El Principito posljednji romantik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Igrala se 34. minuta finalne utakmice Kupa Kralja. Slobodan udarac za momčad Zaragoze je izveo tada mladi Urugvajac Rubén Sosa. Udaljenost je bila 25 metara, šut nije bio jak, ali je lopta završila iza leđa Urrutija, golmana Barcelone. Zaragoza je osvojila kup ponovo nakon dvadeset godina čekanja. Nogometni svijet je upoznao Urugvajca koji će vrlo brzo krajem osamdesetih i početkom devedesetih postati velika zvijezda južnoameričkog nogometa. U vrijeme kada to nije bilo lako biti. Jer to je vrijeme Maradone, Carece, Alemãoa, Caniggie, Dunge, Francescolija.

''Lopta je zakačila jednog igrača, i prevarila je golmana. Sjećam se da je bilo veliko slavlje, Zaragoza dugu vremena nije mogla osvojiti Kup, posljednji put je to bilo kada sam ja bio beba od mjesec dana'', prisjetio se Sosa trenutka koji je jednim dijelom obilježio njegovu karijeru.

Iz Danubia u Zaragozu

Rubén Sosa rođen je 25. travnja 1966. u Piedrasu Blancasu, predgrađu Montevidea. S obzirom na to da je imao brojnu obitelj, foliranja nije bilo. Paralelno sa školom, morao je i raditi, ali se našlo vremena i za nogomet kojeg je počeo trenirati dok je bio u osnovnoj školi. Njegov prvi klub je bio Danubio.

''Danubio je bio sjajan klub za mlade igrače koji dolaze. Stvarali su i pravili igrače koji će u jednom trenutku otići, potpisati ugovor u Europi, ja sam razmišljao o Engleskoj, a završio u Španjolskoj. Nisam se puno dvoumio kada je 1984. godine stigla ponuda Zaragoze. I nisam pogriješio, jer ljudi u tom klubu su bili fenomenalni, vodstvo koje mi je pružilo priliku, ali i koje me je znalo zaštititi, stati uz mene. Ja sam tada bio kao dijete. Već tada igrao za reprezentaciju, Avelino Chaves je stigao kao bi prisustvovao utakmici protiv Argentine. Vratio se u Španjolsku i rekao ljudima u klubu kako postoji jedan mladić u Urugvaju kojeg želi dovesti u klub. Chaves mi je bio je poput oca u Zaragozi, znao je razgovarati sa mnom, umiriti me, ali i ohrabriti kada je to potrebno'', danas kaže Sosa koji će u Španjolskoj ostati tri sezone. Iako je u to vrijeme Argentina bila svjetski prvak, Urugvaj je držao primat u Južnoj Americi.

Nešto poput vulkana, samo eruptira

1983. godine je selekcija Omara Borrása osvojila Copu, predvođena Enzom Francescolijem. Na sljedećem turniru, uz Francescolija tu je već bio Sosa, a Urugvaj je obranio naslov. Malo je nedostajalo da Urugvaj i treći put zaredom ode do kraja, ali je domaćin Brazil, veliki rival slavio u presudnoj utakmici 1:0. Bebeto jeste sa šest golova bio najbolji strijelac turnira, ali je za najboljeg igrača proglašen baš Sosa.

Imao je vještinu, znao je zabiti spektakularno, efektno, onako lijevom žestoko, ali je istovremeno mogao biti prgav, neugodan, spreman za fight. Sve u svemu, bio je vizija pravog napadača kojidolazi iz Južne Amerike. Tvrd, neugodan, opasan, strastven. Nešto poput vulkana koji dugo miruje, ali i u trenutku eruptira. Bio je izrazito nizak, pa nisam izgled nije odavao da se radi o vrhunskom igraču, što je bila njegova prednost. Jer mnogi su ga znali podcijeniti, a onda bi Sosa poput munje s lijevog krila doletio i nitko ga nije mogao zaustaviti.

