Krugovi: Meša Selimović još jednom među Srbima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Potpisao bih da imam tumor na mozgu, i da raste sa svakom rečenicom koju napišem, ali da na kraju to što sam napisao bude Derviš i smrt” (Nenad Radanović, pisac, 1938. – 2014.)

Beograd će, najavljeno je, uskoro dobiti spomenik Mehmedu Meši Selimoviću, piscu rođenom u Tuzli 1910. godine, preminulom 1982. u gradu na dve reke i na datum koji će od 1995. godine dobiti nepromjenjivo značenje – 11. jula.

„Prostor gdje će se nalaziti spomenik veoma je inspirativan i nalazi se na uglu ulica Kralja Petra i Jovanove. Inspirativan je jer je s jedne strane sakriven, a s druge primjetljiv kao prostor u urbanom dijelu Dorćola. Pruža mogućnost da ne dobijemo konvencionalni spomenik, u smislu biste na postamentu već da prikaže nevjerovatan Mešin, čak zbunjujući život, koji kao da je imao tri života u jednom. Sve zajedno, kako će propozicije konkursa nalagati, trebalo bi da simbolično oslikavaju i krivudav i ravan put velikog čovjeka kakav je bio Meša Selimović. Nadamo se da ćemo dobiti radove i studenata i afirmisanih umjetnika iz regiona jer je Meša srpski pisac, ali pruža ruke čitavom region", rekao je predsjednik Odbora za podizanje spomenika Meši Selimoviću, Aleksandar Gatalica.

Jedan bosanskohercegovački portal prenio je ovu informaciju uz nadnaslov „Svojatanje bh. autora“, problematizirajući Gatalicine navode o Selimoviću kao srpskom piscu, dok je takozvana javnost uglavnom ignorirala navedeno, fokusirajući se na redovne aktivnosti: čekanje potvrde da je jedini mogući dogovor političkih elita u BiH onaj o tome da od dogovora nema ništa.

No, ne treba se sekirati: Beograd će Mešin spomenik dobiti dogodine, a mi, neki mi, ćemo početi režati nakon svečanog otkrivanja i prigodnih govora o Mehmedu Srbinu. Tada će nam, naravno, biti krivi Srbi i Srbija koji, je li, bahato svojataju autora niza knjiga a dvije grandiozne: romana „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“.

Neće se, da ne bude zabune, narednog ljeta u ovo vrijeme pričati o tome šta je Mešin svijet, onaj svijet u kojem je rođen, formiran, u kojem je propisao i o kojem je pisao, učinio da veliki pisac bude naš koliko jeste i srpski, ali i hrvatski i, najprije, evropski i svjetski. A taj je svijet učinio koliko god je mogao da ga izbije iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, uz poneki izuzetak, onaj tuzlanski, gdje se svake jeseni održavaju književni susreti „Cum grano salis“ i na njima dodjeljuje nagrada nazvana upravo po Mehmedu Meši Selimoviću.

Meša, kao i svaki veliki pisac, pripada najprije svojim čitateljima i čitateljicama, pa tek onda nacionalnim kulturama koje, kada su velike, svojataju koga god imaju priliku, dok one male i skučene odbacuju i one što su ih zapali rođenjem i one što su im se, kažimo tako, ponudili temama, jezikom, ma već nečim. Tako, eto, jedan Mešin čitatelj, čuveni hrvatski naučnik svjetskog ugleda i uticaja, u svakom noćnom ormariću pored svakog kreveta u kojem je prespavao – a spavao je u Bangladešu i Americi, na obalama valjda svakog mora i otocima od Grčke do Škotske – drži svoju knjigu nad knjigama: „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, roman koji, inače, počinje citatom iz „Kur'ana“.  

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu najstarija je javna biblioteka u Bosni Hercegovini, osnovana 1537. – da, hiljadu petsto trideset i sedme! – godine i u njoj je puno kasnije, 2015., održana promocija knjige pod naslovom „Ko je bio Meša Selimović“, autora Seada Zubanovića, pisca alternativne povijesti i tvorca teze o Selimoviću kao, ni manji ni više, velikosrpskom literarnom proizvodu koji svoj najveći roman uopće nije napisao, već ga je samo potpisao, dok je ostale radove obavio notorni Dobrica Ćosić!

U zemlji u kojoj jedna takva institucija, dugovječna i prestižna, dopusti da ju se zagadi budalaštinama poput Zubanovićeve, Meši, jednostavno, nema mjesta, što ne znači da ga je prije bilo, kako za Jugoslavije, tako i za nezavisne Bosne i Hercegovine.

“Ako možemo bez Repčića i Savića, moći ćemo i bez Meše Selimovića”, rečenica je iz jednog sarajevskog magazina kojom je rođeni Tuzlak ispraćen iz glavnog grada BiH i na put u ondašnju, zajedničku prijestolnicu u kojoj je dočekao smrt stanujući preko puta tamošnje Bajrakli džamije, udaljene nekih pola sata hoda od današnjeg Stadiona „Rajko Mitić“, bivše „Marakane“ na koju su, da igraju za „Crvenu zvezdu“, otišli fudbaleri „Sarajeva“ - Srebrenko Repčić i Radomir Savić.  

Godinama kasnije, poslije smrti pisca, jedne države i kraja jednog rata, u Sarajevu je, na sceni Narodnog pozorišta, postavljana predstava po „Dervišu“, upamćena najprije po tome što je jedan od saradnika na dramatizaciji mrtav hladan kazao kako ima posthumnu saglasnost Meše Selimovića da roman „Derviš i smrt“ prevede na bosanski jezik!

Lako je, treba samo malo rudariti po Googleu, naći još primjera odbacivanja, ponižavanja i blaćenja pisca koji je, takav kakav je bio, sa svim svojim životima i traumama, opus zaokružio djelima koja su ovdašnjoj književnosti isto što i knjige Orhana Pamuka turskoj i evropskoj.

Mi, naravno, nikada nećemo znati kako bi bilo Meši Selimoviću da je poživio još desetljeće i 1992. dočekao u Beogradu Slobodana Miloševića. Možemo, međutim, pretpostaviti kako bi mu bilo ovdje, a nakon što bi se već neko sjetio jednog njegovog starog intervjua u kojem je rekao: „Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su samo Bosanci, čudan soj ljudi koji se nije miješao s okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice je stvoren kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna sfera, s neobično jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao ni naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija?”

Meša Selimović se, istina je, deklarirao kao Srbin po nacionalnosti, dok je Bosnu i Hercegovinu smatrao književnim centrom ne negirajući da pripada i ovdašnjoj književnosti. No, sve i da se ćutio Eskimom, a svoja djela smještao u Anadoliju, opet bi bio jednako velik. Takvim, naime, pisca ne čini ni ono što mu piše u dokumentima, niti mjesto radnje, već samo ono što je on lično napisao. I isključivo zato se pisci slave,  svojataju i – tako bi trebalo biti, samo ovdje nije - čuvaju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.