovica, endemična riba Popovog polja. Pretpostavljam da je to riba koju Evlija Čelebija hvali na sav glas. Kaže Evlija da muškarac koji pojede samo jednu ribu iz Popova polja dobije takvu snagu da se te noći „hrva kao brzi i neodoljivi hrvač i postane dovoljno moćan da pet-šest puta nadvlada i pobijedi prijatelja“, a žene „stopalima ne dodiruju tlo i stalno spavaju vesele na leđima.“ „Ako u europskim zemljama i u Bosni“, zaključuje Evlija, „muškarac često ima spolne odnose, poslovično se kaže: Bre, čovječe, sigurno si jeo ribu iz Popova polja!“ Nego, treba li kome gaovice, da ponesem koju? :)

Puno truda je uloženo i u prezentaciju povijesti istraživanja Vjetrenice, ali i drugih okolnih pećina. Usred prostorije o strop je okačen speleolog u punoj „ratnoj“ spremi, a ukraj, uza zid, smješten je drveni čamac izvađen iz Vjetrenice, pomoću kojeg su prvi istraživači, prije više od stotinu godina, prelazili pećinsko Veliko jezero.

Ako već nemam vremena za manastir, moram ga naći za Crkvinu, nadaleko poznat arheološki lokalitet, smješten na dvije glavice usred sela. Istraživanja su ovdje započela još 1950., po odavno pokojnom arheologu i povjesničaru Marku Vegi, a završena, odnosno do daljnjeg obustavljena, tek lani. I sigurno će se nastaviti, budući da se ispod onog što je otkopala arheologinja Snježana Vasilj vidi još kulturnih slojeva. Ukratko: na glavicama leže ostaci dviju crkvi, jedne katoličke, svetog Petra, druge pravoslavne, svete Petke. Petrovica i Petkovica. Uz njih su vidljivi ostaci još jedne oveće zgrade, pretpostavlja se samostana oliti manastira, a okolo je razbacano 27 stećaka, jedan ukrašen štitom i mačem.

Petrovica se spominje u dubrovačkim izvorima još 1525., a u spisu se navodi kao predromanička i katolička. Skadarski nadbiskup don Dominik Andrijašević bio je ovdje 1629. i također ostavio zapis o crkvi, jednoj, kazavši kako je oko nje naredano „puno kneževskih grobova“. Vego je smješta u 12. stoljeće i u njoj je, uz ostalo, otkopao i kamene pluteje s isklesanim pticama koje piju vodu iz kaleža; vidjeh ih za jednog od posjeta Muzeju Hercegovine u Trebinju. Petkovica je puno mlađa, znanstvenici misle da je podignuta nakon 1750., budući da je te godine pravoslavni manastir postao vlasnikom imanja koje je prije uživala katolička crkva. Od kamena ovih dviju i još jedne obližnje crkve, na Miholju, građena je Kadijevića kula, čiji se ostaci i sad lijepo vide koju stotinu metara iznad lokaliteta.

Posljednje odredište ravanjskog hodopisa je selo Orahov Dol. Tu je, ne zna se točno da li 1641. ili godinu kasnije, rođen Nikola, otac Ruđera Boškovića. U Dubrovnik je dospio kao trgovački šegrt, kamo se, nakon što je, za tadašnje (ne)prilike, obišao povelik komad svijeta, vraća i ženi Talijankom Paolom Bettera. Nikolina roda kuća još stoji uspravno, a Stanislav – rekoh da svakog u ovom kraju zna u glavu – doziva starinu Matu Kristića, koji nam otključava kuću. Unutra nešto kao mala etnografska postavka, ručni žrvanj, kolijevka, iznad ognjišta sa sačem vide verige, na podu samar i razno drveno posuđe… Na zidu tabla „Ulica Ruđera Boškovića“, a bista, očito odljev dijela Ruđerovog spomenika u Ravnom, na ulazu u selo. Eto gdje su korijeni velikog astronoma, matematičara, fizičara, filozofa, geodeta, usto čak i pjesnika i svećenika, jednog od najvećih svjetskih umova svog doba, u kamenoj kućici urasloj u ovdje sveprisutni kamen.

Dok izlazimo iz Orahovog Dola, Stanislav mi pokazuje usamljenu ruševinu, uz koju, kao smjerokaz, stoji usamljeni čempres. Izvan sela je pa se mještani ljutnu kad im neko kaže da je haški utamničenik Vojislav Šešelj podrijetlom iz Orahovog Dola. Stvarno je ruševina izvan sela, a radi se o manastirskom imanju na koje je Šešeljev otac Nikola došao iz postojbine Šešelja, sela Mareva Ljut. Tamo Šešelja ima i danas, izbjegli tijekom rata pa se vratili, obnovili kuće i mirno žive „o sebi, pri sebi“, makar ih je, eto, zapala Federacija, a ne Republika Srpska, i to „u zeru“, budući da se entitetska granica pruža upravo kroz to selo.

Znam da je 250 godina golema provalija, znam da svako živi svoj život i da je generaliziranje jedna od najglupljih stvari na ovom blesavom svijetu, ali se, napuštajući Orahov Dol, ne mogu oteti usporedbi, makar koliko bila besmislena: Ruđer Bošković i Vojislav Šešelj?!