Boje ljeta: Crvena, bijela i crna

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ljeto nam - da parafraziramo Arsena Dedića kojeg je posebno nervirala proljetna radost flore, faune i ljudskog roda - nažalost dolazi. Ali dobro, barem nešto o tome znamo. Recimo, da će biti odvratno vruće i da će sarajevska Vijećnica i mostarski Stari most biti u tri boje: crvenoj, bijeloj i crnoj. Baš tim redom. Kao na zastavi Sirijske Arapske Republike sa kojom ćemo se, ukoliko se ostvare najave Recepa Tayyipa Erdogana, solidarisati, jer zaboga, ko bolje od nas zna kako je biti žrtva agresije brojčano većeg i puno bolje naoružanog komšiluka.

Šarene zgrade i druga infrastruktura neće, naravno, biti jedino što ćemo napraviti.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će, i to jednoglasno, osuditi tursku agresiju na dijelove suverene države Sirije i zatražiti hitan prekid vatre, te jednako hitno povlačenje okupacijskih snaga.

Parlamentarna skupština BiH će, također, zauzeti jasan, nedvosmislen i osuđujući stav o nasilnom ulasku pripadnika turske vojske u Siriju.

Bakir Izetbegović se sekunde neće premišljati i odjebat će Erdogana, samo što tu vijest neće prenijeti turske novine na bosanskom jeziku i sa redakcijskim adresama u Sarajevu.

Vijeće ministara će na hitnoj, telefonskoj sjednici, zadužiti ministricu vanjskih poslova Biseru Turković da otputuje u Damask i tako pokaže kako je Bosna i Hercegovina uvijek na strani napadnutih.

Žene SDA – da, tako se zvanično zove organizacija! – će početi prikupljati lijekove, odjeću i suhu hranu za ugrožena područja.

Fadil Novalić će dogovoriti sa Jelkom Miličević da se izdvoji dva-tri miliona maraka za prihvat i smještaj izbjeglica iz ratne zone na granici Turske sa Sirijom.

Šarenit će se, red je, profilne slike na društvenim mrežama.

Naš će stav, da skratimo, biti jasan, a Turska više neće imati ulogu bitnog faktora u Bosni i Hercegovini.

Na kraju krajeva, kurit će nas bolac zato što Turska hoće da je se isključivo zove Turkiye. Za nas će biti samo – agresor.

Sultan našeg doba, Recep Tayyip Erdogan, najavio je prije nekoliko dana da će oružane snage te zemlje izvršiti vojnu intervenciju u dijelovima sjevernog sirijskog teritorija, kako bi „ojačale južne turske granice“ i osigurale se od „kurdskih terorista“ iz Jedinica za narodnu odbranu (YPG) koje Ankara smatra produžetkom Radničke partije Kurdistana (KPK), a Amerika i Rusija – da, i jedni i drugi! – saveznicima. Taj YPG, inače, za razliku od KPK, nije na washingtonskoj listi terorističkih organizacija, dok KPK jeste. U Ankari se, naravno, ne zamaraju distinkcijom.

Istina, Turci ne planiraju okupirati cijelu Siriju: zanima ih tek nekoliko stotina kvadratnih kilometara i pet-šest gradova, a ni napad ne zovu napadom već, je li, ograničenom vojnom intervencijom. No, ni Vladimir Putin razaranje Ukrajine ne naziva agresijom nego nečim ograničenim i usmjerenim na borbu protiv nacista, dok mu cilj nije izbijanje na granicu s Poljskom već puna kontrola istoka, plus malo sjevera i juga, susjedne države.

Ako ćemo, dakle, imati jasan, jednostavan i principijelan stav o agresorima i žrtvama, te ako nema – ili neće biti – razlike između, recimo, Mariupolja u Ukrajini i Tal Rifaata u Siriji, onda niti jednu od prvih 306 riječi ovog teksta ne treba čitati i doživljavati kao sarkazam. Ali ako nećemo, a nećemo, onda...

Pa onda se neće dogoditi ništa što već nije i što ne govori kakav je, a vazalski je, odnos Bosne i Hercegovine, posebno značajnog dijela bošnjačke političke elite, prema Republici Turskoj.

Turski parlament, za razliku od, recimo, hrvatskog, crnogorskog, australijskog ili iranskog, nikada nije usvojio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Time, valjda, vraćaju uslugu Stranci demokratske akcije koja će prije priznati da je Zemlja ravna, nego da je početkom prošlog vijeka u Turskoj počinjen genocid nad Armencima o čemu su, pored historičara, pisali i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Orhan Pamuk, te njegova kolegica sa kojom je i završio pred sudom i pod nekakvom bizarnom optužnicom, Elif Shafak.

Početkom aprila ove godine, novinar „Dnevnog avaza“ Danijal Hadžović, objavio je zanimljiv grafikon koji pokazuje kako među deset zemalja sa najvećim investicijama u BiH nema – Turske. Prva je Austrija, zatim slijede Hrvatska, Srbija i Slovenija, dok je posljednja – Švicarska. Turska zato, osim autoputa Beograd – Sarajevo, istočno od Drine gradi i Moravski koridor, cestovno povezuju Novi Pazar i Tutin, dok njihovih 800 i nešto firmi zapošljava oko 10.000 građana Srbije. Također, turska kompanija „Cengiz Insaat“ u Hrvatskoj radi na infrastrukturnom projektu vrijednom 321 milion eura – što je više od cijene plaćene za Pelješki most - a ta je zemlja sve do ulaska Hrvatske u EU bila među vodećim investirima u turizam od Dubrovnika do Umaga.

Ljubav turske prema Bosni i Hercegovini i, posebno, Bošnjacima u njoj, ne može se izraziti brojkama jer su one - u poređenju sa srpskim, hrvatskim, crnogorskim... - minorne. Riječima može i jeste: one najvažnije, najstrašnije i najnedržavotvornije izgovorio je Alija Izetbegović kada je Erdoganu ostavio „Bosnu u amanet“. Njegov sin Bakir ih samo povremeno ponavlja dok se zagrijava za uvlačenje sultanu u guzicu. Onom sultanu kojeg je hvalio na dugo očekivanom sastanku sa tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, dok je o Bosni i Hercegovini rekao da – postoji.

Ako, dakle, Recep Tayyip Erdogan odluči napasti dijelove Sirije, ne treba brinuti za reakcije iz Sarajeva. Njih, naime, biti neće. Neslužbene podrške, da se ne lažemo, hoće. Izrazit će je SDA: što samostalno, što preko svojih odreda za specijalne operacije na društvenim mrežama i u medijima osnovanim turskim lirama ili kupljenim konvertibilnim markama. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.