Otac

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Autentični manjinski čovek, s dva bremena na leđima, postaće kentaur koji tumara na rubnim predelima i ne želi da bude bilo šta drugo, samo kentaur kojemu još nisu pronašli odgovarajuće mesto u nacionalnom zoološkom vrtu. Njegovo dvojako ja je prokletstvo i, ujedno, blagoslov, ne može da pobegne ni od jednog, ni od drugog, jer time bi porekao sebe." 

Nakaradni "hercegovačkocentrični" konstrukt

Citirani odlomak uzet je iz autobiografskog romana "Nesahranjena prošlost" Laszla Vegela, "srpsko-mađarskog" pisca koji je rođen 1941. godine u Vojvodini, u kojoj je i proveo radni vijek, i koji je, što je u tom kontekstu vrlo važno naglasiti, studirao mađarski jezik i književnost, i koji je bio višegodišnji urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szo, autora iz Vojvodine koji je 2009. godine dobio Kossuthovu nagradu, najviše mađarsko državno priznanje za književnost. Dakle, ne radi se o autoru koji govori iz neke "gubitničke" perspektive, već o piscu koji je u obje kulturne sredine u kojima je djelovao ostavio trajan trag, što na svoj način govori o manjinskom identitetu kao o nekoj vrsti ograničavajućeg faktora.

Ugledni zagrebački izdavač OceanMore objavio je ovih dana poemu "Otac", književni prvijenac Glorije Lujanović, autorice rođene u Novom Travniku 1993. godine. Autorske pozicije Glorije Lujanović i Laszla Vegela su gotovo identične, bez obzira na proklamiranu "konstitutivnost" bosanskohercegovačkih Hrvata, a moglo bi se, čak, ustvrditi da je pozicija Glorije Lujanović kompleksnija od one Vegelove, ako uzmemo u obzir nakaradni "hercegovačkocentrični" konstrukt bosansko-hrvatskog identiteta.

Žanrovski hibrid

Bez obzira što je podnaslovljen kao "Poema", "Otac" je zapravo žanrovski hibrid koji po strukturi neodoljivo podsjeća na "Decu", "roman-poemu" beogradske književnice Milene Marković, za koji je ova autorica 2022. godine dobila uglednu Ninovu nagradu, pa o knjizi Glorije Lujanović možemo govoriti i kao o "romanu-poemi". A možemo, također, govoriti o njoj i kao o "poemi-drami", pošto se "Otac" uz minimalne dramaturške intervencije može preraditi u iznimno aktualnu dramu koja je ujedno i priča o odnosu kćeri i očeva, ali i priča o određujućem manjinskom identitetu.

Glorija Lujanović svoje je prve književne uratke, neobično zrele i domišljene, za koje se iskreno nadam da će jednog dana prerasti u roman, objavljivala na Ajfelovom mostu Miljenka Jergovića, književnoj platformi koja, uz sve drugo, daje mogućnost mladim autorima poput Glorije Lujanović da se etabliraju, što je u vrijeme nestanka književnih časopisa dragocjeno.

Nevjerojatna je dubina i širina svijeta koji Glorija Lujanović prikazuje u svojoj "poemi", i to jednim jednostavnim, gotovo lapidarnim jezikom, i ne sjećam se više kada se u ovdašnjim književnostima pojavio jedan ovako uvjerljiv i zrelo napisan književni prvijenac, a koji je ujedno i do kraja politički osviješten tekst, koji podjednako, s onih vegelovskih "rubnih predela", upućuje žestoke i beskrajno duhovite žaoke i prema Zagrebu i prema Sarajevu.

O Zagrebu i o Sarajevu

"Trebali su Miloševiću dati trg, ulicu, park / on im je dao državu / doduše i mi smo sudjelovali u stvaranju Hrvatske / ali tko nas jebe", kaže na jednom mjestu, na zagrebačkom Trgu Franje Tuđmana, Lujanovićkin Otac, dok o odnosu Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima na jednom mjestu kaže: "Najbolje bi im bilo / da na Gradišku stave jedan / veliki plakat / Povoljno izdajemo vlastiti narod u drugoj državi, ali i po svijetu. Prvi vlasnici."

