O huljama i patriotima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

I ove je godine 1. ožujak, "Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine", protekao kao i prethodnih godina, u fingiranom patriotskom zanosu ispražnjenom od svakog sadržaja i smisla, a sve u režiji "bosanskih patriota".

To je jedan od dva najvažnija datuma za BiH, uz 25. studeni, koji su politički piromani pretvorili u "Noć patriotskih vještica", bildajući na taj način mlohave nacionalne mišiće, potvrđujući tako onu staru tezu o nacionalizmu kao utočištu za hulje.

Drugim riječima: "I labavi ume da zabavi", kako je nekad pjevala ovih dana preminula Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Pomalo je paradoksalno da se "patrioti" na većem dijelu zemlje u koju se zaklinju osjećaju otprilike kao na Tajlandu ili Singapuru, i da onaj dio u kojem imaju efektivnu vlast mogu obići pješice za jedan dan.

Prošle je godine, povodom 25.11., član Predsjedništva BiH Milorad Dodik samoinicijativno, bez konzultacija s preostala dva bošnjačka člana Predsjedništva, na svoj način odgovorio pismom na čestitku američkog predsjednika Donalda Trumpa koju je ovaj uputio kolektivnom Predsjedništvu povodom spornog Dana državnosti.

"Ja sam mu odgovorio na tu čestitku i poslao sam mu pismo koje je već otišlo. Rekao sam mu da to nije moj dan, kao ni Srba. Kao što nikada nije ni bio. To je stvar spekulacija i da nije obaviješten da Bosna i Hercegovina nema svoj Dan državnosti", izjavio je tada Milorad Dodik.

Ovo je otprilike realan opis stanja u Bosni i Hercegovini.

Da podsjetimo, 1. ožujak je dan kojim se obilježava referendum koji je održan koncem veljače i početkom ožujka 1992. godine, a koji je bio povod međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine, ali i uvod u krvavi rat koji je potom uslijedio.

Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?" Gotovo tri desetljeća kasnije proslava 1. ožujka nema više nikakve veze s njenim povodom, s tim da je odmah u startu jedan od naroda, Srbi, kirurški odstranjen iz takve vizije zemlje, jer su na spomenutom referendumu glasali isključivo Hrvati i, tada, Muslimani.

Ta veza se u međuvremenu potpuno izgubila i prešla u svojevrsnu perverziju: "Uvijek ćemo se zalagati za Bosnu i Hercegovinu koja će biti država jednakopravnih građana i naroda, za državu u kojoj je bilo, u kojoj ima i u kojoj će uvijek biti mjesta za sve. Svim Bosancima i Hercegovcima čestitam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine", navodi se u ovogodišnjoj čestitki notornog Željka Komšića, drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Dakle, "narodi" iz referendumskog pitanja permutirali su u "građane", odnosno "Bosance i Hercegovce". Jesu li, onda, Hrvati ili, gluho bilo, Srbi građani BiH? Po Željku Komšiću - nisu. Građanin je nešto što nema nacionalni identitet, osim ako to nešto nije Bošnjak po nacionalnosti. Jedan paradoks koji na najbolji način opisuje "bosanske patriote".

Kako onda definirati građanina iz perspektive onih koji su građansku BiH pokopali, čini se, za sva vremena, a koji sebe nazivaju "bosanskim patriotima"? Možda na sljedeći način: Nije nužno da građanin BiH bude Bošnjak, ali je poželjno."

To su otprilike ti Komšićevi "Bosanci i Hercegovci", odnosno nekakva utopijska etnija po kojoj se svi drugi trebaju prilagoditi većinskom nacionalizmu, postati neka vrsta halal Hrvata ili Srba, bez obzira što je i njenim tvorcima jasno da je to jedna otužna laž, puna nacionalističke patetike i kiča, i koja ima isključivo dnevno-politički karakter. A uz to, sve je manji broj profesionalnih Hrvata i Srba po mjeri Sarajeva.

Čini se da je to danas jedno od najdeficitarnijih zanimanja u BiH, bez obzira na iznimno visoke "plaće", odnosno kako je sve manje Srba i Hrvata koji žele biti dobro plaćeni politički klaunovi.

