Bitka, masakr, tri godine krvavih obračuna

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad je komentator David Coleman opisivao famoznu utakmicu u Čileu 1962. godine između domaće reprezentacije i Italije kao "najgluplju, najodvratniju, najgoru", utakmicu u povijesti, vjerojatno nije ni slutio što će dogoditi nekoliko godina kasnije. 

Kakve će se bitke voditi na relaciji Južna Amerika - Europa. Ma ne bitke, to su bili više ratovi. U kojima je bilo svega. Razbijenih glava, krvi do koljena, uhapšenih. Baš svega.

Sve je navodno počelo na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj. Tamo su Bugari i Portugalci slomili Pelea, Argentinci su dobro udarali Engleze, a onda su Urugvajci krenuli da se obračunaju sa Zapadnom Njemačkom.

"Argentinci nisu ljudi, to su životinje", govorio je nakon utakmice Engleska - Argentina engleski izbornik Alf Ramsey.

Kako su do sljedećeg prvenstva morali čekati četiri godine, Južnoamerikanci su pripremali osvetu kroz Interkontinentalni kup. Jedinu pravu priliku. Prvi su stradali Škoti. Celtic, taj strašni jaki, nepobjedivi. Međutim, Racing je u majstorici slavio 1:0 na legendarnom Centenariju. Utakmica je za sva vremena obilježena kao "Bitka za Montevideo".

Prvi stradao Celtic

Celtic je prvu utakmicu dobio na svom terenu 1:0, pa je onda došao revanš u kojem je Racing slavio 2:1. Ta utakmica je počela tako što je netko iz publike razbio glavu golmanu Celtica Simpsonu. Gosti su vodili i u tom susretu, ali nisu izdržali.

Nakon završetka susreta domaći navijači su krenuli prema svlačionici, bilo je tako "gusto", da je Jimmy Johnston uzviknuo:

"Ljudi dajte im pehar, važno je živ doći kući".

I onda je došla treća utakmica. Treća koja je zaključena s pet crvenih kartona. Valjda je vam je onda jasno kakva je bila. Johnston je počeo. Opalio je jednog domaćeg igrača, nije izdržao. Uskoro je sudac isključio kapetane, Alfija Basilea i Bobbyja Lennoxa. Jock Stein je uporno "vraćao" kapetana na teren dok se nije pojavila policija.

Ludnica se nastavila do kraja, John Hughes je udario domaćeg golmana nogom u međunožje. Ma kaos je trajao do kraja. Igrači Racinga su uzeli trofej, postali su heroji, igrači Celtica su kažnjeni po 250 funti jer su narušavali ugled otočkog nogometa!

Ni Manchester United nije izdržao 

Sljedeće godine je na red došao Manchester United. Slavni Manchester. Best, Law, Foulkes, Stiles, Bobby Charlton. Realno, pet puta bolja momčad od Estudiantesa. Ali Best i društvo nisu znali što ih čeka. Kakva je to družina "The Killer juveniles" Osvalda Zubeldie. Sa Bilardom i tatom Verónom. Zubeldia je imao poseban način pripreme utakmice, jer je jedan dio bio posvećen "psihološkom maltretiranju" suparnika na terenu. Nobby Stiles je bio meta i nije izdržao. Dobio je crveni. Za razliku od njega, Charlton je dobio u nešto u glavu, neki tvrdi predmet.

Best i Law su bili strašno ljuti, jedva su čekali revanš. Gosti su se obranili, bilo je 1:1, Best je došao na svoje pred kraje utakmice. Nokautirao je dvojicu igrača Estudiantesa, jednog je pljunuo.

Masakr na Bomboneri

Ovi okršaji klubova iz Argentine i Velike Britanije kao da su bili najava još jačeg, još žešćeg duela Estudiantesa i Milana. Milana kojeg je predvodio jedan od najboljih "zastupnika" catenaccia Nereo Rocco. Na San Siru Estudiantes nije imao šanse. Rođeni Brazilac Angelo Sormani je utrpao dva komada, jedan je dodao Nestor Combin, Argentinac koji je imao i putovnicu Francuske.

Možda su mogli naslutiti što ih čeka u revanšu igrači Milana, ali sigurno ni blizu onako je bilo. Kako se igralo na kultnoj La Bomboneri, neki su možda čak očekivali da će biti nešto talijanskih imigranta na stadionu, možda je i bilo ali su se oni morali sakriti u "mišju rupu".