Otac je podjednako duhovit i kada je riječ o Sarajevu: "taj portal / radiosarajevo tačka ba, kaže otac / nema ništa odvratnije na planeti / Al eto, njih otvorim ujutro na poslu dok dođem / njih, Oslobođenje i Klix / da vidim za šta smo im to danas kriv / šta smo im to danas uradili / kako smo im to Bosnu danas dijelili." Ili na jednom drugom mjestu, gdje jednom hašekovskom minijaturom dovodi u tijesnu vezu ova dva "većinska Mordora": "Dao pare za crkvu i samostan (Zoran Milanović, op.a.), kaže otac / a ona naša nije smjela doći, sjećaš li se, pita me / rekla kao zbog sigurnosnih rizika / a nama nije bio sigurnosni rizik / branit selo od komšija iz Sirije i Irana."

"U podnaslovu ove knjige bi", napisao je Miljenko Jergović, "možda, trebalo stajati 'Srednjobosanska poema', ili, još preciznije, 'Završno pjevanje Srednjobosanske poeme'." Jergović ovim riječima podcrtava gotovo testamentarni karakter "Oca", uspoređujući ovu knjigu s romanom "Konstantin Bogobojazni" Sime Mraovića, koji govori o "manjincima", Srbima, u ratnom Zagrebu, koji je podnaslovljen kao "manjinski roman". Roman je prvi put objavljen u Zagrebu 2002. godine, gdje je bio uglavnom prešućen iz neke sveprisutne "većinske nelagode", kao što će se to, pretpostavljam, na žalost dogoditi i s knjigom Glorije Lujanović, jer je svaka manjinska priča u većinskim sredinama svodiva na onu sagu o famoznom "krmetu u Teheranu".

Velik i dostojanstven u svom porazu

"Otac" je, što je meni osobno najdragocjeniji segment ove knjige, i priča o tome koliko netko, poput Oca Glorije Lujanović, može biti velik i dostojanstven u svom porazu, jer je ova knjiga ponajprije amblematska priča o "poraženim očevima" u kojoj Glorija Lujanović paralelno priča životnu priču svoje i očeve generacije, fatalno određenih njihovom manjinskom pozicijom, u jednoj zemlju gdje je granica između "pobjednika" i "poraženih" fluidna i nestalna: "Došlo mi da otvorim prozor i kažem mu / Rifete, evo me, opet sam došo u Travnik / Rifete, rahat su samo oni koji su rat popušili, da izvineš", kaže Otac na jednom mjestu jednom svom prijeratnom poznaniku, Bošnjaku, nakon što je prvi put nakon rata posjetio Travnik, Otac, koji iz stranice u stranicu izrasta u amblematski lik, koji je ujedno i velik i tragičan, upravo zbog te svoje šizofrene manjinske pozicije.

Ako smo se pri opisu "manjinske drame" ove poeme poslužili Vegelovim rečenica, pri opisu oca, kao mitske i tragične očinske figure, može poslužiti naslov nikada realiziranog scenarija Abdulaha Sidrana, koji je trebao biti završni dio kvatrologije započete s filmom "'Sjećaš li se Doli Bel": "Otac je kuća koja se ruši". Ili, u interpretaciji Glorije Lujanović, "Otac je ruka koja drži macolu".

Grubi, gorki humor "poraženog oca" posljedica je upravo te, da se poslužim Vegelovim riječima, "autentičnosti manjinskog čovjeka", što pogotovo dolazi do izražaja u stihovima, koji su po meni vrhunac ove poeme: "Otac nije htio platiti bageristi petsto maraka da mu sruši kuću / nego ju je godinama /svaki vikend rušio sam / macolom / Sam je dotukao i štalu koja je napola izgorjela..."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.