Pojave i "pojave"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svake godine iznova u Hrvatskoj se na pokladni dan zabilježi pokoji skandal izazvan paljenjem krnje. Radi se uglavnom o rigidnim ideološkim obračunima s neistomišljenicima ili manjinama. Ovaj put se to dogodilo u Imotskom, kada je simbolički spaljen istospolni par s djetetom, što je bila neskrivena aluzija na nedavnu presudu hrvatskog Ustavnog suda o udomljavanju djece.

"Tko će presuditi, gdje je granica između umjetničke slobode izražavanja i govora mržnje; naučimo biti tolerantni", prokomentirao je ovaj događaj na svom Facebook profilu kandidat za potpredsjednika HDZ-a Milijan Brkić. Bez obzira što tko mislio o udomljavanju djece od strane istospolnih parova, uvijek treba poći od toga da hrvatski Ustavni sud tu praksu dozvoljava, i u svakoj pravno uređenoj državi to bi trebala biti crvena crta koja se ne smije prelaziti. Ali ne i u Hrvatskoj.

Postavlja se pitanje bi li Milijan Brkić zagovarao toleranciju da je kojim slučajem spaljena kompozicija koja jednog do drugog prikazuje dvojicu bivših branitelja, od kojih jedan nosi na ruci sat od pedeset tisuća kuna, a drugi kopa po kontejneru, što je, je li, simbol društvene nejednakosti koja se ne zasniva na radu, a koju bi svaka normalna osoba morala osuditi.

U sličnim slučajevima kao izlika najčešće služi tradicija. "Vrijeme je karnevala ili poklada, maškara, vrijeme kada se ljudi maškaraju i u skladu s tradicijom i običajima žele ukazati na neke aktualne pojave u društvu, koje su često puta upućene i nama političarima", napisao je još povodom događaja u Imotskom Milijan Brkić.

Vađenje na tradiciju je u prvom redu licemjerno. Koristiti tradiciju kao izliku, pretvara tu tradiciju u nešto maligno i destruktivno, a onda se ti koji tu tradiciju kontaminiraju svojom ideološkom rigidnošću promptno propinju na zadnje noge svaki put u "obranu ugrožene tradicije". "Budi muško, priznaj da si peder!" jedna je od čuvenih izjava Ljube Ćesića Rojsa koja na jedan način raskrinkava slično licemjerje.

Ovo vrijedi i za Milijana Brkića. Mogao je to mnogo jednostavnije izreći, a da ostavi tradiciju na miru, da je prepusti onima kojima je do nje uistinu stalo. Mogao je to, primjerice, izrećii onim: "Ubij pedera!", jer su glasači na koje on računa njegovu poruku zasigurno shvatili na sličan način.

Po sličnom je obrascu, a treba imati na umu da se većina loših, destruktivnih pojava, po principu spojenih posuda prenosi iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, na pokladni dan u Mostaru zapaljena lutka Bukače Huzurpator, što je neskrivena aluzija na Komšićevu veleposlanicu Martinu Mlinarević, koja je bez potrebnih kvalifikacija postavljena na mjesto veleposlanice u Češkoj.

U Mostaru se nije u naknadnim reakcijama toliko pozivalo na tradiciju, već kao i u hrvatskom slučaju, na licemjerje, oni kao nisu zapalili lutku Martine Mlinarević, već "pojavu" koju ona, je li, simbolizira. Ovo bi moglo držati vodu samo u jednom slučaju: da je Martina Mlinarević prva osoba u ovoj zemlji koja je nekom vrstom nepotizma i neprincipijelnosti došla do unosne sinekure, i da je ovaj problem detektiran i osuđen ranije, kada se pojavio, dakle odmah nakon rata.

Martina Mlinarević nije nikakav izuzetak, ona je samo jedan od simptoma bolesti bosanskohercegovačkog društva, a njih je bezbroj, toliko da ni manji dio ne bi mogao stati na ploču doktora Housea, a ne "pojava" na koju treba ukazati lomačom, kako su organizatori karnevala u Mostaru objašnjavali svoj potez. Spaliti u bolesnoj šumi tek jedno stablo, bez obzira na njegovu "veličinu i vrstu", govori više o "šumi", odnosno o onima koji to stablo pale, jer bi trebalo, ako ćemo biti dosljedni, biti svejedno ispod čijeg stola raznorazni "gospodski Kastori" sakupljaju mrvice, bez obzira radi li se o stolu Dragana Čovića, Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, ili Željka Komšića, kao u ovom slučaju.