Takav pakao kakav su prošli, to što se dogodilo igračima Milana, to se više nikada nije ponovilo. Počelo je od zagrijavanja koje su gosti morali preskočiti jer su bili pod paljbom raznih projektila s tribina. Prilikom izlaska na zagrijavanje poliveni su vodom i vrućom kavom.

Prvo su "Ubitačni maloljetnici" sredili Pierina Pratija koji je od siline udarca pao u nesvijest! Liječnici su ga nekako uspjeli vratiti u život, iako je zaradio potres mozga. Zanimljivo, vrlo aktivan je bio golman domaćih Alberto José Poletti koji je udarao koga je stigao. Sudac Massaro je sve tolerirao, dok su igrači Milani padali kao pokošeni. Posebno nakon što su gosti poveli.

Combina prvo pretučen pa uhapšen

Onda je svojih pet minuta dočekao Ramón Aguirre Suárez koji je očito bio zadužen za "bjegunca" Combina kako su ga Argentinci smatrali. Combin je rođen u Argentini, ali je proglašen izdajnikom jer nije služio vojsku.

"Igrati u Interkontinentalnom Cupu u Argentini, koja je moja zemlja, nositi dres velikog tima kao što je Milan, bio je san. Čak sam zvao i majku da dođe na tribine, prešla je 400 kilometara da me prvi put vidi kako igram, ali sve se pretvorilo u noćnu moru. S aerodroma, čim sam se spustio niz stepenice aviona, vidio sam vojnike s mitraljezima koji su me gledali. Znao sam da dolaze po mene, i jesu. Suárez je bio lud. Uništio mi je lice, udarao me po nogama, pljunuo, bio sam sav krvav. Mislio sam da ću umrijeti na La Bomboneri. Pao sam u nesvijest", pričao je godinama poslije Combin koji je došao svijesti ispred svlačionice.

Bolje bi mu bilo da nije. Jer je uhapšen kao vojni dezerter. U cijeloj priči je izgledalo kao da je Combin otet jer mu jednostavno rukovodstvo i novinari iz Italije nisu mogli ući u trag. I kad su ga uspjeli locirati, policajci su ga prebacili brzo u drugi zatvor. U 4 sata ujutro Combin je zvanično optužen, onako krvav i razbijene glave.

"Da, odjednom su me odveli u zatvor. To je bila najgora noć u mom životu, a ja nisam ništa kriv. Argentinu sam napustio kada nisam imao ni 18 godina, otišao sam u Francusku i tamo odslužio vojni rok" prisjeća se Combin.

Na kraju ipak pušten iz zatvora

Negdje u jutarnjim satima pojavio se papir koji je dokazao kako je služio vojsku u Francuskoj, nakon intervencije argentinskog predsjednika Huana Carlosa Onganije, pušten je i odvezen na aerodrom kako bi se pridružio svojim suigračima na letu kući.

"Emocije su bile strašne kada su mi došli reći da sam slobodan. Odvezli su me na aerodrom i začudo, cijela momčad Milana je bila tamo. Odlučili su da ostanu u Buenos Airesu dok me ne puste. Divno je bilo vidjeti moje pratioce koji su me čekali da zajedno proslavimo pobjedu i moju slobodu."

Estudiantes je slavio 2:1, naravno ovaj put nije mogao do trofeja. Što je čini se dodatno razljutilo domaće igrače.

"Kada im je postalo jasno da neće stići zaostatak iz prve utakmice, onda su počeli udarati. Čim bi sudac okrenuo glavu, to je bilo nešto strašno. Udarci i udarci. Bio je to masakr kakav nikada prije nisam doživio", pojasnio je desni bek Milana Angelo Sormani.

Nakon ove utakmice je postalo jasno kako su stvari otišle predaleko, pa je veliki diktator Juan Carlos Ongania naredio čelnicima Saveza da najoštrije kazne. Poletti je doživotno izbačen iz nogometa, Suárez u zatvoru. Nakon ovakvih obračuna činilo se kako će Intercontinentalni Cup stati, ali nije iako su osvajači naslova prvaka Europe. Bayern, Ajax, Atletico Madrid prijetili kako neće putovati u Južnu Ameriku.

Ipak, nakon sedamdesetih godina, odlučeno je da 1980. godine Nacional i Nottingham Forest igraju jednu utakmicu u Tokyu. Opet, kada danas pogledamo Svjetsko klupsko prvenstvo sve nekako izgleda poprilično mlako. Realno.