Je li stvarno moguće promijeniti Mostar?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon dvanaest godina u nedjelju izlazimo na izbore. Svi mediji bruje o Mostaru i Mostarcima, kako smo k'o kokoš rasparčana u komadiće tako dugo bili zaleđeni, kako ćemo, eto, konačno u nedjelju dočekati da nas ubace u lonac, odnosno kako ćemo izaći na izbore. No, često se uz proces odleđivanja spominje i proces promjene. Kao, eto, nakon dvanaest godina, Mostar ovakav kakav je, zreo je za promjene i izbori će to pokazati!

Ispočetka se to pojavilo kao prosta želja nekolicine medija, koja promjenom vjerojatno smatraju pobjedu svojih, a onda, po principu današnjeg copy/paste novinarstva, gotovo da je zdravo za gotovo prihvaćeno od većine. Promjena se uvukla u izvještavanje, u analize, a počela je stanovati u programima političkih stranaka – čak i onih koji su Mostar i odvukle u ovo stanje kome. Svi bi najednom bili ta dugo očekivana promjena!

Svi bi najednom čistili, odvozili smeće i odlagali ga po europskim standardima, svi bi se uhvatili u koštac sa razularenim prometom u gradu, svi bi rješavali nelegalnu gradnju – ukratko, najednom su svi fini, skloni promjeni, kao da nitko živ nije vladao zadnjih dvanaest i više godina.

Naravno, većina obećanja obične su floskule, jer da bi Mostar zbilja zasjao treba mu opći konsenzus gotovo svih političkih aktera u Gradskom vijeću, treba mu dogovor i usuglašavanje pogleda na sadašnjost, budućnost, te, nažalost, prošlost. A već na Statutu grada jasno se vidi kako manevarskog prostora za suradnju ima točno onoliko koliko prostora ima na vršku igle, odnosno, ako jedni neće surađivati onda sve propada. A onda se pod konsenzusom kod nas obično smatra „evo, ja ću tebi, ako ćeš ti meni“ i najbolje smo ga vidjeli na djelu u zadnjih 12 godina. I više od toga.

Ako će promjena biti samo kozmetička smjena na vrhu grada, u kojem će glavne političke snage u gradu samo zamijeniti mjesta (što bih usporedio sa mijenjanjem ruke prilikom muške masturbacije, odmoriš desnu, da bi lijevom uradio isto), onda to nije nikakva suštinska promjena, nego dokaz kako Mostar nije ništa zreliji nakon svih ovih godina – i da je u suštini grad sa dva lica, gdje svaka ruka svoje lice mije, a samo se deklarativno zalažu za obadvije.

Uopće ne sumnjam kako bi i u takvom razvoju situacije mnogi lako posegnuli za oglašavanjem rezultata izbora kao neke velike promjene, što ne bi bilo prvi put da se javnost dovodi u zabludu, a zabluda će se otkriti čim prvi put zapne u Gradskom vijeću, a zapet će čim prije. I Mostar će opet utonuti u svoje strateške rovovske bitke u kojima pametniji ne popušta.

Jedina prava promjena u Mostaru bila bi masovno odbacivanje dosadašnjih političkih saveznika na vlasti, onih koji su do sad držali Mostar u šaci,  i odabir opcija koje bi zbilja radile drukčije i koje bi građanima znale pristupiti na način da ih ti građani onda jednako vole i na jednoj i na drugoj strani grada. No, tu već nailazimo u startu na dva eliminacijska pitanja – postoji li takva snaga u Mostaru u ovom trenutku? Postoje li građani kojima neka od takvih stranaka jednako dobro zvuči i iz hrvatskog i iz bošnjačkog rakursa i koji su spremni „opustiti ruku“ i zaokružiti ih? Čak i ako je odgovor na oba pitanja potvrdan, ide treće i najteže pitanje – Koliko zbilja ima takvih Mostaraca? Koliko zbilja ima stanovnika grada koji nisu komformisti i koliko zbilja je stanovnika u gradu kojima je dosta svega i koji žele bilo koga, samo da nije ovaj isti?

Nitko zapravo ne zna. Predugo nemamo izbore da bismo znali kako će glasati generacije koje prvi put izlaze na izbore. Jesu li Tik – Tokovci spremni razmišjati drugačije, jesu li Youtuberi drukčiji od svojih roditelja? Uh! Tko to može znati?

No, ono što znamo je kako su stranke pozicije dosta toga učinile da demoniziraju aletrnativu, koristeći se poznatim metodama koje, gle čuda, uvijek nekako upale. No, i sama alternativa potrudila se tu i tamo naivno upasti u klopku, čak i kada je klopku bilo lako zaobići. Zapravo je, pobnavljam još jednom, manevarski prostor jako uzak i kad te navuku da se očituješ o velikim temama od povijesnog značaja, u Mostaru, ovakvom kakav je, teško da se možeš licem okrenuti jednima, a da pritom ne okreneš guzicu drugima.

A za dobronamjerno prihvaćanje takvih formativnih saplitanja potrebno je glasačko tijelo lišeno refleksa iz prošlosti koji mute razum – i baš zbog toga ostaje pitanje svih pitanja – od kakvog je štofa u ovom trenutku mostarsko biračko tijelo?

U nekim normalnijim i gadnom poviješću neopterećenim sredinama ovako loše upravljanje gradom bilo bi ekspresno kažnjeno na prvim izborima, ali Mostar, kao famozna paradigma Federacije, bojno je polje kojim odzvanjaju trube svih federalnih bitaka, što je sasvim razumljiv i, koliko god mislili da to nije fer, legalan alat u rukama vladajućih. I zato smo mi, Mostarci, zapravo, prokleti. S jedne strane vapiš za promjenom, a s druge te strah iste.

Promjena, kažeš? Ostanimo kod toga da je vraćanje izbora u Mostar promjena sama po sebi. U odnosu na kameno doba u kojem je grad bio, prelazak u brončano doba demokracije doima se kao velika promjena. Nećemo više biti pećinari, ali će umjesto čvrste gradnje Mostar još stajati kao sojenica, čekajući da malo jači vjetar zaljulja kuću. A vjetar blokada i dalje će kao Domoklov mač lebdjeti nad gradom, iz prostog razloga jer su statutarna i izborna pravila takva i drukčija još dugo neće biti. Kao što će se Federacija sa svim svojim manama i blokadama, stalno prelijevati preko Mostara.

Za bilo kakvu jaču gradnju od klimave sojenice Mostarci će morati iznenaditi sami sebe – i odabrati vrlo šareno za početak. A je li Mostar spreman za masovni povratak života u koloru? Deklarativno da, ali jedno je sabiti želje i pozdrave u pamflet, a drugo je situacija na terenu. Drugim riječima, kad se popneš iznad grada i pogledaš Mostar, opće sivilo dominira, u moru ocvalih raspalih fasada u 50 nijansi sive (prljavo bijele, bolje reći) bojom se izdavaja tek pokoja zgrada na čelu sa Starom Gimnazijom.

No, čak ni mnogo šarenije ne garantira kako u novom sazivu Gradskog vijeća neće biti zatezanja i blokada, Mostarci su taoci Grada, Grad je talac Federacije, ali će ipak iste biti možda nešto lakše otkočiti. 

No, prava promjena traži strpljenje i jako dug put, onaj koji je bliži definiciji korak naprijed, a dva natrag i tako mnogo puta. Svaka druga promjena će biti tek performans površnih i navijačkih medija u noći i jutro nakon izbora. Pa s koje god strane dolazili.

Da, jebiga, jednostavno ne može bez ove predzadnje rečenice.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.