Laž kao nacionalni interes

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kod njih, u Srednjobosanskoj županiji, odnosno kantonu, sve je išlo u paru, Hrvat-Bošnjak, uključujući i riječi: županija-kanton, kruh-hljeb, crno-bijelo, odnosno bijelo-crno, ovisno o kutu gledanja. Tu je sve bilo podijeljeno, raskrojeno. To "savezništvo" bilo je prisilno, uspostavljeno nakon "Daytona", kada su Amerikanci Hrvate i Bošnjake nakon iscrpljujućeg i udarničkog međusobnog ubijanja doveli na distancu policijskih lisičina čije su ključeve bacili u mutnu Lašvu. Ili Vrbas. Ipak, Sećija i Sadik, Mijo i Zijo, besprijekorno su plivali u toj nametnutoj simbiozi, svojevrsnoj bratstvojedinstvujućoj utopiji koja je puštala na sve strane.

Josip Mlakić, Crni gavran i bijele vrane

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (...) Laž je srpski državni interes (...) Laž je u samom biću Srbina (...) U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina (...) Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.

Dobrica Ćosić, Deobe

Još prije nego što se mutna Neretva vratila u korito, tragedija koja je zadesila Konjic, Jablanicu i još tri srednjobosanske općine, Kreševo, Fojnicu i Kiseljak, postala je stara priča. Umjesto sveobuhvatne analize onoga što se dogodilo u Donjoj Jablanici, gdje brojni stručnjaci bezrezervno tvrde da je tragediju izazvao ilegalni kamenolom iznad tog mjesta, televizijskim ekranima defiliraju bošnjački politički redikuli "građanske" provenijencije, na čelu sa Slavenom Kovačevićem, aktualnom dvorskom ludom bošnjačkog nacionalizma, koji nas, smrtno ozbiljni, već dvadesetak godina uvjeravaju da je crno bijelo, a da može biti čak i bijelo, ukoliko tako kažu iz američkog veleposlanstva.

Jeftina dosjetka

Da bi groteska bila veća, u prilogu jedne od sličnih emisija Štulićevi "pametni knjiški ljudi", uz sarajevske domaćice i "slučajne" prolaznike, uvjeravaju nas da je besmislena Kovačevićeva apelacija važnija od Drugog zakona termodinamike i svih Newtonovih zakona zajedno. U stvarnosti to izgleda kao da pozovete Paula Krugmana da prokomentira stajling Taylor Swift. Na žalost, ili na radost Dodikovih pristaša, to je autentična slika današnje "građanske" Bosne i Hercegovine, kakva nam se servira iz sarajevskog medijskog prostora, koju sam u jednom svom romanu opisao kao "jeftinu dosjetku bjelosvjetskih zajebanata", pa i onih iz Europskog suda za ljudska prava.

Slično će se, vjerujem, dogoditi i u slučaju koji je protekli tjedan potresao Bosnu i Hercegovinu, kada je maloljetni mladić nasilno upao u policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi i nožem nasmrt izboo jednog policajca, dok je drugi napadnuti policajac preživio. Meta napada maloljetnika bio je policajac koji je po nacionalnosti Srbin. Postavlja se pitanje je li to bilo slučajno, ili je meta unaprijed odabrana, što je sada, "post festum", mnogo vjerojatnija solucija.

Dan-dva nakon napada djelatnici MUP-a Unsko-Sanske županije izvršili su pretres na nekoliko lokacija u Bosanskoj Krupi i Bihaću, nakon čega su uhapsili osam osoba, kod kojih je pronađena  i oduzeta određena količina naoružanja, pametnih telefona, prijenosnih računala, novca, USB stikova, te "veća količina papira ispisanih na arapskom jeziku".

Oni dolaze po našu djecu

Ovako brza hapšenja govore u prilog činjenici da je "bihaćka grupa" već odranije bila poznata policiji. Zbog čega je izostala pravovremena reakcija, pogotovo prevencija vezana uz zlouporabu djece? Rešid Hafizović, umirovljeni profesor sarajevskog Fakulteta islamskih nauka, još je prije više od petnaest godina upozoravao na ovaj fenomen, u svom poznatom tekstu "Oni dolaze po našu djecu", koji iz današnje perspektive djeluje vizionarski. "Najprije su nam uskratili pravo na samoodbranu i povezali nam ruke kao janjadima za klanje, a danas nam u Bosnu šalju i na sve načine stimuliraju vehabije, svoje posljednje tajno oružje i kobni virus koji ubrzo treba da rastoči samu supstancu bosanskohercegovačkih muslimana", napisao je.

