Henri Delaunay, čovjek koji je osmislio Euro

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Henri Delaunay se prvo bavio nogometom igrajući za momčad Étoile des Deux Lacs, a onda se malo okrenuo suđenju. Karijera suca je trajala do utakmice AF Garenne-Dovesa i ES Benevolencea. Preciznije nakon te utakmice se završila. Lopta je pogodila u lice, Henrija pa je usput progutao zviždaljku i slomio dva zuba. Ostao je živ, ali se malo odmakao od terena. Od nogometa nije.

Ako se pitate zašto nam je bitan ili važan tamo neki Francuz, na početku još jednog Europskog prvenstva, odgovor je jasan. Radi se o čovjeku koji je pokrenuo priču, koji je najzaslužniji što danas imamo jednog takvo takmičenje.

Usmjerivši pozornost na manje opasne poslove, Delaunay je započeo svoj meteorski uspon kroz administrativne redove francuskog nogometa, prvo služeći kao predsjednik kluba u kojem je igrao, zatim kao glavni tajnik Interfédéral Comité francais (CFI), nečega što će kasnije postati Francuska nogometna federacija.

Tečno govoreći engleski jezik, bivši sudac putovao je puno, sastajući se s administratorima i igračima širom svijeta. 1929. pridružio se kolegama iz Njemačke i Italije u predsjedavanju prvim sastankom onoga što će kasnije postati FIFA. Bio je odmah uz Julesa Rimeta, kao član odbora FIFA-e, kada se krenulo u organizaciju prvog Svjetskog prvenstva 1930. godine.

Bio jeste uz Rimeta, ali nije dobio pravu priliku, njegove ideje, planovi su uglavnom završavali negdje u magli, a pričao je i razmišljao o europskom prvenstvu, kupu europskih prvaka. Međutim administratori su nekako bili naklonjeniji Rimetu čovjeku koji je popularno zaslužan za "izmišljanje" Svjetskog prvenstva. Zato su snovi Henri Delaunay ostali neostvareni sve do njegove smrti 1955. godine.

Počelo je kao Kup nacija

Njegov prijedlog je u startu bio vezan za Kup europskih nacija, već je imao nacrt Pravilnika o takmičenju, a sve to je bilo dostavljeno nacionalnim savezima, koji su bili poprilično podijeljeni oko toga. Naravno, kompletnu ideju je itekako usporio Drugi svjetski rat, nakon kojeg su recimo reprezentacije Španjolska, Italija i Francuska igrale s B momčadima uz Grčku, Tunis, Egipat nešto što se zvalo Mediteranski kup. Otočke zemlje su imale svoj kup,  Skandinavske također kao i Balkananske i zato se sve razvuklo.

U godinama nakon 1945. europski kontinent je ležao podijeljen između zapadnih sila i uspona komunizma na istoku. Nacionalne saveze je prosto bilo nemoguće natjerati da krenu u nešto novo. Bio je to ambiciozan projekt, ali neke zemlje jednostavno nisu bile zainteresirane.

Zapadna Njemačka, Italija, Belgija i Nizozemska nisu se trudile ući niti u kvalifikacije, a slične korake su poduzeli Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska.

Republika Irska presudila

Prolazile su godine, kongresi, ali potrebnih 17 glasova nije bilo. Na kraju je presudio glas koji je stigao iz Dublina 1957. godine. Sljedeće 1958. godine, u jednom hotelu u Stockholmu obavljen je ždrijeb. Tri godine nakon smrti inicijatora i pokretača, Henrija Delaunaya.

U bubnju se kako to volimo reći našlo 17 reprezentacija što je bio problem. Odlučeno je da će igrati nokaut faza u kvalifikacijama, s tim da su Čehoslovačka i Republika Irska morale odigrati i jedno pretkolo. Parovi su bili sljedeći: Sovjetski Savez - Mađarska, Francuska - Grčka, Rumunjska - Turska, Norveška - Austrija, Jugoslavija - Bugarska, Istočna Njemačka - Portugal, Španjolska - Poljska te Danska - Čehoslovačka.

Utakmicu između Sovjetskog Saveza i Mađarske na Central Lenin Stadionu gledalo je malo više od 100.000 gledalaca, dok je recimo Jugoslavija tukla Bugarsku uz gol sjajnog Galića nakon svega 27 sekundi igre, dok je u Sofiji strijelac bio Muhamed Mujić.