S druge strane, odnos Hrvata prema ovako zamišljenoj Bosni i Hercegovini možda je ponajbolje opisati onom kraticom PMOD (Pička Materna Od Države) čija je autorica sadašnja veleposlanica BiH u Češkoj, iz vremena prije nego što se upisala u "bosanske patriote".

Koliko je tome pridonio bošnjački ili vlastiti nacionalizam, a koliko nekompetencija i nerad, pa i dobre namjere, njihovih političkih predstavnika, u ovom je trenutku manje važno. Činjenica je da ogroman broj Hrvata ovakvu, "patriotsku" Bosnu i Hercegovinu ne doživljava svojom, već najobičnijom PMOD-e, i to je realno stanje stvari koje bi svakoj odgovornoj političkoj eliti većinskog naroda trebala biti polazna točka u građenju nekakve normalne Bosne i Hercegovine, da ne kažem građanske, jer je taj riječ ovdje odavno izgubila svoje stvarno značenje.

Druga je stvar što slične političke elite nema niti u naznakama. A da je ima, trebala bi postaviti sebi jedno vrlo jednostavno, hipotetičko pitanje: Koliko bi Hrvata danas izišlo na referendum ako bi na njemu bilo postavljeno isto pitanje kao u ožujku 1992.? Odgovor je manje više jasan: izišlo bi možda onih desetak profesionalnih Hrvata, i to bi bilo sve. Međutim, mnogo je zanimljivije pitanje što bi se dogodilo kod Bošnjaka u tom slučaju?

Bi li građanluk izišao na takav referendum? Vjerojatno ne, jer u nekoj normalno uređenoj zemlji ne bi mogli ni postojati slični politički avanturisti kojima je loše zamaskirani nacionalizam jedino pogonsko gorivo. U takvim, uljuđenim zemljama sličan politički avanturizam ima jedno drugo ime, neću ga izgovoriti stoga jer je taj pojam u ovoj zemlji relativiziran do besmisla, te nema onu težinu koju bi morao imati.

Jedini "patriotizam" u Bosni i Hercegovini danas, a koji ima glavu i rep, odnosno jasne ciljeve i zaokružen i definiran teritorij na kojem djeluje, i koji je te ciljeve uglavnom manje-više postigao, ili samo čeka da istekne "sudačka nadoknada", je onaj republičkosrpski. To je "patriotizam" koji se nimalo ne razlikuje od onog u Mađarskoj, Hrvatskoj ili Srbiji. On računa, dakle, s točno određenim teritorijem, Republikom Srpskom, a sve izvan toga za njih ne postoji. O tome u Republici Srpskoj postoji konsenzus. U principu se radi o građanskoj državi koja je zapravo nedosanjani ideal spomenutih halal-patriota.

Svi nacionalizmi ("patriotizmi") ovoga svijeta počivaju na jednom principu, a to je ona stara latinska poslovica: "Quod licet Iovi, non licet bovi." U prijevodu: "Ono što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu."

Navest ću jedan dobar primjer koji to potkrjepljuje: ove je godine, naime, "Dan nezavisnosti" pao na nedjelju, tako da je ponedjeljak, 2. ožujka, bio neradni dan u županiji Središnja Bosna. Taj dan sam se zatekao u Bugojnu. Sve su prodavaonice uredno radile, osim jedne, gdje je na ulaznim vratima stajao natpis kako povodom Dana nezavisnosti prodavaonica ne radi.

Radilo se o njemačkom trgovačkom lancu "D&M", dok je "Bingo", na primjer, radio sve u šesnaest. Dakle, ono što je dopušteno "patriotskom Bingu", nije dopušteno njemačkom "D&M-u". Ili se ovdje radi o nečemu drugom?

O nedostatku vlastitog samopoštovanja, gdje je pohlepa važnija od svih proklamiranih patriotizama?

Konačno, što je starije, kokoš ili jaje, odnosno je li Bosna i Hercegovina danas država bez Dana nezavisnosti ili je 1. ožujak Dan nezavisnosti nepostojeće države koja je žrtvovana za račun bahatog i beskrupuloznog političkog polusvijeta, prvenstveno bošnjačkog kao većinskog?

Gledajući ovogodišnju "proslavu" jednog od najvažnijih datuma u povijesti BiH točnijom mi se čini druga teza iz gornjeg pitanja.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.