Dok su Zukan Helez, Denis Bećirović i slični politički patuljci iz Federacije BiH mjesecima trubili o ruskim kampovima po Republici Srpskoj, dok Putin, s druge strane, uvozi "radnu snagu" iz Sjeverne Koreje, dotle se u Bihaću nesmetano odvijala patološka indoktrinacija djece, koju, zbog nečijih iracionalnih ciljeva i šutnje odgovornih, islamistički radikali pretvaraju u ubojice, pri čemu nema nevinih, uključujući i Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine.

Ruski kampovi su zapravo samo prozirna dimna zavjesa kojom se prikriva mnogo krupniji i kompleksniji problem, što nije prvi put. Treba se samo prisjetiti slučaja od prije nekoliko godina, kada je hrvatska tajna služba u svom godišnjem izvještaju navela kako u Bosni i Hercegovini gotovo nesmetano djeluju islamisti. Odmah nakon objave, krenula je lavina negativnih komentara, što je mjesec-dva bila glavna tema u bosanskohercegovačkim medijima, pri čemu su iznesene brojne laži čiji je cilj bio relativizirati cijeli slučaj, zbog čega je danas, na žalost, za većinu bošnjačkih stranaka i "intelektualaca" primjenjiva parafraza Ćosićevih rečenica iz uvoda teksta.

Korištenje djece za ciljeve

Mosab Hassan Yousef, bivši palestinski militant, rođen 1978. godine u Ramallahu, 1997. godine je prebjegao u Izrael, gdje je počeo radio za izraelsku sigurnosnu agenciju Shin Bet, izraelski pandan američkom FBI-aju, sve dok nije 2007. godine prebjegao u Sjedinjene Američke Države. Zanimljiv je podatak da je Yousefov otac Hassan jedan od osnivača Hamasa, koji je čak dvadeset i tri godine proveo u izraelskim zatvorima. Trenutno je šef Hamasa na Zapadnoj obali i smatra se jednim od duhovnih vođa pokreta, te pripada ekstremističkoj frakciji unutar Hamasa.

U svojoj biografiji "Sin Hamasa", koja je objavljena u Sjedinjenim Državama 2010. godine, Mosab Hassan Yousef piše kako je prvi put uhapšen kao desetogodišnji dječak tokom Prve intifade, palestinskog ustanka protiv Izraela, koji je vođen između 1987. i 1990. godine, koji se često naziva "Rat kamenja", zbog toga što je glavno oružje palestinskih demonstranata bilo kamenje. (Yousef je i uhićen zbog bacanja kamenja na izraelske doseljenike.)

Yousef je svoje stavove revidirao sredinom 1990-ih, u izraelskom zatvoru, gdje je bio zatvoren zajedno s pripadnicima Hamasa koji su sudjelovali u brutalnoj jednogodišnjoj kampanji uklanjanja navodnih izraelskih kolaboracionista u palestinskim redovima. "Tijekom tog vremena", napisao je, "Hamas je mučio i ubio stotine Palestinaca", od kojih su, tvrdi on, većina, ili gotovo svi, bili nevini. Međutim, osnovni razlog koji ga je naveo da okrene leđa ocu je način na koji je Hamas koristio djecu i civile za ostvarivanje svojih ciljeva.

Obmana javnosti

Čim se slegne prašina oko ubojstva u Bosanskoj Krupi, koje je u međuvremenu okarakterizirano kao teroristički akt, što se već događa, i to nekoliko dana nakon što se sve odigralo, ponovo ćemo na ekranima gledati Slavena Kovačevića i Dženana Džonlagića, zapjenjenog bošnjačkog forrest gumpa, koji će, za pretpostaviti je, nastaviti iz dana u dan prosipati u javnost svoje bjesnilo, uvjeravajući nas u jednu besmislenu utopiju koja, na žalost, nije samoj sebi cilj, već se isključivo koristi kao sredstvo kojim se raspiruje međunacionalna mržnja, na čemu se potom politički profitira, što je jedina strategija koju bošnjački politički redikuli poznaju, i koji su, što ovaj problem čini gotovo nerješivim, ravnomjerno raspoređeni u sve stranke i obrazovne institucije, od osnovne škole do Akademije.

Možemo, za kraj, tek parafrazirati Ćosićeve rečenice iz uvoda, da bismo na najbolji mogući način opisali Kovačevićevu građansku utopiju, koja je neizravno i jedan od povoda za ubojstvo u Bosanskoj Krupi, jer između građanske Bosne i Hercegovine Slavena Kovačevića i Bosne i Hercegovine radikalnih islamista nema zapravo nikakve razlike, osim u načinu koji će dovesti do njezine realizacije, i što prvi, "intelektualni" gradžanluk, obmanjuje javnost, dok oni drugi koriste nasilje:

Mi ne lažemo da bi smo obmanuli sebe, niti da utješimo drugoga; ne lažemo iz samilosti, već da sakrijemo vlastitu bijedu. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je naš nacionalni interes, jer u ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.