U četvrtfinalu ždrijeb je spojio u tom trenutku nespojivo. Španjolsku i Sovjetski Savez. Španjolci su imali veliku, sjajnu momčad s Kubalom, Di Stefanom, Gentom, Luisom Suárezom, Heleniom Herrerom na klupi. S druge strane, jaki su bili i Sovjeti, pa je to trebao biti sraz dvije najbolje selekcije u tom trenutku. Samo je trebao biti, jer na kraju utakmice nisu odigrane.

Diktator, general Franco zabranio timu putovanje u Moskvu, tvrđavu komunizma, jednako kao što je Sovjetima zabranio ulazak u Španjolsku. Spominjala se mogućnost neutralnih terena, Sovjeti su tražili novčanu odštetu za prodate ulaznice, ali na kraju utakmice nisu odigrane.

 Di Stefano je bio posebno razočaran. Sovjetski Savez je otišao na završni turnir, uz Jugoslaviju, Čehoslovačku i domaćina Francusku.

Utakmica za sva vremena

Dobro, danas se može reći kako je taj završni turnir Europskog kupa nacija možda bio slab, ali sudionici završnog turnira su u tom trenutku bile četiri izuzetno jake selekcije. I baš tada na tom turniru odigrana je jedna od najluđih utakmica.

 Ona između Francuske i Jugoslavije na Parku Prinčeva 6.srpnja. Francuska je u ovom susretu imala 3:1, 4:2, tamo u 75. minuti, a onda su Tomislav Knez i legendarni Dražen Jerković sa svoja dva gola kreirali preokret. U samo tri minute. Francuzi su ostali u čudu, Jugoslavija je otišla na megdan Sovjetskom Savezu.

– U polufinalu smo protiv Francuske odigrali, kažu, jednu od najšokantnijih utakmica u povijesti EP-a. Vodili su Francuzi 4:2, no mi smo u četiri minute zabili tri gola i pobijedili 5:4. Francuski navijači nisu mogli vjerovati. Dražan Jerković bio je najbolji u tom susretu, zabio je dva gola, a onaj drugi jako je razljutio domaćine. Naime, bio je sam na crti, ali nije odmah zabio već si je prvo digao loptu na glavu. To možda nije bilo u skladu s fair-playom, ali takav je bio Draža, poseban, rekao je jednom prilikom Željko Matuš.

U finalu su na jednoj strani bili Jašin, Mikheil Meskhi, Anatoli Maslenkin, Viktor Ponedelnik s jedne, te Vidinić, Durković, Jusufi, Žanetić, Miladinović, Perušić, Šekularac, Jerković, Galić, Matuš i Kostić s druge strane. Svjedoci tog susreta, novinari koji su izvještavali su bili skloni tvrdnji kako je Jugoslavija bila jako blizu naslova prvaka, a glavni krivac zašto je ostala bez istog je jedan od najvećih golmana svih vremena Lav Jašin.

Branio je Jašin fenomenalno, u prvom poluvremenu se istakao s nekoliko sjajnih intervencija, ali u 41. minuti nije mogao zaustaviti raspoloženog Galića koji reagirao u petercu nakon prodora i centaršuta Dragoslava Šekularca s desne strane. Kada je Jugoslavija pojačala pritisak u drugom dijelu, Sovjeti su izjednačili preko Slave Metrevelija koji je iskoristio lošu intervenciju Vidinića. U produžecima prilike propuštaju Galić, dva puta Jerković što Sovjeti kažnjavaju u 112. minuti. Centrirao je Babukin, Ponedelnik je pogodio.

- Moje prezime bilo je san za sve urednike u tom trenutku. Susret je započeo u 22 sata i gol sam postigao sljedeći dan. Nakon ponoći već je bio ponedelnik", govorio je sovjetski junak. Galić i Jerković su uspjeli postići po dva gola, dok su se Vladimir Durković, Milan Galić, Dragoslav Šekularac i Bora Kostić našli u idealnoj postavi turnira.

Srebreni Kup, visok 60 centimetara i težak 8 kilograma danas je jedina poveznica sa čovjekom po kojem ovaj pehar nosi ime,  po čovjeku koji je bio vizionar puno godina ranije. Zato kada gledate ceremoniju dodjele pehara, sjetite se Henrij Delaunaya.