Nekadašnji vrhunski nogometaš: Sportaši ne trebaju biti idoli mladima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Apsolutno nije dobro to što su sportaši idoli mladima. Idoli moraju biti učitelji, liječnici ili novinari, jer je i novinarstvo plemenito zanimanje'', rekao je vrhunski nogometaš, pisac i pjesnik Ivan Ergić u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, objavio je portal Novosti.

Tomičić je Ergića ugostio u povodu predstave “Jezik kopačke” nastaloj prema tekstu Ergića i Filipa Grujića koja je u subotu, 21. rujna, u režiji Boruta Šeparovića, premijerno prikazana u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM).

''Jako sam zadovoljan. Uspjeli smo ispričati autentičnu priču o tome kako svet nogometa izgleda u pozadini. Nismo htjeli biti dopadljivi, i mislim da smo uspjeli'', kazao je 43-godišnji bivši reprezentativac Srbije.

Ergić se tijekom karijere vrhunskog nogometaša izborio protiv depresije, a potom se, paralelno s igranjem, okrenuo pisanju i analitičkoj kritici vrhunskog sporta. Uvjeren je da ''apsolutno nije dobro'' to što su sportaši idoli mladih.

''Deplasirano je da sportaš bude idol, a idol je zato što se istura, pogotovo u nogometu. Jedino u nogometu kapitalizam može prikazati da svatko može doći od najvećeg siromaštva do najveće slave i bogatstva. Kroz sport kapitalizam individualizira ono što je socijalno neizdrživo, i zato je jako opasno kad hvale to što Đoković igra još i u 37., a Modrić u 39. godini. Sportaši kapitalizmu služe kao dobra reklama da tjera ljude preko granice izdržljivosti'', kazao je Ergić.

Ispričao je kako je njegova obitelj izbjegla iz Gaćeleza, sela u šibenskom zaleđu u kojemu im kuća i danas stoji minirana. Otišli su u Srbiju, a odande u Australiju, gdje je potpisao prvi profesionalni ugovor, a potom ga je kupio talijanski Juventus.

''Sve mi je to izgledalo nestvarno: sa šesnaest sam bio izbjeglica, a tri godine kasnije želio me jedan od najboljih klubova na svijetu. Bio sam potpuno impresioniran, ali to me dovelo u probleme kad sam shvatio kako nogometni svijet funkcionira iznutra'', kazao je.

Jer, u to vrijeme Juventus je, kaže, bio ''polumafijaški klub''.

''To se i pokazalo u aferi Calciopoli 2006., ali zbog impresioniranosti nisam na to obraćao pažnju, iako je moj stari primijetio. Ali, toliko sam bio hipnotiziran da sam išao čak i protiv oca koji me upozoravao i predlagao da razmislim. Ali ne, 'Juve' – hoću tu da igram'', prepričao je.

''Profesionalni sport je sve, samo ne zdrav'', tvrdi Ergić. ''Apsolutno nije igra, nego jako brzo postane natjecanje i gladijatorska borba. Od tjelesnog drila, mnogo je važniji psihološki: traže da se potpuno poistovjetiš, čak i van terena'', kazao je i objasnio fenomene takvog života, poput pritiska grupe - “gruppenzwang” ili “peer pressure” - toksičnog maskuliniteta, konformizma, trenerske okrutnosti, uništavanja tijela ili gubitka smisla za igru.

Pod takvim pritiskom, Ergić je u sezoni 2002/2003 bio među prva tri mlada igrača u Europi, ali je gotovo istodobno obolio od depresije.

''Bio sam na dnu, nisam ni znao šta mi se dešava. Iako sam imao predrasudu - imam 21 godinu, pa neću u ludaru da idem - završio sam na psihijatrijskom stacionarnom liječenju. Naknadno mi je to najbolje životno iskustvo, jer me ohrabrilo. Imao sam odličnog psihijatra, koji mi je pomogao da se vratim igranju. Krenuo sam da istupam i javno, i doprinio sam detabuizaciji. Pisali su mi mnogi koji su prolazili isto što i ja, ali nisu smjeli da kažu. Bio sam svjestan da će mi moje istupanje kao depresivca spustiti vrijednost u nogometnom svijetu, ali bilo mi je svejedno: nisam više sanjao da ću igrati zajedno sa Zidaneom. Moj otpor dolazio je iz poznavanja tog svijeta, ali i iz želje da ostanem normalan i realiziram svoju ljudsku i igračku suštinu'', kazao je Ergić.