Čarobnjak s Neretve

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije istina da su Hercegovci sedamdesetih navijali za Dinamo ili Hajduk. Navijali su za Velež.

Velež je bio neka vrst Bayer Leverkusena tog vremena. Doduše nikad nisu postali prvaci kao Leverkusen ove godine.

Ali da su mogli u to doba biti prvaci, mogli su. Da su, recimo, partijski bili jači sigurno bi jedne godine bili i prvaci.

Međutim, nisu zato Hercegovci navijali za Velež. Navijali su jer je Velež igrao sjajan moderan nogomet. Zvezda, Hajduk, Dinamo, Partizan gadno bi se svaki put proveli u Mostaru.

Bilo je u ekipi mnoštvo sjajnih igrača, ali trio koji je davao taj, Dalmatinci bi rekli, šug Veležovoj igri su nezaboravni Bajević, Marić, Vladić. Poznatiji još kao BMW.

Svi klinci znaju kako BMW šestak može potegnuti, pa nije ni potrebno posebno palamuditi da se se kuži zbog čega su se zvali BMW. Jednostavno su gutali sve pred sobom kao nabrijan bemve kad guta cestu.

No ovih dana jedno je slovo, nažalost, otpalo. Umro je legendarni Veležov veznjak Franjo Vladić, poznat još kao Kulje. Zašto Kulje, bok te pitaj, to samo zna njegova ekipa koja ga je tako prozvala. Ali svi su imali nadimak i morao si živjeti s tim. Makar bio BMW.

Prvi put pod Bijelim Brijegom

"Iđemo u Mostar na Velež – Zvezda!", rekao je otac te ’73. kada se u Rakitno dovezao Volkswagenovim kombijem iz Njemačke.

Mene je sunce ogrijalo kao i našeg rođaka Matu, te smo se nas trojica u tom vozilu koje je bio simbol hipija i flower powera spustili niz Žovnicu u Mostar.

Usput rečeno, kombi je imao svoj gadan put jer ga je starome godinu dana ranije oduzela JNA, jer je ganjala naše emigrante, koji su se s oružjem ubacili u Jugoslaviju, te na tragu hrvatskog proljeća htjeli dignuti Hrvate protiv omražene zajednice.

Ali da su znali kako je raja u to doba voljela Velež, sigurno bi ostali u Australiji, tražili opal i tjerali klokane.

"To ti je Duško Bajević!", rekao mi je otac u tom navijačkom grotlu glasovitog stadiona 'Pod Bijelim Brijegom'.

I ja sam bio ushićen jer konačno sam uživo vidio Princa s Neretve kako skače, zabija gol glavom, a frizura mu je ostala na mjestu.

Nekoliko dana poslije cijela ekipa Veleža je na poziv jednog rakitskog gostioničara gostovala u Rakitnu, i tamo odigrala revijalni susret s domaćom ekipom. Rezultata se ne sjećam, a nije ni bitan.

Kuljin dres i nezaboravan stil igre

Poslije su se svi ponapijali u toj birtiji, ja sam, naravno, bio sa starim, Kulje je bio tamo i dobio sam njegov dres.

Kažu da je to bilo vrijeme romantičnog nogometa, i mogao bih se složiti. Jer nitko od njih nije zarađivao kintu, a igrali su maestralno. Možda je nogomet sedamdesetih bio i najljepši u povijesti. Barem što se mene tiče.

Bolje da ne nabrajam sve šmekere toga doba. .

Franjo Vladić se savršeno uklapao u to. On je bio fantazista i svaka njegova lopta je imala 'treće oko'. Bilo je to vrijeme kada se imalo vremena umirati u ljepoti.

A Franjo Vladić je znao baš to; dovesti nogometnu igru na taj rub fantazije, kada je bitan potez, kada je bitna kreacija, e da bi se o tom poslije potanko prepričavalo.

Franjo Vladić pripada onoj generaciji sportaša koji su se pojavili 'niotkuda' iz neke mostarske uličice, kao što se koji godinu potom pojavio i Blaž Slišković i doveo umijeće nogometne igre do savršenstva, do one točke kreacije za koju zapravo živiš, i koja je i krajnji cilj našeg uživanja u sportu.

To su momci koji bi se pojavili na brazilskoj Marakani i doslovce bacili u ekstazu karioke i tamošnju torcidu.

Legende ne umiru, one žive vječno, to se zna. Franjo Vladić je fizički otišao, ali ostat će legenda o jednom dečku s Neretve koji je nogomet igrao poput čarobnjaka.