Prelazi u Lazio

Sve velike zvijezde južnoameričkog nogometa u to vrijeme su igrala u Italiji. Ligi koja je u periodu kraja osamdesetih i početkom devedesetih bila najbolja na svijetu. Ni Sosa nije bio izuzetak. Prva stanica je bio Lazio gdje je bio najveća.

Vrlo brzo se uvukao pod kožu navijačima ovog kluba koji ga se i danas rado sjećaju. U dresu Lazija je odigrao 140 utakmica, postigao je 40 golova, ali nije bilo trofeja.

Najbolje godine u Interu

Mogao je možda ostati u ovom klubu i dočekati eru Cragnottija, ali nije. Odlučio se za Inter, tamo gdje je "El Principito" proveo najbolje igračke godine.

''Dva sata smo razgovarali prije nego što ću potpisati ugovor s Interom. Oni su stalno govorili kako sam ja tu radi novca. Supruga predsjednika kluba je znala uzeti vaš autogram pa bi onda na račun vašeg potpisa procijenila kakva ste osoba. Ona bi bila ta koja definira vašu osobnost. Da li ste dobri ili loši za klub. Za mene je tvrdila da sam loš. Ja rekao ljudima u klubu da ako postignem manje od 20 golova, mogu me platiti kako oni žele, ali ako postignem više od 20 golova, moraju mi isplatiti ono što moj agent traži'', sjeća se Sosa.

Prve sezone se zaustavio na 20 golova u prvenstvu, kao prvi strijelac kluba, naredne je zabio četiri manje, ali je opet bio najbolji u klubu.

Sosa je u Interu pokazao da može biti velika riba u velikom ribnjaku. Kruna je bila osvajanje Kupa UEFA, međutim dolaskom Bergkampa stvari su promijenile. Urugvajac je tretirao Nizozemca više kao suparnika, a ne kao suigrača. Iz Intera je otišao u Borussiju Dortmund i tek je tamo uspio osvojiti titulu prvaka. 

''Mene je njemački nogomet šokirao. Igralo se brzo, fizički, manje tehnički. Ipak, sjećam se punih stadiona, odlične atmosfere i titule prvaka koju smo osvojili'', vratio je film Sosa na tu jednu sezonu u Njemačkoj gdje su ga mučile malo i povrede.

U Nacional pod stare dane

Osam godina nakon prve, osvojio je još jednu Copu s reprezentacijom na domaćem terenu i više se nije vraćao u Europu. Ostao je doma i ispunio svoj dječački san, zaigrao za Nacional iz Montevidea. I to kako.

U četiri godine, tri puta je bio prvak, jednom najbolji strijelac lige, jednom Copa Libertadores. U poznim igračkim godinama. Karijeru je nakon epizode u Kini zaključio 2006. godine. Iako je napravio puno s reprezentacijom prije svega u Južnoj Americi, ostaje žal što nešto slično ili barem približno nije uradio recimo na Svjetskom prvenstvu. U Italiji gdje je Urugvaj ostavio blijed utisak. Baš kao i Sosa kojeg pamtimo po promašenom jedanaestercu kontra Španjolske.

Posljednjih godina "El Principito" je kako to obično biva dobio malo stomaka, ne bavi se isključivo trenerski posao, iako je otvorio nogometnu školu. Svoj mir je našao u radu s djecom. Ne želi prijeći u "prave" trenere jer je kako kaže previše neodlučan za tu ulogu. Dok je igrao u Italiji, novinari su ga često poredili s Maradonom što je možda malo i bilo pretenciozno, jer Sosa nije imao trodimenzionalnu genijalnost i kreativnost Maradone, ali da je bio vrhunski igrač jeste. 

Baš kao što je nakon njega bio Forlan ili su to recimo danas Suarez i Cavani, ali Sosa je bio stara škola, ona pomalo zaboravljena, romantična koja vas može kupiti jednim potezom. "El Principito" je bio baš takav igrač, jedan od posljednjih.