Na žalost, ovdje se isključivo radi o sukobu na lokalnoj razini, o sukobu nagomilanih frustracija, koji sigurno neće utjecati na to da ovo društvo bude imalo bolje, već ima suprotan učinak. Radi se, na žalost, o klasičnom "spaljivanju vještica".

Međutim, u slučaju Martine Mlinarević postoji jedna stvar koju svi previđaju: mogla je Martina Mlinarević od svojih pokrovitelja iz notornog DF-a, ili s neke druge strane, nabaviti bez problema diplomu sumnjive kvalitete, sa svih tih silnih sveučilišta, od Travnika, Kiseljaka, Laktaša...

U predratnoj Top listi nadrealista jedan od likova bio je i Fu-do, "profesor kungfua na univerzitetu u Visokom". (U to vrijeme nam je to djelovalo beskrajno smiješno, a danas je postalo realnost, jer koja je razlika između studija kungfua i svih tih silnih studija menadžmenta po našim vukojebinama koje prosječan pedesetogodišnjak završi za tri mjeseca?)

Dakle, da je Martina Mlinarević kojim slučajem diplomirala kod profesora Fu-doa, onda ne bi bilo problema niti "slučaja Mlinarević". Što je prvorazredno licemjerje, jer lažne diplome su, bez sumnje, mnogo veći problem bosanskohercegovačkog društva od "nemanja" diplome, bez obzira na prevaru i kršenje zakona u slučaju Martine Mlinarević. Upravo su "lažnjaci", studenti profesora Fu-de, mnogo više uništili ovo društvo od onih bez diploma. Treba se prisjetiti nedavnog slučaja lažne diplome notornog Osmana Mehmedagića Osmice, vječitog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), bivšeg vozača Alije Izetbegovića. Ili slučaja Dine Konakovića o čijem je meteorskom "studentskom putu" svojevremeno pisala Slobodna Bosna. Ili slučajeva s konca 90-ih sa Zagrebačkog prometnog fakulteta, koji je imao i sudski epilog, kada su brojni vojni i politički "čimbenici" iz Hrvatske i BiH preko noći postali diplomirani inženjeri. Među njima je bio, koliko se sjećam, i spomenuti Ljubo Ćesić Rojs.

Postoji li pravni lijek u slučaju Martine Mlinarević, da se njena sinekura ospori sudskim putem? Vjerojatno postoji. Ali to se nikada neće dogoditi, jer je Martina Mlinarević idealna dimna zavjesa koja je potpuno prekrila brojne probleme, na primjer rašomon oko Aluminija. A uz to, podnošenje prijave protiv Martine Mlinarević bi značilo diranje u osinje gnijezdo, pri čemu bi stradali brojni HDZ-ovi kadrovi koji nemaju niti stručne, a niti moralne kompetencije za poslove koje obavljaju. Ako su htjeli prokazati "pojave", organizatori mostarskog karnevala su morali biti barem malo maštovitiji. Mogli su, na primjer, spaliti birokratsko čudovište sa sedam guzica, od kojih svaka sjedi na po jednoj stolici nekog od unosnih nadzornih odbora. Je li im ova pojava poznata? Mogli su, zatim, spaliti "studenta" ili "studenticu" od kojih pedeset,h šezdeset godina, jer ne vjerujem da postoji itko u ovoj zemlji koji ne poznaje barem desetak sličnih.

Na kraju, postavlja se pitanje tko je u ovoj priči gori: Martina Mlinarević ili organizatori mostarskog karnevala. Ni jedni ni drugi, već treći, a to su oni koji od raznoraznih martina jeftinom i patetičnom viktimizacijom prave mjeru stvari, odnosno poželjan model ponašanja, a među kojima su i brojni fakultetski obrazovani ljudi, uključujući i Željka Komšića, koji na taj način pljuju na vlastitu, ali i diplomu vlastite djece.

Da nije sve tako u ovoj zemlji crno govori primjer iz Gornjeg Vakufa - Uskoplja, "grada slučaja", kako se on doživljava u iskrivljenoj "sarajevskoj" optici. Od prije nekoliko godina, za razliku od školskih ustanova, djeca vrtićke dobi u Gornjem Vakufu - Uskoplju pohađaju zajedničku ustanovu. Prije par godina roditelji bošnjačke djece tražili su da i njihovi mališani sudjeluju u povorci maškara koju svake godine organizira Osnovna škola Uskoplje. To je od tada postalo praksa. Maškare su u Uskoplju prvenstveno praznik djece, dan igre i radosti. A to je i prvenstveni cilj poklada: pobjeći od tmurne svakodnevnice i narugati joj se, pa barem na jedan dan.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.