Ne ložite se po ovoj vrućini!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U ono doba, pred ratove na ovim prostorima, isto su ljeta bila vrela. Svi stariji pamtit će kako se svaki dan vodila mrtva utrka između Knina, Mostara i Titograda (danas Podgorica) u disciplini koji je grad danas bio najtopliji. I bome, pratila se završnica TV Dnevnika kao najnapetiji triler. Skupi se čitava familija oko kolor televizora, kupljenog na kredit, odnosno one famozne čekove čije rate jede inflacija, i čeka onih par minuta vremenske prognoze na kraju Dnevnika.

Baš kao danas, kad ovi što još uvijek igraju kladionicu natežu gol u zadnjim sekundama, tako se nervozno čekalo da onaj prognostičar nabroji kakvo je danas bilo temperaturno stanje po gradovima. Mostar je bio nešto k'o Real Madrid u toj disciplini, institucija koja je izmislila igru. Mostar i ćelopek išli su ruku pod ruku kao Real i Liga prvaka. No, što da vam kažem, ponekad bi nam sreća okrenula leđa, ili kako se to u natjecanjima zna dogoditi, pa bi nas Knin, a pogotovo Podgorica, pardon Titograd, tukli taj dan za stupanj više, nikad dva! A igralo se često velikim ulozima – 40, 41, 42, 43…a znalo se dotaknuti i 44 na živinom stubu. Sve preko su nam, naravno, krili i nisu htjeli govoriti, da ne bi izbila panika. Pa je l' tako?

A onda su dušmani odnekud izmislili Demir Kapiju, nekakvu nedođiju povrh Skopja, pa smo sve rjeđe bili prvaci, a sve više razočarani i uvjereni da nas netko namjerno zajebava. Znalo se i teatralno pljunuti u pravcu televizora, kao što razočaran kockar kune televizor jer mu rezultat nije po volji. Djedovi su nervozno otpuhivali cigaretu, babe su bile uvjerene kako je riječ o nekoj zavjeri, a tetke kako se radi o nacionalnom ključu, k'o u Savezu komunista, tada jedinoj postojećoj stranci, pa, eto, ne možemo ni mi vazda biti najtopliji. Mora i netko drugi, radi mira u zemlji. Baš kao da se radi o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Uz taj ljetni folklor sa temperaturama na kraju Dnevnika, početak emisije bio je poslovično rezerviran za požare. Jes', vjerujte bez šale, požara je bilo i tada. I to jako puno. Nisu bez neke oni iz Zabranjenog Pušenja skovali stih „Da izgorim kao Brač u julu“ i nitko im nije niti riječ rekao. Bilo je posve očekivano da će negdje neki požar, ili više njih, pokvariti turističku sezonu. I bili su uporni ti požari, izbijali su sad ovamo, sad tamo, na obali, na otocima, a znala se tu i tamo zapaliti i unutrašnjost. Uglavnom je uzrok bio ljudski nemar, najčešće opušak, odbačeni i još uvijek vruć dio cigarete, a u to vrijeme pušilo je, brat bratu, osamdeset posto odraslih. I još mnogo onih nedoraslih.

Negdje pred spomenuti rat, kako su požari najčešće izbijali u Hrvatskoj, netko se sjetio optužiti Srbe. U teoriji kako Srbi mrze sve hrvatsko, a kao dio neke psihoze kojom, očito, počinju svi ratovi, došaptavao se narod između sebe (tad nije bilo Vibera da se šalju kružne poruke u grupe) i širio međusobno nepovjerenje. Nikome nije padalo na pamet da optuži ponekog pijanog Čeha, turiste koji nemarno ostavljaju vatru iza sebe, pa čak i patološke piromane. Ne, jednostavno to nije bilo u điru.

