Poetska pravda: Biden i Putin u Živinicama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ruske rakete koje su pale na teritorij Poljske možda nisu ruske rakete, već ono što je od njih ostalo nakon što su pogođene ukrajinskim.

Ruske rakete koje su u dijelovima pale na Poljsku možda nisu ispaljene sa teritorije Rusije, već sa okupiranih dijelova Ukrajine.

Ruske rakete koje su, da li u rinfuzi ili u komadima, pale na Poljsku, možda nikakve veze nemaju sa Rusima, kao što možda nije imao onaj dron što je, malo naoružan pa malo razoružan, sletio u Zagreb.

A možda su, kako kaže ofucani vic, u šumi.

Ono što nije možda pa je zato sigurno, jeste da zbog nešto mrtvih  Poljaka NATO neće aktivirati svoj famozni članak o zajedničkoj odbrani država članica. Dakle, trećeg svjetskog rata u punom kapacitetu, rata između NATO-a i Rusije pojačane saveznicima, biti neće. Posljedično, neće biti ni prilike da odigramo ulogu faktora mira na globalnom nivou. A osim nas, boljih kandidata nema: Amerika ne vjeruje Kini i obratno, Putin ponekad vjeruje Erdoganu ali je Turska u NATO-u, Evropska unija je svakako folklorno društvo s velikim budžetom...

Uglavnom, da je kao što nije, da se zaratilo na veliko, bosanskohercegovačka diplomatija bi radila kao dragstor dok sve važne aktere ne privede na pregovore u Živinice, pa im tamo ponudi mirovni sporazum. Realno, iskustva imamo, kako sa pregovorima i prekinutim ratovima, tako i sa onim što nevladin sektor opisuje kao konfliktno, odnosno postkonfliktno društvo.

E sada, kako se u ovom ratu ipak vodi bitka za Evropu, jer je Amerika daleko, Kina prevelika, a ostali ne slušaju tuđu muku, prema privremenom mirovnom sporazumu iz Živinica zemlje sa članstvom u EU i NATO-u bi bile tretirane kao jedna država sastavljena od Federacije kojoj treba naći ime i Republike Ruske.

Mi smo, je li tako – tako je, poznati kao realni i znamo da manji moraju platiti dug jer su se veliki zaigrali, a u ovom slučaju mala je – Evropa.

Kada je već tako, nova država bi imala dva pomenuta entiteta od kojih bi jedan, RS, u Živinicama zastupao Vladimir Putin, drugi Amerika, dok bi ostali, računajući i Ukrajinu, bili publika.

Prema našem planu, Ruska bi imala predsjednika, zakonodavnu i izvršnu vlast, policiju, obrazovanje, zdravstvo, penzioni i zdravstveni fond, himnu, zastavu, praznike i izbore po principu jedan čovjek – jedan glas.

S druge strane, Federaciju bi činile države koje imaju izvršnu i zakonodavnu vlast, policiju, obrazovanje, zdravstvo, grb, zastavu, slobodan izbor praznika... I, povrh svega, Federacija bi imala predsjednika, zakonodavnu i izvršnu vlast, policiju, obrazovanje, zdravstvo, penzioni i zdravstveni fond, grb, zastavu i više turističkih destinacija. Da, naravno, i konstitutivnost, pa bi u njenom Domu nacija – narodnost i nacionalnost odavno nije isto, samo nama nije javljeno – odluke bile usvajane ako svaki klub većinski glasa za zakone podržane u takozvanom običnom parlamentu. Jednako tako bi funkcionirala i slična skupština na, nazovimo ga, zajedničkom nivou.

Tek kada se to riješi, razgovaralo bi se o finesama, o mirenju do rata uobičajenog načina izbora evropskih poslanika i sprječavanja mogućnosti da, recimo, mnogobrojni Nijemci izaberu delegate malobrojnijim Česima ili tako nekako. Sa Ruskom, rekli smo, tih problema ne bi bilo: njihove zastupnike bi birala Moskva, a ako i ne bi, opet bi bilo kao da jeste.

Vjerovati da će oni što su do jučer pucali jedni na druge od sutra mirno, mudro i odgovorno razgovarati o zajedničkoj budućnosti i punom poštivanju Privremenog mirovnog sporazuma iz Živinica je, znamo iz vlastitog iskustva, ćorav posao. Da ne bude takav, brinuo bi se naš visoki predstavnik ili predstavnica, recimo Dušanka Majkić ili, još bolje, Halid Genjac. Njegovo je iskustvo ogromno, a posljednji saziv parlamenta u kojem nije bio je onaj Kraljevine Jugoslavije konstituisan 1935. godine.

Nakon što se sve to fino potpiše, krene primjenjivati i pokaže nefunkcionalnim, mi ćemo, kao ključna zemlja mira, postaviti nekih dvjesto, ma malo je, petsto uslova za ono što Abdulah Sidran naziva unormaljivanjem. Misli se, u ovom trenutku a ne inače, na unormaljivanje zajednice Federacije i RS-a. No, ni to neće biti bezuslovno: ti se famozni uslovi moraju ispuniti uz puno poštivanje Živiničkog sporazuma, iako Živinički sporazum po svojoj strukturi onemogućava ispunjavanja uslova. O tome, međutim, brigu neće voditi Bosna i Hercegovina već, kako se to kaže, politički predstavnici konstitutivnih država Evrope i oni iz Republike Srpske, pardon Ruske. Mi ćemo samo čekati da se oni lijepo, kao veliki, dogovore i onda taj dogovor prihvatiti u roku od tri-četiri sada.

I da, umalo da zaboravimo: prema Privremenom mirovnom sporazumu iz Živinica, čiji će potpisnici/garanti biti, uz SAD i Rusiju,  države članice saveza za provedbu mira – Trinidad i Tobago, Mali, Papua Nova Gvineja, Burundi i Kosovo – osim policija federalnih jedinica i RS-a, postojat će i federalna policija, pa državna sigurnosna agencija i ista takva granična služba plus, jer tu bi moglo biti raznih pregovaračkih sporova, policija distrikta Luxembourg.

Ipak, kako ruske rakete koje su pale na teritorij Poljske možda nisu ruske rakete, već ono što je od njih ostalo nakon što su pogođene ukrajinskim, te kako ruske rakete koje su u dijelovima pale na Poljsku možda nisu ispaljene sa teritorije Rusije, već sa okupiranih dijelova Ukrajine, odnosno kako ruske rakete koje su, da li u rinfuzi ili komadima, pale na Poljsku, možda nikakve veze nemaju sa Rusima, ni mi mirovno rješenje za cijeli svijet ne moramo nuditi. Ali ako zatreba, tu smo.

Istina, problem možda neće biti pravedno riješen, ali ga, iz bosanskohercegovačke perspektive gledano, više neće biti. Za sve ostalo nas, iskreno, libo racku.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.