S obzirom na broj požara ove godine, očito je kako Srba još uvijek ima posvuda. Šalu na stranu, ljeta su i dalje vrela, govore nam kako nikad vrelija nisu bila, a ljudski faktor i dalje potpomaže požare. Neki pčelar ovdje, neki turist tamo, neki piroman onamo, neki planinar tu. Bude svakakvih motiva. Možda je među njima, vjerovali ili ne, čak i poneki Srbin. A ponekad se i priroda sjeti da sama može zapaliti vutru. I onda je na čovjeku, odnosno društvu, odnosno državi, da tu vatru i ugasi. Jer u suprotnom, odoše prirodne ljepote, ode čist zrak, odoše rijetke i endemske vrste (realno, da se ne lažemo, većina ljudi i ne zna što bi radila s njima, ali, eto, neka ih, barem dok nam ne smetaju), ode nam mikroklima, odoše nam turistički potencijali….

I dok se već spomenuta Hrvatska odavno opremila za borbu sa vazda izvjesnim požarima (ne zove se uzalud ovo vrijeme požarnom sezonom), i time nastavila tradiciju još iz Jugoslavije, Bosna i Hercegovina tradicionalno nespremna dočekuje i najtoplije dane u godini. I time je nastavila tradiciju iz Jugoslavije, ali sad još žešće.

Kanaderi, air traktori, efikasna oprema za vatrogasce, dobro plaćeni i brojni vatrogasci, sustav brze koordinacije, planovi, zakoni….vjerovali ili ne, nešto od ovoga postoji na papiru, uredno potpisano i stavljeno u ladicu. U stvarnosti, od svega navedenog nema ničega ili ima slabo. A kanaderi i air traktori uglavnom lebde između lažnih obećanja i molitve da se požari sami ugase ili barem sezona požara nekim čudom skrati svoje trajanje. U osnovi, čim sezona prođe, prođu i medijski pritisci da se ozbiljno riješi sustav i nabave ozbiljne stvari za gašenje požara. I onda tek dogodine opet ista priča. I tako, u krug, iz godine u godinu…

Jedino što se mijenja su automobili političara koje ovi nekako k'o u inat nađu nabavljati baš tokom požarne sezone, valjda da vide mogu li ići još dalje u pomicanju granica bolikurca za mase. Ako uopće išta gledaju. No, zato se ne mijenja reakcija onih koji u tome vide sav jad ove zemlje, koja ostane ograničena na facebook statuse i izlijevanje žuči putem komentara na istima. No, rezultati izbora kažu da većinu u ovoj zemlji zapravo boli đon za sve to. A otvoreno sumnjam da su među njima i oni koji kunu političare u svojim komentarima.

Kad dođe dan za dati glas, kanadere nitko ne spominje. Mjesec je već deseti i sezona požara je gotova, a sezona nacionalne ugrozbe taman je na vrhuncu. Ovoj državi, tada shvatiš, neprijatelji nisu požari, nego ovi iz susjedstva, što su u pauzama mržnje prema našoj jedinoj, nabavili nekakve kanadere i helikoptere za gašenje. A ovdašnje čak i najveće patriote ništa. Ili nešto malo, više slučajno. Ili iz kakve donacije. I uz strašni populizam. Pa ne čudi da peti dan požara zazivamo kišu kao jedini spas.

Zapravo, nekako si miran kad znaš, kad si zapravo siguran, da nas sutra može spasiti samo neki veliki i zajednički europski sustav za gašenje, neki masterplan iz Brisela, koji nas naprosto ne može zaobići, jer će, valjda, i nas u budućnosti u preletu gasiti, ako ništa, kao i vazda iz neke samilosti. Nije to neki klasičan unutarnji mir, nego pomirenost. K'o vojnik koji nakon predaje čeka da ga pokupe i razvedu kud god.

Jedino se malo brineš da do tad sve ne izgori. A opet, kad si okružen ljudima kojima je, u sveukupnom nedostatku novih izraza, jedan izraz zauzeo mjesto odgovora na sve što im smeta (taj izraz je – Rokni je, Putine, pa nek sve ide u….!) nekako se i sam čudiš da ovdje još uvijek postoje oni koji nešto pokušavaju i koji još uvijek imaju i snage i volje da nešto gase. Očito, usprkos svemu. I usprkos toj masovnoj pomirenosti sa svakim stanjem i svakim sranjem ovdje.

Usprkos požarima, usprkos ljudima, usprkos ćorsokaku u koji smo upali i iz kojeg mnogi više ne vide drugi izlaz osim Izačića. A tamo, provjerio sam, svaki dan doslovce gori. A nitko ne gasi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.